Aleksa Radunović je mladi direktor fotografije iz Beograda. Iako je nakon završene srednje škole upisao Ekonomski fakultet u Beogradu, na trećoj godini studija otkrio je da je da ekonomija nije nešto što ga interesuje, već su to upravo snimanje i kamera. Nakon toga, upisuje Fakultet dramskih umetnosti, smer kamera, sa klasom 2014. godine, a tokom studija i nakon njih radio je na velikom broju poznatih filmova i serija, od kojih su samo neki: Državni službenik, Južni vetar i Ubice moga oca. Aleksa se bavi i snimanjem manje poznatih i komercijalnih ostvarenja, među kojima su kratki filmovi „Vozi me na more“ i „Loop“, a njegov omiljeni projekat, film „Da li ste videli ovu ženu“ koji su režirali Matija Gluščević i Dušan Zorić privukao je izrazitu pažnju javnosti prošle godine, ali i osvojio nekolicinu nagrada. Aleksa će zajedno sa rediteljima i filmom putovati u Njujork na festival New Directors/New Films 2023, a sa njime smo razgovarali o svetu koji se na filmu dešava – iza kamere.
Kako si počeo da se baviš fotografijom i filmom?
Ja u ovoj posao nisam krenuo jer sam imao neku predstavu o karijeri, krenuo sam jer sam prosto želeo da pokušam da se bavim fotografijom, pre ovoga studirao sam ekonomiju tri godine i samo sam, što se kaže, odustao „preko noći“ i odlučio se za FDU, za kameru. Mislim da svako ko ima neku želju i smatra da može nešto da napravi, treba da proba, jer je ovo mene dovelo do nekih prelepih poznanstava i nekih prelepih isksutava, koje stvarno ne bih menjao ni za jedan radni dan na poslu u kancelariji, ili poslu ekonomiste.
Odakle polazi tvoja želja da se baviš filmom i filmskom industrijom?
Sam taj momenat pričanja priče dovodi do toga da mnogo učiš o sebi, mnogo radiš na sebi i mnogo stvari proživiš i doživiš. Egzotičan je posao, meni je i dalje izrazito egzotično kada držim kameru, posebno momenat beleženja performansa, glume i igre koja se dešava pred kamerom mi je jako bitan i jako me intrigira. Imam osećaj stvaranja kada sam za kamerom i kada beležim stvari koje ljudi rade ispred nje, osećam se kao da sam deo te scene.
Veliku pažnju javnosti prošle godine privukao je film „Da li ste videli ovu ženu“, na kome si ti radio. Film je ostvario mnoge uspehe i dobio mnoge nagrade, a premijerno je prikazan u Veneciji. Kako je nastala ideja za film?
Na ideju su došli Matija Gluščević i Dušan Zorić, reditelji filma, koji su zajedno bili na klasi. Zapravo su odvojeno došli na ideje za kratke filmove za fakultet, za koje se ispostavilo da imaju sličan sadržaj, kao i sličnu priču koju su želeli da ispričaju, te su se onda upustili u to da zapravo zajedno napišu scenario i zajedno ga režiraju. Od početka je bila ideja da to bude dugometražni film koji u sebi ima tri priče, i od starta su prve dve bile poznate, dok je treća priča postojala u nekim nacrtima, ali se znalo njeno mesto i njena funkcija u filmu. U pitanju je hibridan oblik diplomskog filma jer je na razne načine bio podržan i od strane Filmskog centra Srbije, RTS-a, FDU-a, drugih produkcijskih kuća i drugih izvora prihoda, naravno i ličnih. I svi su bili važni podjednako, kako bi film mogao da bude ostvaren.
Koliko dugo je trajao rad na njemu?
Matija i ja smo sarađivali na svim studentskim filmovima i vežbama još od prve godine fakulteta, a sticajem okolnosti sam učestvovao i na svim snimanjima sa Dušanom, tako da smo već duže vreme gradili dobar odnos i poverenje. U tom periodu je Dušan isto sarađivao i sa Milicom Drinić. Kada su došli na ideju da rade zajedno film, pozvali su i nas dvoje da radimo na njemu i da u filmu postoje dva snimatelja i dva reditelja, a to je bilo na trećoj godini fakulteta. Film se snimao iz nekih pet blokova u pet godina, gde je zapravo kasnije učestvovao i još jedan direktor fotografije, Marko Kažić. Snimali smo film jako dugo i sve vreme smo bili dosta u tome i verovali u taj film. Mislim da ni u jednom trenutku nismo odustajali ni od nekih ideja, niti smo pravili kompromise koji bi mogli da budu na štetu filma, već jedino kompromise koji bi nam ponudili da više eksperimentišemo sa formom, istražujemo i, na kraju, nadogradimo film.
Film prati život jedne žene, Draginje, kroz, kako si pomenuo, tri potpuno različite priče. O kome je zapravo ovaj film?
U jednom trenutku, kada smo razgovarali o filmu se postavila premisa – o kome je ovaj film? Došli smo do toga da je to film o našim majkama, tačnije polazi od naših majki i naših pogleda na njih, od marginalizovane pozicije žene u društvu, koja je prisutna u životu, a da često zaboravljamo ko su one i šta nam sve znače. I kada je film tako postavljen, dosta se i kod mene promenio ugao gledanja na njega i postavila se emocija iz koje je išlo celo snimanje i ceo pristup filmu. Film je uspeo da bude to što smo hteli i dosta smo insistirali na tome da se naše ideje snime na način na koji smo želeli. Svima nam je bilo jako važno da se ta priča snimi i da bude realizovana do kraja. Ne bi mi značilo da sam imao bolje uslove.
Za šta je sve ova priča metafora?
Pa, metafora je za mnoge stvari. Od toga koliko je, sa jedne strane, lako nestati u jednoj noći, do toga koliko lako možemo da izgradimo iluziju u očima drugih ljudi kakav život vodimo, samo da bismo se pokazali u boljem svetlu. Mislim da je film jaka kritika društva, ispričana kroz neke naizgled obične situacije koje nam se dešavaju u životu. Zapravo su uzete sve one situacije koje predstavljaju najobičniju svakodnevicu svih nas i one su postavljene u neke okvire koji su pomereni, nekad nadrealni, a nekad nemogući, ali baš zato banalizacija svih tih situacija dovodi do toga da ih još više prepoznamo i još lakše doživimo.
Kada govorimo o filmovima, uglavnom su u prvom planu priče ljudi koji se bave glumom i režijom, ređe su to ljudi koji se bave produkcijom, a najređe su to priče onih koji se bave kamerom ili zvukom. Kakvo je za tebe bilo iskustvo snimanja ovog filma i šta ti je bilo važno u radu, tačnije pri postavljanju filma?
Ovaj film je bio jako komplikovan za rad. Upravo zato što je bilo nekoliko direktora fotografije, već su morali da se prave kompromisi između nas kao direktora fotografije. Sam pristup filmu i postavka je uvek u službi priče. Nikada ne idem za atraktivnošću kadrova, već uvek inspiraciju i stil pronalazim u tekstu. Sama postavka, koja je i najbitnija od samog starta, jeste građenje amotsfere koja treba da vlada u filmu. Da li je nelagodna, uzbuđujuća, kao što, na primer, u ovom filmu pojedine scene treba da izražavaju vrućinu ili hladnoću – sve je to potrebno dočarati. To je najveći izazov za direktore fotografije – da uspeju da uhvate sve te elemente i da ih prikažu, predstave i dočaraju publici. I to su momenti kada nastaju kompromisi, kada od nekog vašeg koncepta kako atmosfera treba da izgleda, zbog nedostatka budžeta ili, prosto, ograničenja koje Beograd ima kao grad sa lokacijama za snimanje, morate da pravite atmosferu na teži način, tamo gde je možda to jako teško uraditi.
Iz uloge direktora fotografije, šta je za tebe bilo najizazovnije u radu na njemu?
Sam kraj filma, koji se snimao u radničkom naselju. Bio je malo eksperiment, jer smo snimali mini divi kamerom. Korišćenje tako limitirane kamere, koja se ispostavila kao jako dobar izbor, po mom mišljenju, menja ceo ugao gledanja na film. Ideja nam je bila da deluje kao sećanje, a pošto smo mi svi deca devedesetih, i sve naše uspomene su vezane za taj neki oblik i fakturu fotografije u slici, to nam je delovalo kao dobro rešenje. A uz sve to, ograničenje koje ima ta kamera, koja ima mali zapis i nedostatke u slici, doprinosi sprženosti i daje utisak rupa u sećanjima koje svi imamo. Mislim da je jako dobro funkcionisalo da takva jedna slika bude na kraju. Tehnički najveći izazov je bila scena pre toga, koja se događa u šumi noću, jer je to uvek zahtevno snimati i u osvetljavati u mrklom mraku.
Kakva je dalja budućnost ovog filma?
Film sada nastavlja svoj festivalski život, do sada je bio na par vecih festivala i uzeo je nekoliko nagrada. Trenutno je krenulo prikazivanje u bioskopima u Hrvatskoj, a sledeći festival na kojem će biti prikazan je New Directors/New Films 2023 u Nujorku koji organizuje njujorški Musem of Modern Art (MOMA).
Osim na ovom filmu, do sada imaš bogato iskustvo u radu u filmskoj industriji, pogotovo na komercijalnim projektima. Koliko se ove dve vrste projekata razlikuju?
To su dva potpuno drugačija sistema rada – od samog početka, pa i u produkciji i post-produkciji gotovo da nema nikakvih sličnosti. Kada se fotografija pojavila, tada se slikarstvo oslobodilo, jer više nije imalo svrhu da reprodukuje neku puku stvarnost, a tako mislim da i film sa savremenim hiperprodukcijama serija dobija priliku da se bavi nekim slobodnim formama i da istražuje i eksperimentiše. Naravno, ne mislm da to u serijama nije moguće, ali je u pitanju unapred predodređen format, i unapred su stvari u velikoj meri definisane, što ne daje previše prostora, skoro pa ni jednom od autora, dok, sa druge strane, pogotovo ovakav film dozvoljava i više slobode, a samim tim se i greške malo više tolerišu i mnogo se više uči iz njih.
Foto: Vladimir Avramović
Kako izgleda tvoj snimajući dan?
Snimanja se vrlo često odvijaju na terenu i jako dugo traju. Jedan dan snimanja najčešće traje 12 sati i samim tim je fizički zahtevan, tako da je bilo koja pozicija na filmu dosta fizički zahtevan posao. U poslu direktora fotografije postoji dodatna stvar što moraš da vodiš računa o mnogim stvarima i što je ta pozicija, posle reditelja, možda najzahtevnija, jer morate da sarađujete intezivno sa svim sektorima i gotovo da nemate pauzu ni u jednom trenutku i ni u kom obliku tokom snimanja, već sve vreme radite ili na kadru koji se trenutno snima, ili na kadru koji će uslediti nakon toga. Jako je izazovan, ali i zanimljiv posao.
Kakva je pozicija Srbije kada govorimo o stvaranju filmova koji nisu usmereni samo na komercijalni uspeh, već ih često doživljavamo kao umetničke?
Kao što svi imamo priliku da vidimo, gotovo nikakva. Mi smo sa ovim filmom to probali i dobili smo dosta komplimenata, ali ne bih sebi dao za pravo da kažem da će on sada pokrenuti lavinu i nešto promeniti. Nedostaju nam hrabri autori koji će se malo više osloboditi i raditi stvari koje nisu ograničene ustaljenim filmskim jezikom i nekim već viđenim formama.
Koji su najveći izazovi u radu direktora fotogafije?
Kao autor, a verujem da je to opšteprisutno kod svih ljudi koji nešto stvaraju, imam ogroman grč, ogromnu anksioznost, ogroman strah od toga kako će bilo ko reagovati na to. Jako je teško i postoji neverovatna količina nesigurnosti jer sve kritike na vaš rad dozivljavate lično. Prosto, svaki put kada se kadar postavlja, koliko god da smo radili na njemu i čak da se radi ne znam koji tejk, uvek se postavlja pitanje da li je taj kadar dovoljno dobar, da li treba da bude to što jeste i to ne pričam da li je vizuelno aktraktivan, nego da li je u atmosferi, izrazu i uglu ono što treba da predstavlja. Ovo je veliki izazov i nešto sa čime se svakodnevno susrećemo. I to su stvari u koje nikada ne možemo da budemo u potpunosti sigurni, i uvek kasnije imate utisak da ste mogli da uradite sve to mnogo bolje. I dalje mi nekada prođe kroz glavu šta sam mogao sve da uradim da bih tačnije snimio priču. Taj problem nesigurnosti i stalnog preispitivanja, mislim da te mnogo odvraća, ali i približava radu. Jer, kako se proces snimanja završi, toliko vam padne kamen sa srca što je gotovo, i imate osećaj – ne želim više nikada da radim ovako nešto. Ali, kada prođe neko vreme, ponovo dobijate želju za nečim što će vas opet pomeriti i to je jako bitno. Ja sam imao sreće da radim sa Dušanom i Matijom, da dobijam tekstove koji nisu lenji, ali i da radim sa njima kao ljudima koji stalno postavljaju pitanja, jer teže tome da dođu do najboljeg mogućeg rezultata.
A šta je najvažnije za dobrog direktora fotografije?
Pre svega, upravo da zna da čita filmske scenarije i da se iznutra bavi filmom, kao i da dobro vlada različitim stilovima. Pored toga, mora da ima dobre organizacione sposobnosti, kako bi najbolje iskoristio vreme koje ima na snimanju da pripremi kadar.
Da li imaš neke uzore u ovoj oblasti, koje bi direktore fotografije izdvojio?
Naravno, volim radove mnogih naših i stranih direktora fotografije, i mislim da se među mladim autorima pojavila velika količina zanimljivih snimatelja. Ne bih nabrajao domaće snimatelje da kojim slučajem nekoga ne izostavim, a od stranih bih izdvojio Robbie Ryan-a kao možda najkompletnijeg snimatelja trenutno.
Da li ti nekada smeta ta pozicija rada „u senci“?
Naravno da ima dosta prednosti i mana, ali meni iskreno prija manja izloženost nego što je imaju reditelji i glumci.
Kakva je pozicija filmova danas?
Možda su skrajnuti u drugi plan zbog ogromne količine serija koje se snimaju, ali mislim da i dalje postoji velika količina jako dobrih filmova koji svake godine izlaze. Mislim da samo nedostaje malo više hrabrijih autora koji ne recikliraju teme i koji ih ne eksploatišu, nego rade na njima zato što ih razumeju i jer su im interesantne. Stalno vidimo neke istorijske događaje koji se iznova ekranizuju, što je jasan pokazatelj manjka kreativnosti kod tih autora.
Koje su tvoje dalje ambicije, kada govorimo o karijeri?
Trenutno spremam jedan kratki i jedan eksperimentalni film. Čekaju me i nova angažovanja na domaćim serijama. Pored toga, radujem se i Dušanovim i Matijinim novim scenarijima na kojima rade.
Kakva je pozicija mladih ljudi kada govorimo o filmskoj industriji?
U Srbiji se poslednjih godina snima ogromna količina televizijskog programa, što je, naravno, stvorilo i prostor za neke mlađe autore da dobiju šansu da rade jer to nije bio slučaj ranije, međutim nivo kvaliteta je često upitan jer se energija ulaže u kvantitet, a ne u kvalitet. U takvoj jednoj postavci mladi ljudi koji su u ovoj industriji često upadaju u zamke i pristaju na neke uslove koji nisu adekvatni i ostavlja im se malo prostora da pokažu i razvijaju svoj talenat.
Fotografije: Irena Canić
Tekst originalno objavljen u trećem štampanom izdanju Oblakoder magazina
0 Comments