Katarina Živanović je nedavno završila studije na fakultetu Sinergija u Bosni i Hercegovini gde sada radi i kao asistent. Njen diplomski film Nadživeti kornjaču nagrađen je prošle godine na filmskom festivalu u Sarajevu. Za Oblakoder je govorila o svom fakultetskom iskustvu, opredeljenju karijere, debitantskom filmu, ali i o pravljenju prvih iskoraka u pravi svet posle fakulteta.
Kako je teklo tvoje filmsko obrazovanje?
Katarina Živanović: Počelo je u srednjoj školi Artimedia gde smo učili sve – pozorišnu režiju, glumu, montažu, kameru… U četvrtoj godini sam se preusmerila na režiju jer sam shvatila da ona sve moje talente skuplja u jedno. Vi kao reditelj koristite i slikovnost i montažu i i zvuk i sliku i glumce i sve to spajate u jedno. Prijemni ispit na Fakultetu dramskih umetnosti nisam dovoljno ozbiljno shvatila, misleći da je talenat dovoljan i nisam upisala. Htela sam da pauziram do sledeće godine, ali onda se pojavila profesorka Gordana Zafranović koja je rekla da se otvara novi fakultet i da je koncipiran tako da imamo režiju i kameru kao glavne predmete. Profesori su Darko Bajić i Rade Vladić, zatim Stefan Arsenijević i Dejan Zečević. Tako sam otišla na privatni fakultet Sinergija u Bjeljini koji, inače, sada postoji i u Beogradu.
Kada si najviše sumnjala u sebe i da li si nekad razmišljala o drugim umetničkim pravcima?
Kad nesto voliš i kad te nesto mnogo zanima uvek imaš neku dozu sigurnosti, ali nesigurnost postoji svakako, možda najviše sad posle par meseci od završetka fakulteta. Mislim da se to svima dešava kada nemate više one standardne obaveze, ispiti, učenje, kada se desi ono šta sad? Ali, nije strašno imati sumnje. I one vas pokreću. Nisam razmišljala ozbiljno o drugim pravcima, jer sam kao mlađa imala prilike da se oprobam u nekim drugim elementima filma, ali sam shvatila da je režija za mene. To je ono što mi najviše prija.
Da li bi nesto promenila kada je studiranje filma kod nas i u regionu u pitanju?
Nemam ništa loše da kažem za fakultete privatne ili državne, mislim da je stvar najviše u tome koliko se vi potrudite, odnosno, koliko ste predani svom obrazovanju i svojim ciljevima. Kada su u pitanju mane umetničkih fakulteta generalno, ja sam imala problem zbog toga što je svaki profesor imao svoj stil, što može ponekad da zbuni studenta. Bitno je koliko ste kao osoba čvrsti i jaki da istrajete u svojim idejama i da ne dozvoljavate preterano različite uticaje sa strane, kao i prihvatanje konstruktivne kritike, ali i zadržavanje svoje kreative.
Da li bi nekad prihvatila glumačku ulogu?
Ne, haha. Prosto ne smatram da imam talenat za to.
Da li postoji iskusnija osoba iz sveta filma sa kojom si sarađivala i koja te je na neki način inspirisala?
Profesor Rade Vladić, naš veliki direktor fotografije. Čovek od koga svako treba da nauči, pre svega, način na koji on radi. On pokazuje da je moguće bez ikakve buke, egoizma ili postavljanja iznad drugih postići uspešnu i kreativnu saradnju sa ljudima. Tu je i Stefan Arsenijević, koji mi je pomogao da izvučem iz sebe neke skrivene, unutrašnje misli i ideje i ohrabri me u tome da ih sprovedem u delo. I naravno, Dejan Zečević, kome sam danas asistent, a koji me je potpuno naučio zanatu.
Mladi umetnici oko tebe koji te inspirišu?
Luka Trajković, Marko Grba, Vedrana Vukojević, Anja Okuka, Neda Gojković.
Koja forma filma te najviše zanima?
Nelinearna. Filmovi stanja. Želim da publika oseti moj film, moje istraživanje ide ka tome. Kad pogledate film, ono što ostane je samo osećaj. Kada završiš gledaje filma, osećaj koji ne možeš da objasniš, podsvesno ostaje u tebi. Zanimaju me najveće ljudske slabosti – ono što krijemo i nikad nikome ne kažemo. Volela bih to da probudim u ljudima, ali ne ni replikom, ni jasnim znakovima, nego nečim što je čist osećaj.
Rediteljski uzori?
Antonioni, Tarkovski , Bergman.
Koliko je teško snimiti niskobudžetni studentski film i koliko je generalno budžet presudan za formu filma kojom se ti trenutno baviš?
Jako je bitan iz tehničkih razloga. Teško je, ali i prelepo, jer kada radite niskobudžetne filmove, radite sa iskrenim ljudima. Sama saradnja je predivna, jer znamo sa kojim razlogom smo tu. Svi smo tu zbog istog cilja. Mislim da je takav osećaj teže ostvariti na visokobudžetnom filmu.
Filmske scene koje voliš iznova da gledaš?
Scena devojčice u crvenom kaputu u filmu Šindlerova lista, završna scena u Diplomcu, scena čitanja pisma u filmu La note…Posebno bih izdvojila uvodnu scenu u Felinijevom filmu Osam i po.
Prošle godine osvojila si prvo mesto na prestižnom filmskom festivalu u Sarajevu sa svojim diplomskim filmom „Nadživeti kornjaču“ u kategoriji BiH film. Kako bi opisala iskustvo rada na ovom filmu? Čega si se plašila i jesi li imala veliki osećaj odgovornosti?
Predivno iskustvo u kome sam uspela da prevaziđem jednu svoju traumu. Našla sam način da se izborim sa nekim svojim osećanjima sa kojima do tada, bez filma, nisam umela. To je film stanja o devojčici koja boluje od raka i njenom svetu koji se očajnicki bori da sakrije od nje znakove koji je podsecaju na njenu bolest. Teško bolesna Iskra pokušava da nađe svoj mir. Plašila sam se da ne izneverim svoju ekipu, ali i da me gledaoci neće razumeti. Bilo mi je važno da prenesem priču na pravi način, da se ne razume pogrešno moja ideja.
Kako je izgledalo tvoje prvo samostalno predvođenje ekipe? U šta si sve bila uključena?
Bila sam uključena u sve – osim što sam režirala film, pisala sam scenario i bila sam producent. Snimatelj je bio Rade Vladić, glavna glumica Ljiljana Blagojević… Neverovatno iskustvo je bilo sa takvim ljudima raditi svoj prvi samostalni film. Film se snimao neverovatnih dva dana u stanu moje drugarice. Najgori deo je bila priprema, produkcija, ali smo nekako sve probleme zaboravili kada su ideje počele da se ostvaruju.
Čime se sve trenutno baviš?
Sa prijateljem Dejanom Čabrilom, fotografom, sam pokrenula blog na kom objavljujemo filmove snimane po raznim delovima Srbije. Vodimo se time da pre nego što hrlimo za dalekim bogatim zemljama upoznamo prvo našu. Ja to vidim kao intimni turistički vodič u kojem ni u jednom trenutku nismo ispred kamere, već je sve rečeno filmom i filmskom pričom. Radim i u marketinškoj firmi kao glavni reditelj, asistent sam profesoru Zečeviću na fakultetu. Nedavno sam radila na snimanju jedne domaće serije. Drago mi je i što se konačno serije ponovo ozbiljno snimaju kod nas.
Koliko je zastrašujući i izazovan prelazak u profesionalni svet posle fakulteta?
Jako je teško. Iako ste tek završili fakultet, potpuno ste ravnopravni sa okolinom. Doživljavaš sudar sa realnošću, više nisi tako ušuškan i moraš da odlučiš čime zaista želiš da se baviš u životu. Polako shvataš da moraš da se baviš poslovima o kojima nisi maštao kada si bio na fakultetu, ali iz kojih ćeš puno naučiti. Nikad ne prestaješ da učiš.
Sledeći projekat koji bi te usrećio?
Moj debitantski dugometražni film na kojem polako počinjem da radim.
Autorka teksta: Isidora Mišić
0 Comments