U poslednje vreme se mnogo više pričalo o slomu Netfliksovog carstva – gubitku pretplatnika, otkazivanju projekata, brojkama i potencijalnim prognozama – nego o filmovima i serijama koje ovaj striming servis nudi. Doduše, izgleda da su te dve stvari neraskidive, kako mnogi tvrde da je izostanak kvalitetnog sadržaja, o kome se ujedno i ne priča dovoljno, upravo i doveo do gubitka pretplatnika, što je dalje dovelo do otkazivanja projekata i tako dalje.
I dok sa jedne strane čelnici velikih holivudskih studija zadovoljno trljaju ruke zbog kraha konkurencije – ne mogu baš da zamislim taj potez filmskih negativaca, ali to jeste izraz koji novinari najčešće upotrebljavaju prilikom izveštavanja o ovoj temi – sa druge strane su i brojni korisnici, s onom zlobnom radošću u glasu, dočekali ovu vest, ispaljujući komentare poput: „Tako im i treba, ništa iole dobro nisu ponudili godinama“ i „Pridružujem se grupi od 200 hiljada srećnika koji su Netfliksu rekli ’laku noć’ “.

Iako nisam moralni čistunac i verujem da umem jednako da se radujem tuđoj nesreći – pod uslovom da imam iole opravdan razlog za to, tipa, radujem se što su masovnom ubici konačno došli glave poreski inspektori, kako već policija nije uspela da nađe osnova za njegovo hapšenje – nekako ne mogu da se radujem zbog toga što Netfliksu u poslednje vreme ne ide najbolje. Ne znam da li postajem sentimentalniji sa godinama ili je nešto drugo u pitanju, ali ja baš volim Netfliks. Slažem se, kvalitet Netfliksove produkcije možda ne može da parira konkurentskim strimerima, ali ne mogu da zaboravim korene i sve što mi je ranije pružio. A pružio mi je neke od omiljenih serija poput Stranger Things, How to Sell Drugs Online, The End of the Fucking World, Bojack Horseman i još gomilu drugih kojih sada ne mogu da se setim. Nijednu seriju ove godine ne iščekujem kao četvrtu sezonu Stranger Things. Volim i onaj ta-dam zvuk i logo koji se pojavi pre filma ili serije. Taj zvuk se nalazi na, priznaćete, poprilično visokom – trećem mestu mojih omiljenih zvukova sa ekrana, odmah nakon melodije za Plejstejšn kec i Marvel teme.
I baš zato mi nikada neće biti teško da u moru đubreta iskopam po koji biser koji je prošao ispod radara. A jedan takav biser je Windfall, film reditelja Čarlija Mekdovela. Kako jedva traje duže od sat i po, Windfall je savršen primer kraćeg filma – nešto o čemu sam već pisao ranije. U pitanju je divna neo-noar minijatura. Ništa genijalno, ali nešto što bih svakako preporučio drugima. Čak i da im se ne dopadne, toliko kratko traje da šteta ni u kom slučaju ne može da bude velika.
O čemu se, zapravo, radi u filmu? Niko (Džejson Sigel) – u pitanju nije ime grčkog porekla, već zaista niko, osoba koja je maltene niko i ništa u životu, toliko da ni ne dobije ime u filmu – luta praznom kućom nekih bogatih ljudi. Jede sveže narandže koje je ubrao na imanju, uživa u sveže ceđenom soku od narandže, lomi čašu, sedi i uživa u suncu i lepom vremenu. U jednom trenutku odlazi u radnu sobu, nalazi nešto novca, Roleks sat i nakit. Međutim, u poprilično spontanoj pljački ga prekida bračni par (Džesi Plemons i Lili Kolins), bogati vlasnici koji su neplanirano došli da provedu vikend u kući u prirodi. Oni tako postaju taoci čoveka koji ne zna ništa o držanju taoca, dovoljnoj količini novca za otkup, zastrašivanju, ni pregovaranju.

Windfall donekle počinje kao komedija i neke scene će vam svakako izmamiti osmeh. Lik Džejsona Sigela je suviše neiskusan u tome što radi da bi ga iko shvatio kao ozbiljnu pretnju. Toliko je loš u tome da ga njegovi taoci savetuju da traži više para – da, njihovih para – jer suma od 150.000 dolara, koliko isprva zahteva, prosto nije dovoljna da bezbedno nestane s lica zemlje. Deluje da su taoci, a naročito suprug koga glumi Džesi Plemons, više iznervirani što su se našli u toj situaciji, nego što su uplašeni za sopstvene živote. Iako se bračni par trudi da sarađuje sa otmičarem, ne razvijaju stokholmski sindrom i svakako nisu na njegovoj strani. Ali problem je što i njih dvoje nisu na istoj strani, kako je njihov brak kilometrima daleko od idealnog. I pošto je računovođi potrebno oko 36 sati da donese novac u kešu na zadatu lokaciju, stvara se ogroman prostor da nešto pođe po zlu.
Ovakvi filmovi nisu strani reditelju Čarliju Mekdovelu, koji već ima iskustva sa nesrećnim parovima i njihovim pokušajima da ožive vezu odlaskom na godišnji odmor. U filmu The One I Love, Sofi (Elizabet Mos) i Itan (Mark Duplas) sreću neočekivane goste u vili iz snova, koja je trebalo da ima terapeutski efekat po njihov odnos, ali, naravno, ništa ne ide po planu. Mekdovel je i već sarađivao i sa Sigelom, i to na filmu The Discovery – simpatičnom SF-u o kome sam već pisao i koji se takođe našao na listi kraćih filmova sa Netfliksa koje vredi pogledati. I baš kao u filmu The Discovery, Sigel je odličan i u Windfall-u. Ozbiljan i, u pokušajima da bude opasan, često trapav i aljkav, pa dobijemo malo Maršala iz HIMYM. Ali samo mikro-česticu Maršala, tako da ne treba imati ogromna očekivanja. Takođe, pored glumačkog angažmana, Sigel je zajedno sa Mekdovelom radio na priči, čiji su scenario napisali Endru Kevin Voker (Seven) i Džastin Lader (The Discovery).
Još jedan dokaz da Mekdovel voli da radi sa njemu dobro poznatom ekipom je to što se u glavnoj, i jedinoj, ženskoj ulozi našla njegova supruga Lili Kolins. Kolins je pažnju publike dobila zahvaljujući drugom Netfliksovom projektu, seriji Emily in Paris, ali Windfall je pokazatelj koliko zapravo ova glumica može da ponudi.
Međutim, Džesi Plemons je onaj koji je ukrao šou i apsolutno dominira svakom scenom u kojoj se nalazi. Njegov milijarder iz Silicijumske doline je toliko arogantan da će teško izazvati vaše simpatije, čak i kada ga pljačkaš veže za stolicu i prisloni mu pištolj na glavu – izvinjavam se ako je ovo spojler, ali složićete se da većina filmova koji prikazuju otmice uključuju ovu scenu. Zapravo, biće vam antipatičan jednako kao i tech milijarderi iz stvarnog života koji se predstavljaju kao spasitelji, a zapravo i nisu nešto dobri za čovečanstvo. Trenutno mi ne pada na pamet konkretna osoba iz naše realnosti, ali recimo da ćete gajiti slična osećanja prema njemu kao i prema prvom milijarderu koji vam padne na pamet.

Plemonsu je ovo svakako godina dobrih projekata, barem kada je o Netfliksovim filmovima reč. I dok je The Power of the Dog bio nominovan za Oskara u čak 12 kategorija, među kojima se našla i nominacija Plemonsa za najbolju mušku sporednu ulogu, Windfall je mali, gotovo indi film, koji je Netfliks, prema pisanju Dedlajna, otkupio za svega nekoliko desetina hiljada dolara.
Bez obzira na manji budžet i skromniju produkciju u odnosu na Plemonsov prethodni projekat, uživaćete u ovom filmu. Uživaćete u atmosferi, kombinaciji napetosti, nervoze i humora u vazduhu. Uživaćete u enterijeru u kom se većina filma odvija, u svim tim španskim pločicama, čistim gipsanim zidovima i apstraktnim ukrasnim vazama. U sve to će se savršeno uklopiti i muzika. Deni Bensi i Sonder Jurinas – koji su već radili muziku za The Discovery i The One I Love, ali su takođe odgovorni i za numere u serijama Ozark, Oa, American Gods – proizveli su savršen saundtrek koji bi bez problema mogao da se uklopi u noar film iz pedesetih ili u neki od Hičkokovih klasika. I, da, ješće vam se narandže. Mnogo narandži. I piti sveže ceđeni đus. Možda je najbolje da se naoružate narandžama pre gledanja filma.
Ako Windfall ima neku manu, onda je to što eksplodira bez najave. Fitilj se upali tokom filma, ali se tako i više puta gasi, pa se često i zaboravi na štap dinamita. Zato eksplozija i dođe jako naglo, iznenadi sve, i samim tim se i ne dopadne svima. Ali možda je i u tome poenta, možda eksplozije tako i nastaju, iznenada, između ostalog, kao i pljačke koje prerastu u otmice. Retko kada će vam se provalnik najaviti. A kada se već nađete u istoj prostoriji, a on drži pištolj, vaš pištolj, koji je pre manje od sat vremena našao u fioci vaše radne sobe, svašta može da krene po zlu.
Fotografije: Netflix
0 Comments