Film Frida rediteljke Aleksandre Odić biće prikazan 20. jula u Bioskopu Abazija u okviru Festivala evropskog filma Palić. Film prikazuje susret mlade medicinske sestre i njene pacijentkinje i vršnjakinje Fride, obolele od side, koji se odvija na granici između profesionalne distance i želje za bliskošću. Ovo kratkometražno ostvarenje pohvalila je i slavna holivudska glumica Kejt Vinslet, koja je bila u žiriju koji je Aleksandri dodelio nagradu Lights on Women za rediteljku najboljeg kratkometražnog filma u Kanu. Na istom festivalu, film Frida osvojio je i nagradu Queer Palm za najbolji kratki film s LGBT+queer ili feminističkom temom.
Sa rediteljkom Aleksandrom Odić uoči projekcije na Paliću, razgovarali smo o ženama u kinematografiji, radu na filmu i daljim planovima.
I sama si radila u bolnici sa HIV pozitivnim osobama, ali reci nam nešto više o samoj ideji i nastanku filma?
Aleksandra Odić: Inspiracija za film je bio moj susret sa jednom mladom pacijentkinjom koja je oboljela od side. Tad još nisam znala da ću jednog dana, inspirisana njom, snimiti film, ali sjećanje, emocije i pitanja sam dugo nosila u sebi.
Aleksandra Odić
Koliko se ovo ostvarenje razlikuje od svega što si radila pre?
Ovo je za mene priča koja dodiruje našu ljudskost, slobodu nas, koji u svakom momentu možemo da odlučimo pravac našeg života, za razliku od onih kojima je ta odluka oduzeta.
Pre nego si upisala režiju, bavila si se glumom, koliko ti to iskustvo znači danas, kada režiraš filmove?
Budući da sam rad na filmu prvobitno upoznala sa druge strane, ispred kamere, mislim da mi iskustvo te perspektive može pomoći u građenju likova, kako u scenariju, tako i na setu, u radu sa glumcima. Možda doprinosi mom senzibilitetu u režiranju.
Frida govori o bliskosti između dve vršnjakinje – medicinske sestre i njene pacijentkinje Fride – zašto ti je bilo bitno da istakneš to da su obe istih godina?
Bilo mi je bitno, jer se između dvije osobe istih godina dešava jedna vrsta identifikacije. Za mlade ljude smrt je, po prirodi, daleko. U ovom slučaju, medicinska sestra se suočava sa smrtnošću žene njenih, mladih godina. One su istog spola, istih su godina, možda imaju još više sličnosti, koje one nemaju vremena i prilike da pronađu i razmijene, ali jedna od njih ima šansu zdravog i slobodnog života, druga više ne. Šta raditi sa svojim životom koji, na sreću, teče dalje, za razliku od Fridinog?
Postoji li metaforička poveznica u samom imenu glavne junakinje Fride i umetnice Fride Kalo ili nisi imala na umu tu konekciju?
Ime Frida je prvo bilo radno ime lika i projekta. Istina je da sam pri tom bila inspirisana poznatom umjetnicom, ali pomalo i poznatom pjesmom Frida. Kad je došlo vrijeme da se izbor imena finalizuje, nismo vise željeli da ga mijenjamo, svidjelo nam se, ostavili smo ga.
Film je dosta atmosferičan i ne prednjači mnogo dijaloga, koliko ti je to bilo izazovno?
Željeli smo da kreiramo ritam koji pokazuje svakidašnjicu njihovog profesionalnog odnosa, ali koji, pri tome, ostavlja dovoljno vremena i prostora za emocije, želje, strahove i čežnje koje ostaju neizrečene, intimne i tajne, koje se razvijaju ispod vidljive površine.
Za film Frida dobila si nagradu Lights on Women za rediteljku najboljeg kratkometražnog filma u Kanu, koliko ti je to značilo?
Bila sam veoma iznenađena i jako zahvalna svima koji su učestvovali u kreiranju filma, mojim dragim glumicama, mojoj ekipi, kao i djevojci koja više nije među nama, a koja je bila inspiracija za ovaj film. Zahvalna sam Kate Winslet, koja je žirirala. Bila mi je velika čast što je ona gledala moj film i predivan je osjećaj da joj se dopao.
Koliko je bitno da postoje ovakve nagrade koje stavljaju akcenat na žensko stavaralaštvo?
Nagrada ,,Lights on women”, koja već samim imenom stavlja spotlight na ženske redateljice je, po mom mišljenju, dragocijena podrška i znak solidarnosti među ženama iz kreativne branše. U slučaju ove nagrade, umjetnica koja je već postigla velike uspjehe pruža ruku podrške i povjerenje onima koje žele da zakorače na sljedeću stepenicu i dobiju šansu da u svom stvaralaštvu budu viđene.
Kakav je, prema tvom mišljenju, danas položaj rediteljki u svetu kinematografije? Koji su glavni problemi koje bi istakla?
Mislim da žene generalno moraju više da rade da bi dobile povjerenje i dokazale svoje kvalitete. Što nas više bude, to će se manje postavljati pitanje da li žene to mogu, jer za nevjericu takve vrste više nema prostora.
Iste večeri kada si dobila nagradu Lights on Woman, dobila si i nagradu Queer Palm za najbolji kratki film s LGBT+queer ili feminističkom temom. Da li si to očekivala i koliko ti je, s druge strane, ovakvo priznanje bilo važno?
Tu nagradu, takođe, nisam očekivala i bila sam te večeri duplo iznenađena. Jako mi je draga i bitna, jer je tema ljubavi utkana u srž filma.
Jednom prilikom si rekla kako si, s obzirom na to da je priča veoma intimna, sumnjala da će biti velikog intersovanja za ovaj film. Zašto?
Ovaj film na veoma tih način priča svoju priču, emociju i oproštaj. Prije pandemije, profesija medicinske sestre nije dobijala onu važnost i priznanje u društvu kakvo mislim da zaslužuje. Taj posao je ne samo odgovoran i težak, u njemu ima i jedne velike doze ljudskosti, koja u svojoj suštini nema veze sa kapitalizmom, nego sa humanizmom.
Na čemu trenutno radiš?
Trenutno pripremam dva dugometražna filma. Jedan od njih, Vanja, planiramo da snimimo sljedeće godine u Njemačkoj i u Bosni. Jako se radujem!
Fotografije: Privatna arhiva
0 Comments