Na granici između realnog i stvarnog, lepršavog i surovog, umetnik Ognjen Tadić prikazuje nam svoje misli kroz seriju radova. Ideje, kako Ognjen kaže, dolaze iznutra, nema nikakve socijalne tematike, već on kroz umetnost predstavlja to što se u njemu dešava. Na izložbi koja je otvorena u Kuli u Cetinjskoj nas očekuje serija fotografija, odnosno skup dosadašnjih radova, bez preteranog koncepta, a ono što ih sve objedinjuje je to što potiču iz istog mesta – mašte Ognjena Tadića. Ovo je njegova prva samostalna izložba, a tim povodom razgovarali smo sa ovim mladim umetnikom, ali i sa kustoskinjom izložbe Ivanom Čavić.
Kada si krenuo da se interesuješ za fotografiju, šta te je privuklo i kako se razvijalo tvoje stvaralaštvo, posebno jer se kroz tvoje radove vidi uticaj multimedija?
Ognjen: Završio sam Umetnički fakultet u Novom Sadu, smer fotografija, tako sam i krenuo da se bavim fotografijom, onda sam upoznao svog prijatelja Vasilija u Subotici i on me je motivisao da radim na fotografiji. Prvo sam krenuo sa autoportretima. Inspirisala me je naivna umetnost, zato što nije bila ni pod kakvim okovima, već je vrsta umetnosti koja ima to nešto što je istinski, lično, što mislim da su i moji radovi. U njima imam uticaj sveta oko sebe i drugih umetnika, ali uvek idem introspektivno, ono što ja poznajem, to i predstavljam. Nemam nikakvu socijalnu tematiku, u bukvalnom smislu predstavljam to što se dešava u meni.
Kako je nastala ideja, radovi su poprilično apstraktni, jedna vrsta mešavine realnog i nadrealnog?
Ognjen: U početku smo imali ideju da izložimo samo slike, ali nismo mogli da ih povežemo u celinu. Onda smo se odlučili za drugi pravac. Dok smo spremali izložbu istraživali smo Linča, jer nam se svidelo što on doslovno kaže: Ja neću da objasnim svoje radove. Tako sam i ja odlučio da ne želim previše da objasnim svoje radove.
Ivana: Meni je bilo problematično da konstruišem temu, a da ne zapadne u opšta mesta, tipa, san, ludilo. To su neki klišei koje smo hteli da zaobiđemo. Ognjen stvara polazeći iz ličnih emocija, što je dosta apstraktno, ali ta osećanja prikazuje na figurativan način, kroz različite scene i likove. Svaki vizual je priča za sebe. Tu smo baš išli back and forth, pitali smo se da li da radove predstavimo kao jedan narativ ili je svaka scena za sebe. Na kraju smo odlučili da proširimo čitav koncept, da ne budu samo slike koje je radio poslednje godine, već da ubacimo i fotografije. Jer je poenta da predstavimo njegov svet, s obzirom da mu je ovo prva samostalna izložba.
Manipulišeš fotografijom i u svojim radovima prikazuješ nam malo drugačiji svet, da li ti je važno da to objasniš? Kakav je tvoj odnos prema tome?
Ognjen: Ja ne znam od kad je objašnjavanje radova postalo neka norma. Ja ne razumem sebe, ali hoću da razumem svoj rad. Na primer, Sopranosi imaju scene snova koje sam reditelj ne želi da objasni, te scene su meni sjajne jer su toliko van norme serije koja se na poprilično realističan način bavi životom. Poenta je da ubaciš u momente realnog, nešto nadrealno. Kada bismo objašnjavali moje radove, izgubila bi se suština. Zato smo odlučili da imamo minimalno teksta na izožbi. Voleo bih da moji radovi u postmatraču izazovu neku reakciju, bila ona pozitivna ili negativna.
Jedan od upečatljivih radova je i fotografija na kojoj se nalazi više istih likova, dok su pokreti i ekspresije lica drugačije, kaži nam nešto više o tome? Na koji način se tu poigravaš sa elementima?
Ognjen: Na slici je Ivan, on je moja muza, na sve pristaje, razume i sve mu je smešno, a u isto vreme je i najnormalniji lik. On ima staru kafanu u Subotici – Bačvanku, gde su uvek dolazili radnici iz fabrike nakon posla. Pre nego što ću napraviti ovu seriju fotografija bio sam sam u Subotici i osećao se baš usamljeno. Palo mi je na pamet kako bi bilo da imam žurku sa samim sobom. Onda sam zamislio da postoji jedan dan istih ljudi, Ivana, koji slave sebe u Bačvanci, i taj dan da se zove Ivandan. Svi isto izgledaju, svi se isto oblače.
Kako izgleda tvoj kreativni proces? Šta te navodi na promišljanje i budi ideje?
Ognjen: U većini slučajeva slušam muziku i sve krene odatle. Kao što mislim da muzičare često inspiriše vizuelno i žele to da opišu, tako mislim da i mene inspiriše muzika koja me navodi da stvaram vizuelno. Takođe, ideja nepoznatog je nešto što me fascinira. Volim da se poigravam sa medijima, zato i kombinujem fotografiju i digitalnu sliku – jer ne možeš da skapiraš razliku između ta dva medija. Takođe, većinu stvari radim dosta impulsivno. Problem kod ljudi je što uvek traže nešto van tog prvog impulsa. Ako je tebi nešto impulsivno došlo, to je to, to si ti, to je tvoja impulsivna reakcija.
Ja se nekad izgubim, shvatim da je sve nekako glupo, mašta mi često radi, što se preslikava na moje radove.
Ivana: Kod tebe je sve skoro realno, skoro i nerealno.
Ognjen: Je se nekad izgubim, shvatim da je sve nekako glupo, mašta mi često radi, što se preslikava na moje radove.
Da li misliš da je nešto specifično imalo uticaj na tvoje stvaralaštvo?
Ognjen: Ja sam odrastao u Subotici blizu livnice, koja me je uvek fascinirala. Kao mali sam želeo da zavirim i vidim šta ima tamo, kasnije je ona prestala da radi, propala je i ostali su samo zidovi, kao neka ljuska. Oko mene se čitavog života nalazi neka vrsta truleža. Subotica je poprilično depresivan grad, ti tamo kada prošetaš oko 10 uveče, to je kao neka druga dimenzija, nema žive duše na ulici. Sve je to uticalo na moje stvaralaštvo. Te uske, mračne ulice. Ja sam se često uveče šetao tim ulicama i slušao filmsku muziku. Mislim da je ta sredina ostavila veliki uticaj na moje radove. Daleko od toga da je Subotica negativno uticala na mene. Po mom mišljenju Subotica je najlepši grad u Srbiji, sa veoma spesifičnom atmosferom, ali činjenica je da manji gradovi često bivaju previše monotoni i samim tim i umeju da budu i depresivni.
Ivana: Generalno, njegov proces ide od te sredine u kojoj je odrastao, prolazi kroz neku ličnu obradu i izlazi na drugu stranu kao spoj toga.
Šareno, ali duboko, na prvi pogled slatko, a opet ima neku surovost, tako sam ja doživela tvoje radove, šta kustoskinja kaže?
Ivana: Da, čak i ta serija radova Ivandan – koji deluju smešno imaju tu košmarnu stranu. Podseća me na onu scenu u Biti Džon Malkovič, kada Džon Malkovič uđe u svoju glavu i sve što vidi su Džon Malkoviči koji pričaju Džon Malkovič jezikom.
Ognjen: Ne bi voleo da se nađeš među njima (smeh).
Ivana: Takođe, Ognjenovi radovi imaju dozu naivnosti. To se na žalost ne viđa često po izložbama, jer je sve ozbiljno, i svi se drže nekih neporpisanih pravila. A danas je lako upasti u šablone, jer mislim da ljudi nemaju hrabrosti da izađu iz tih izmišljenih okvira. Ja mislim da imaš veću drskost ako ne znaš pravila, jer ih onda ni ne pratiš. Evo, ja sam završila fotografiju, a sad se bavim dizajnom, i mislim da su mi radovi autentični baš zato što ne znam pravila. Isto tako i Ognjen ima tu drskost jer stvara impulsivno.
Izložbe sve više nude spoj različitih medija (zvuk, slika), da li će se i na vašoj naći tako nešto?
Ivana: Meni su takve postavke strava jer je izložba više od 2D formata. Mislim da je mešanje medija savršeno poigravanje sa čulima. Volela bih da se što više takvih izložbi dešava kod nas. Na primer, nama je još jedna od ideja bila da se poludi sa instalacijama, ali smo shvatili da bi to ubilo radove. Zato smo odlučili da ostavimo radove da dišu ali ćemo se ipak poigrati sa tim gornjim spratom.
Ognjen: Da, drugi sprat Kule će imati muziku, čitava ideja će biti Ivandan, kao da si ušao par sati nakon što se žurka završila..
Kako izgleda proces pripreme prve samostalne izložbe, koliko vam je značajan prostor Kule u kojoj će se izložba desiti?
Ivana: Generalno, Kula igra jako važnu ulogu za mlade umetnike. Pratim ih od početka jer mi je bilo apsolutno osvežavajuće da vidim nešto tog tipa kod nas. Pre svega, mislim na slobodu u izlagačkom prostoru. Kula je jedno od retkih izlagačkih mesta koja su otvorena za eksperiment. Takođe, ono što je jako važno, jeste da su otvoreni za saradnju sa umetnicima koji nisu afirmisani. Jako je bitno imati na sceni neku osobu kao što je Dušan Savić i prostor kao što je Kula gde mladi umetnici mogu da eksperimentišu i prikažu svoje radove.
Šta iz vašeg ugla, mladih umetnika, nedostaje domaćoj umetničkoj sceni?
Ivana: Rekla bih da je saradnja kod nas dosta potcenjena, i fali je na sceni. Svi se drže u nekim grupama, nema mešanja, posebno među gradovima. Poenta je da umetnost bude razmena, dijalog i da bude zabavno. Ne znam kad se izgubio taj momenat da se ljudi zabavljaju sa umetnošću.
Ognjen: Zapravo, pitaš se zašto je sve toliko ozbiljno u svakom smislu, ljudi sebe previše ozbiljno shvataju, zato su toliko i tužni. Ono što umetnike čini uspešnim je činjenica da su samo pustili ono što osećaju da ih vodi u radu.
S obzirom na to da se kroz razgovor moglo primetiti da se nadopunjujete i razumete, Ognjene, kaži nam zašto je, prema tvom mišljenju, važno imati dobrog kustosa?
Ognjen: Svakom umetniku je potrebna jedna Ivana Čavić, neko ko će te gurati i motivisati kad ti nisi u stanju sam sebe. Da nema nje ova izložba se ne bi desila. Kustos mora da razume mentalitet umetnika. Da sam ja samostalno izložio svoje radove, ljudi bi došli i zbunili bi se. Kustos mora da zna da uobliči sve to, a ne da koristi taj posao kao neku fasadu da se bavi umetnošću. Ivana razume mene i moj proces, i može da pristupi meni kao nekom malom pokemonu. Što bi ona meni rekla – samo se ti igraj.
Šta poručuješ nekom ko dolazi na tvoju izložbu?
Ognjen: Svaki rad jeste priča za sebe, ali na vama je da odlučite da li ćete to shvatiti kao celinu ili priču iz više delova. Možda jeste malo apstraktno, ali ja mislim da je uvek bolje da svako sam interpretira i doživi rad. Zar nije bolje da ti neko kaže: pa, na tebi je da ti to interpretiraš? Ja se osećam posebno kada to čujem, tako želim da se osećaju svi koji dođu u Kulu!
Autor fotografija: Nenad Vujanović
Izložba će biti otvorena do 9. oktobra.
0 Comments