Ovog petka, ovaj festival stiže u Beograd — tačnije u Lift, gde nas očekuju dva dana dobre muzike i gastronomskih specijaliteta koje sprema ekipa festivala. Na meniju su tuna burger, Ricotta Lemon Sardele, i još poneko morsko iznenađenje.

U susret tome, popričali smo sa ekipom festivala o tome šta nas sve očekuje tokom predstojećeg vikenda i kakvu atmosferu planiraju da donesu u grad.

Прикажи ову објаву у апликацији Instagram

Објава коју дели LIFT Beograd (@liftbg)

Zašto je izbor pao na ova dva jela – Tuna burger i Ricotta Lemon Sardele?

Iskreno, htjeli smo predstaviti nešto što je urbano ali na neki način tradicionalno za naše podneblje. Sardine/sardele lovimo sami i one su okosnica cijelog našeg festivala – domaći riblji ulov prestavljen na malo drugačiji način. Tuna Cheeseburger je uvijek bestseller na festivalima. Predstavlja jedan moderan spin na Big-Mac, ali u morskoj varijanti i sa domaćim namirnicama. Vjerujemo da s ovim nekako obuhvaćamo dvije različite namirnice koje definiraju naš festival ali na jedan drugačiji način, prilagođen street foodu i brzom načinu života. Ljudi uglavnom ribu doživljavaju kao nekakvo jelo koje se jede u skupim restoranima gdje vam konobar donosi na tacni sav neki čudan pribor za čišćenje i limunovu vodicu za pranje ruku, ali ne treba nužno biti tako (smeh).

Šta je najbolje piti uz najavljeni meni?

Vjerojatno nam ne bi dali nazad preko granice da ne spomenemo da dobra boca istarske malvazije uvijek ide najbolje uz naša jela. Ali nismo elitisti, štoviše, uz ovakvu varijantu hrane ide apsolutno sve. Neko craft pivo, pošteno vino, boca dobrog pet-nata, cocktail, što god vam je u tom trenutku primamljivo. Bitno je da s osjećate osvježeno i zadovoljno. Baš će i ovakva raznolika ponuda pića biti i na našem eventu u Beogradu, tako da za svakoga ponešto. 

Koji začin je nezaobilazan u vašoj kuhinji?

Uf, kompleksno pitanje. Mi se baziramo na interpretacijama modernog street fooda, a svi znamo da je takva hrana uvijek pleše na granici raznih začina. Nađe se tu svega, od kumina, korijandera, sezama, pa sve do crvene dimljene paprike. Ali mislim da je neizostavna ipak na kraju dana sol. Ona ima moć uvijek podići sve okuse i izbalansirati jela do savršenstva. Dobra doza soli jednako može spasiti ali i uništiti jelo. Jedno smo ljeto slučajno presolili brudet, onaj klasični filmski scenarij – kriva posuda pri ruci, pa smo kuhali ekstra jedno 15 kila krumpira u njemu da uspijemo vratiti okus na normalu. Tako da sol, ali oprezno (smeh).

Šta najviše volite da slušate dok pripremate hranu?

Ovisi stvarno o trenutku. Na zvučnicima zna treštati sve od disco-funk-electra do hip hopa, rock, blues pa i black metal, haha. Sve ovisi o tom nekom  trenutnom momentu i intenzitetu rada rekli bi smo. 

Šta je must za dobro jelo? Koji je tajni sastojak?

Must je definitivno dobro društvo. Čak i da jelo ispadne relativno loše, dobra zajebancija na vlastiti račun i smijeh izvuče svaku situaciju. Bitno je da nema prevelike nervoze. Nema tog idealnog recepta za sve, hrana je subjektivna stvar i svatko je doživi na neki svoj način. Naravno, izbalansirani okusi su uvijek bitni, da se pogodi neki pravi omjer okusa glavne namirnice koju kuhate i sveg popratno što ide uz nju. E da, i sol (smeh).

Članak Hook and Cook stiže u Beograd se pojavljuje prvo na Oblakoder.

Pod njegovim vođstvom, KEXP je od lokalne radio stanice iz Sijetla izrastao u globalno cenjenu neprofitnu umetničku organizaciju posvećenu obogaćivanju života kroz promociju muzike i otkrivanje novih zvukova. Pre angažmana na KEXP-u, Kevin je šest godina radio u Amazonu, kao deo tima zaduženog za strategiju razvoja Amazonove muzičke prodavnice. Pre toga je pomogao u osnivanju izuzetno inovativne radio stanice Revolution Radio (REV105) u Mineapolisu, koja se i dalje smatra poslednjom velikom komercijalnom alternativnom radio stanicom u Americi.

Ovogodišnji SHIP festival održaće se od 11. do 14. septembra na šest lokacija u prelepom Šibeniku, a neki od izvođača koji će nastupiti su: Andrea Ljekaj (HR), Balkan Zoo & Nina Ćorić (HR), Chachy (UK), DJECA! (HR), Inspector Spacetime (IS), Ivan Grobenski (HR), Jasmine not Jafar (FR), Koikoi (RS), makrohang (HU), Nemeček (HR), ŠČAK (HR), Smag På Dig Selv (DK), TANNU TUWA (HR), Ugly (UK) i Zevin (SI). Organizatori su najavili da će u narednim mesecima objaviti još imena, odabranih među čak 1342 prijave iz 57 zemalja sa šest kontinenata – što je 30% više nego prošle godine.

„Prva objava onima koji prate scenu već otkriva brojna muzička imena koja će uskoro postati velika, ali i širi muzički spektar izvođača koji stvaraju odličnu muziku – od elektronike, world musica, repa, roka, popa, etna pa sve do džeza. Veoma se radujemo što će i hrvatska publika imati priliku da vidi i čuje inovativnu, inteligentnu, ponekad plesnu i zanimljivu muziku iz celog sveta. O legendarnom Kevinu Kolu ne treba trošiti mnogo reči – ne poznajemo nijednog muzičkog zaljubljenika koji nije pogledao KEXP sessione“, poručili su organizatori.

Fantastične četiri lokacije sa šest bina – Tvrđava Sv. Mihovila, Kuća umetnosti Arsen, Azimut i Tunel – i ove godine biće kulisa jedinstvene muzike u okviru trećeg izdanja SHIP festivala. Odabranim izvođačima pružiće se jedinstvena prilika da nastupe na međunarodnom festivalu i uspostave vredne kontakte koji im mogu pomoći u daljoj karijeri. Fokus SHIP festivala i ove godine biće na umrežavanju, edukaciji i razmeni iskustava. Osim bogatog koncertnog programa, posetioce očekuje i raznolik konferencijski deo, kao i prethodnih godina.

Nakon „super early bird“ faze, karte za ovogodišnji festival dostupne su po sledećim cenama:

Early Bird Festival Ticket – 44 €

Early Bird Pro-Pass Ticket – 69 €

Karte možete kupiti OVDE.

SHIP festival organizuje Hrvatski ured za izvoz muzike (HUZIP, HGU, HUIG, HUOKU) u saradnji sa Javnom ustanovom u kulturi Tvrđava kulture Šibenik, a festival su podržali Ministarstvo kulture i medija RH, Grad Šibenik, Hrvatska turistička zajednica, HDS ZAMP, Turistička zajednica grada Šibenika i Turistička zajednica Šibensko-kninske županije.

Članak SHIP Festival objavio prvih petnaest izvođača i glavnog govornika se pojavljuje prvo na Oblakoder.

Otvarenje festivala je 26. juna prošlo u znaku kubanskih ritmova i latino jazz-a, a za fiestu je bio zadužen jedan od nagrađivanih bendova – Cubismo. U četvrtak, uz zalazak sunca, festival je otvorio mladi bend, koji je proizašao iz Supervala Slow Cured, kao i pop kantautorka Iva Lorens. Eksplozivnu energiju na Main Stage-u servirali su IDEM koji je s Tandarom i VOADO-m pripremio pravi show ispunjen plesom, emocijama i tučom jastucima, te beogradski Vizelj koji je prisutne začarao „crnom magijom“ i neporecivom harizmom. Veče je zatvoreno u egzotičnom ritmu thai funka koji su čak iz Holandije doneli YĪN YĪN.

S početkom vikenda, petak je predstavljao prvi centralni dan Velveta, čiji su headliner-i bili francuski bend Stella & The Longos, a njihova muzika inspirisana je ritmovima boogie-ja i zvuka osamdesetih godina. Druge večeri su soundtrack leta doneli i DJ Tommiboy koji je svojim italo disco setom odao poštovanje legendarnom Pinu D’Angiju, te regionalna imena D., Nejc Pipp, čuvarkuća i Reper Iz Sobe.

U poslednje veče su publiku u Puntu impresivnim nastupima i toplim zvukom uveli mitsko biće i Sitzpinker. Erupciju sreće i ljubavi priuštili su u subotu ostrvskim groove-om italijanski kolektiv Parbleu, miljenici domaće publike Svemirko, te nova zagrebačka senzacija – trio Ki Klop, koji je predstavio svoj hvaljeni prvenac „Otopljeni disko“ i započeo veliku letnju turneju.

Neprestano se plesalo ispred Love Forever stage-a za čijim su se pultom našle svetske zvezde poput dreamcastmoe-a, te Hunee-ja koji je imao čast i da zatvori osmo izdanje Velveta, a beskrajni su ritam tokom tri glavna dana festivala omogućili i Ed Longo, Hibou, Eternal Love, Nevena Jeremić, Dulash Der DJ, Milos Kaiser, Bibi Seck, Nikola Vemić, Aleksandra Marr, Marko Friedl, Adriatic Social Club i Legalize Lambada.

Za vikend je otvoren i Tunel stage na kojem su nastupili: Jymenik, Sergej Krstić, DJ Turbo Maximus, SunnySun, Zolium, SZCH, Phillie P, Bianca Intensa, Glorex b2b Pholia, a zatvorio ga je Disconsole.

Kupanje u moru, ispijanje koktela i uživanje u suncu na plaži je bilo ulepšano pomno selektovanim DJ-evima koji su tokom popodneva puštali na Beach Stage-u. Uz Simen i Herzog, na plaži su se našli i Zazi b2b Mima, RokoRokoRoko b2b Marin B. te Little Lu i Ana Simonović.

Na osmom izdanju Velvetovih slavnih boat partyja na plovidbu i ples ludu su ekipu poveli Mile <3 Disko i Ric Piccolo, Danilo Kas, Minolta, Ogun, Pino Pena, Vilja i One N. Soundtrack za cruising po ostrvskim uvalama sredili su Nemanja (DJ set), Oblakoder i Wine Bar Sorsi.

Više od 50 inostranih i regionalnih izvođača uveličali su osmo izdanje Velvet festivala i publici priuštili najlepši letnji provod. Senzacionalno sinestezijsko iskustvo Velveta probudilo je i nahranilo sva čula, a Krk je bio epicentar feel good muzike, pozitivnih vibracija i morske energije. Druženja na plaži od sumraka do zore, ukus vina i so u kosi uz izvrsne nastupe omiljenih izvođača biće jedna od najlepših uspomena leta 2024. godine za većinu onih koji su se našli na Krku tokom ovih pet dana.

Fotografije: Marko Lopac

Članak Završeno osmo izdanje Velvet festivala se pojavljuje prvo na Oblakoder.

Mi vas u našem tradicionalnom vodiču sprovodim kroz program koji nas očekuju tokom ovih pet dana festivala na Krku

Sreda, 26. jun

Otvarenje festivala biće održano u sredu, 26. juna, ulaz na event biće slobodan, a za muzički deo i plesne kubanske ritmove pobrinu će se višestruko nagrađivani bend Cubismo uz podršku Velvet DJ-eva.

Četvrtak, 27. jun

Osim za YĪN YĪN, drugi je dan festivala rezerviran za milanski DJ duo Eternal Love, regionalne zvijezde IDEM-a, Vizelja, Ivu Lorens i Slow Cured, a na stage će se popeti i sjajni Might Delete Later, Ed Longo, SunnySun, Hibou, Herzog i Simen.

Petak, 28. jun

Užarenu atmosferu vikenda na Velvetu u petak će rasplamsati neponovljiva italijanska italo disco legenda Pino D’Angiò, magični Stella & The Longos, dreamcastmoe, Nejc Pipp, čuvarkuća, Jymenik, D. i Reper iz Sobe. Vruću letnju noć začiniće i lista pomno selektovanih DJ-eva: Millos Kaiser, Nikola Vemić, Bibi Seck, SZCH, Tommiboy, Sergej Krstić, Dulash der DJ, Zolium, DJ Turbomaximus, Marin B., RokoRokoRoko te Zazi b2b Mima.

Subota, 29. jun

Nezaboravno iskustvo letnjeg festivala u zanosnom pejzažu plaže Medane i ostrva Krk kulminiraće u subotu. Na pozornicama će zasijati renomirani svetski DJ Hunee, egzotični muzički kolektiv Parbleu i regionalni muzički junaci Svemirko, Ki Klop, Rouzi, Sitzpinker i Mitsko Biće. Za klupsku i plesnu atmosferu na plaži mora koja će trajati čitavo veče do ranih jutarnjih sati brinuće se Adriatic Social Club, Phillie P, Little Lu, Legalize Lambada, Bianca Intensa, Aleksandra Marr, Diego Console, Ana Simonović, Marko Friedl te Glorex b2b Pholia.

Прикажи ову објаву у апликацији Instagram

Објава коју дели V E L V E T (@velvetfestival)

Satnica festivala

Boat party

Žurke na brodu biće održane tokom drugog, trećeg i četvrtog dana festivala. U četvrtak, 27. juna za muziku će biti zaduženi Ric Piccolo i Mile <3 disco, koji će na brodu Starfish puštati muziku u periodu od 17h do 20h. Trećeg dana festivala, u petak, 28. juna, posetioci će imati prilike da se odu na crusing sa bendom Nemanja od 16h, dok će oni željni malo veće žurke moći da prisustvuju boat party-ju od 17h sa Danilom Kasom, Minoltom i Ogunom. Četvrtog dana festivala 29. juna od 12h će biti organizovan kruzing sa Oblakoderom, a potom od 16:30 sa Wine Bar Sorsijem, dok će od 17h žurka na brodu biti uz setove artista: Pino Pena, Vilja i One N.

Članak Velvet vodič 2024 se pojavljuje prvo na Oblakoder.

Nije ni čudo što je često gost medija, što je zovu da komentariše sve i svašta u različitim televizijskim emisijama, podkastima, što se ponekad čini da ima mišljenje o svemu (ali o tome ćemo malo kasnije) ili da je svepristuna (i o tome ćemo nekoliko pasusa niže).

Međutim, Ida Prester tvrdi kako njen bend Lollobrigida nikad nije uspio da postane dio regionalne mainstream scene, iako ovog aprila obilježava dve decenije postojanja na relaciji Zagreb – Beograd. 

„Ni u Srbiji ni u Hrvatskoj. Ni od struke ni od tog mainstream-a mi nikad nismo bili priznati jer nikad nismo bili žanrovski jasni. Ne vrtimo se po radijima, ma koliko ja bila prisutna”, priča mi dok razgovaramo jednog popodneva u Leposavi. Međutim, djeluje da je to ne potresa mnogo. Uostalom, intervju radimo baš nedelju dana nakon što je sa njom i njenim bendom skakala rasprodata Tvornica kulture u Zagrebu. S druge strane, u tom trenutku tačno nedelju dana deli nas od dva zakazana koncerta u Domu omladine Beograda, koja su najavljena za 4. i 5. april. Prvi zakazani, onaj 5. aprila, odavno je rasprodat, ali i za dodati datum nije ostalo mnogo karata u ponudi.

Teško je reći gdje prestaje Ida, a počinje Lollobrigida. Baš kao što je teško reći kada njene, to jest, njihove pjesme prestaju da budu slatki pop sa šljokicama i postaju mješavina raznih žanrova, ponekad za nijansu mračnije, nerijetko na ivici da budu treš, ali skoro uvijek sa velikom dozom humora iza kojeg se kriju ništa manje ozbiljne poruke.

Mene je Lollobrigida prvi put kupila onog trenutka kada sam prvi put u Studenjaku čuo pjesmu „Volim te” u kojoj Ida pjeva kako voli svog momka „kao Tarzan Čitu, ko Jovanka Titu”, i to samo strofu nakon što mu kaže da ga voli kao što se vole „Kristl i Aleksis, Domaćica keksiz”. Do tog hita iz 2009. godine bend je za sobom imao već albume i raznolike edgy singlove, a iste godine osvajaju i MTV Best Adria Act nagradu koja im je uručena u Berlinu, na MTV EMA dodjeli.

Lollobrigida postaje sve veća, a nastupi u klubovima i na festivalima širom regiona postaju sve učestaliji. Ljubljana, Zagreb, Novi Sad, kao i Beograd koji uskoro postaje jedna od Idinih baza.

„Od starta smo nastupali po beogradskim klubovima, prvo u Akademiji, pa u Ana 4 pištolja, pa Plastik, SKC… Sve su to neka tadašnja kultna mjesta i mi smo sa svakog polizali prašinu i nastupali tamo više puta.“

Ida vremenom biva sve prisutnija, uključuje se u različite televizijske projekte, aktivnije osvaja društvene mreže, podržava različite kampanje. I objavljuje muziku, bilo kao Ida Prester, ili pak kao Lollobrigida, Frau Casio, MAiKA.

Mediji se polako interesuju i za njen privatni život. Pišu o njenom hrvatsko-srpskom braku. Njene grudi čak dva puta postaju glavna tema regiona. Prvi put zahvaljujući odličnoj, viralnoj kampanji za samopregled dojki, drugi put nakon takođe odličnog nastupa na glavnoj bini Exit-a gdje je nastupala u uskoj haljini bez brusthaltera. Nezamisliv koncept! S određene vremenske distance, danas komentariše kako je pomenuta kampanja vjerovatno najznačajnija stvar koju je uradila, jer se i dalje javljaju djevojke kojima je to spasilo život. Ove druge epizode prisjeća se kao trenutka kada je dospjela na naslovnice svih tabloida.

Šta god da je radila, Ida Prester tvrdi da se uvijek trudila da ne shvata sebe previše ozbiljno, da se uz nju svi osjećaju uključeno i sigurno. Njen novi album „Sad” (2024) najavio je niz singlova među kojima je i pjesma „70”, u kojoj zamišlja svoj život sa sedamdeset godina. Za potrebe spota okupila je brojne žene upravo tih godina, što je je otvorilo vrata neke sasvim nove publike.

„Na koncertu u Tvornici je došlo i puno gospođa i meni je to divno za vidjeti. Njih najviše volim”, kaže dok sumiramo utiske sa zagrebačkog nastupa, kada je i sama proslavila 45. rođendan. „Stvarno je bilo ne od 7 do 77, nego od 5 do 105. To mi je najveći kompliment. U svemu što radim, ja se najviše oslanjam na to povezivanje svih – među generacijama, među nacijama, među ljudima različitih spolnih orijentacija. Niko se tamo ne osjeća izolirano.”

Kroz smijeh ipak priznaje kako strejt muškaraca ima najmanje:

„Muškarci najčešće dolaze u pratnji svojih žena. U zadnjih pet godina ja se ne sjećam da mi je prišao muškarac da se slikamo, jer on hoće sliku. Moja žena te obožava. Moja kćer te obožava. Moja prijateljica s posla… Znači, oni dolaze u pratnji, ali ih pridobijemo na kraju jer je to živa, ozbiljna svirka. Žestoka svirka. Oni očekuju taj neki sladunjav ženski pop bend, ali i oni dobiju porciju. Fino njih istamburamo.”

Kako je Ida nadživjela hipstere

Koncert u Tvornici bio je najveći samostalni koncert koji je do sada imala. Objašnjava mi kako su prvi put angažovali reditelja, izradili binu, iznajmili tri kamere, led ekrane, osmislili svaki detalj i na kraju, kako to Lollobrigida obično radi, pozvali i publiku da izađe na binu sa njima. 

„Ful smo se dali u to da jednom u životu, evo za tih dvadeset godina, napravimo takav koncert”, iskreno priznaje. „Rekli smo sebi – vjerovatno nećemo zaraditi ništa para, ali mi to radimo iz gušta. Nek nam ostane super uspomena. Tako da sad stvarno imamo pokazni materijal, eto što je Lollobrigida. Eto što je bila Ida kad je bila mlada, jer ja još uvijek mislim da sam mlada.”

Tako bi trebalo da izgledaju i predstojeća dva koncerta u Beogradu, za koje sprema i goste iznenađenja. U Zagrebu je to bila Marina Perazić, dok će joj se u DOB-u pridružiti Bojana Vunturišević, Djixx i djevojke iz spota „70”.

Razgovor vodimo poslednjeg martovskog petka. Veče ranije doputovala je iz Zagreba, prije podne je iskoristila za snimanje nastupa u emisiji „24 minuta sa Zoranom Kesićem” i u Leposavu stigla sa dva kostima, spremna za fotografisanje, komentarišući posljednje pripreme, rasporede intervjua, čuvene spiskove za ulaz na koncert. Kaže kako joj prije dvadeset godina ni na kraj pameti nije bilo da će sve ovo da se desi. Mada će nešto kasnije konstatovati kako nije žena iz ovog vremena, kada smo krenuli da pričamo o njenim muzičkim počecima, jasno uočava da Lollobrigida jeste bila duh tog vremena. 

„U doba kad sam ja startala čini mi se da je autentičnost bila jako u modi. Mislim da danas, pogotovo kod klinaca, autentičnost nije u modi, to je nešto što mi je žao. Ali možda se ja varam.”

Te rane dvijehiljadite obilježio je uspon hipsterske kulture. Iako su je vremenom zvanično sahranili The Guardian, Vice i drugi, Ida se prisjeća kako je njen bend imao korist od cijele te priče. 

„Hipsteri su se baš trudili naći neki što čudniji bend, što čudniju muziku, da i oni sami što čudnije izgledaju. Tako da je na neku foru mene progurao val ljudi koji su se počeli oblačiti kao mi, izrađivali odjeću od vreća za smeće i lijepili je izolir trakama. To je valjda kad si mlad, onda to osjetiš.”

Međutim, kaže da se ne opterećuje mnogo godinama i da ne voli previše da filozofira o tome.

„Ja samo radim muziku najbolje što znam, muziku koja meni paše, o stvarima koje se meni dešavaju i presretna sam kad se ti svemiri kolidiraju između mene i publike.”

„Taj ego treba odbaciti”

Ipak, još malo se zadržavamo na tim počecima i dok priča o tome, postaje mi sve jasnije kako benda Lollobrigida možda ne bi ni bilo, da se sve desilo samo koju godinu kasnije. Jer ono kako je i šta je Ida Prester u to vrijeme izražavala svojom muzikom, ubrzo smo svi radili na društvenim mrežama, naročito u najranijim godinama koje je pojeo Facebook.

Srećom, Ida je pronašla način kako da izrazi sebe i dopre do publike prije društvenih mreža. Nasnimavala bi cijele pjesme sama, u svojoj sobi, „nakuckavala matricu cijelu noć”, a potom snimke toga dijelila prijateljima na kafi, da ih informiše o tome šta joj se dešavalo.

Ako ti diskovi nisu svojevrsna (hipsterska?) preteča dugih Fejsbuk statusa koji su nam služili da procesuiramo određene stvari, ali i da ih podijelimo sa svojim prijateljima, onda zaista…

„To su bila prepričavanja mojih avantura, mojih izlazaka”, tvrdi sada, navodeći – gle čuda – da je muzika bila njena terapija. „Desi ti se neka traumica, neki dečko ti da nogu ili dobiješ otkaz na poslu… Ja sam sve to proživljavala kroz pjesme. To sam tek poslije racionalizirala. Služila sam se humorom i fora rimama, pa kad ja to otpjevam, zapravo ispadne neka sprdačina. Meni bude lakše. A zapravo se i publika sa tim identificira. Kad ti staneš na binu i ispjevaš pjesmu o bilo čemu, o dečku koji je ispao gej ili o otkazu koji sam dobila u jednoj emisiji na HRT-u jer sam se nešto posvađala sa urednikom, sve to postane neka zabava.”

Vremenom, nakon što je sve to prošlo kroz određenu obradu, ovaj stav postao je i njena deviza. Kako kaže, tako se lakše nosi sa problemima. 

„Nema svetih stvari. Ništa ne treba shvaćati preozbiljno. Pogotovo ne sebe i svoj život. Sve su to neke prolazne situacije koje se čine kao ogromne drame u tom trenutku, ali potrebno je da samo malo promijeniš perspektivu, pogledaš to iz drugog rakursa i vidiš koliko je to smiješno. Eto, to je moja muzika.”

Sasvim joj je jasno sa kakvom dozom egzibicionizma živi i nema ništa protiv introvertnih osoba koje se sa problemima nose same ili, pak, idu kod psihoterapeuta „pa on sad godinama tu nešto kopa, pa djetinjstvo, odnos sa ocem”… Rekao bih da tih problema Ida nije imala jer je još na prvim koncertima njen tata Mladen bio uključen kao svojevrsni VJ majstor. Međutim, ona kaže da je to zbog toga što je ona jednostavno oversharing osoba. 

„Mogu da sjednem sa osobom koju prvi put vidim i ispričam sve. Meni je jednostavno tako lakše. Imam osjećaj kao da se taj problem raspodijelio na komadiće, ako više ljudi zna za njega.”

U novinarskom smislu, čini se kao idealna sagovornica. Kao da mi ovo priznanje nije bilo dovoljno, njen oversharing se nastavlja, uprkos tome što navodi kako je vremenom shvatila da je često bila naivna. 

„Nisam osoba sa nekim tajnama. Volim dati sve od sebe, sa nekim punim povjerenjem da će se ljudi u tome pronaći. Ne volim te plastične slike savršenosti. Nisam žena iz ovog vremena. Ovo vrijeme je grubo, materijalističko.”

Ubrzo se prebacuje na koji minut unazad, dok se vraćala sa snimanja emisije „24 minuta sa Zoranom Kesićem”. 

„Evo, baš smo sad pričali u autu o tome. I muzika se danas tako radi. Duh vremena je takav da ti želiš proizvesti ljubomoru kod drugih ljudi. Zavist. Hoćeš ispasti što bogatiji, savršeniji. Tvoj život je super. Ti si predivan. Nemaš bora. Sve si filtriraš. Ali zašto? Pa meni je najveća ljepota u tim nesavršenostima. I svojim i tuđim. Da se osjećamo povezano, a ne da te neko gleda ko Boga, Isusa, ne želi ti prići. Taj ego treba odbaciti. Sad ti radiš sebi cijeli život tako da bi ti ostali rekli – Isuse, blago njemu! Čemu to? Nikad me to nije furalo.”

„Ženska energija kojoj ne treba nitko”

Na pitanje šta ju je ipak furalo, kaže da je ona neka vrsta slikarske naive. 

„Nisam uopće imala nikakav slikarski predložak po kojem bih radila jer je moj muzički ukus totalno epileptičan. Tih ranih dvijetisućih, kada sam bila klinka, sjećam se da sam najviše slušala taj neki french pop prepun tih lascivnih, šaljivih, ali jako simpatičnih pop melodija. Francuzi imaju baš neki sentiment koji mi paše. Uvijek je on the edge, uvijek je neka kinky komponenta, a sve strašno slatkasto. Prva Lollobrigida je zapravo to. Htjele smo biti slatkaste, koketne, a zapravo ispod toga se krije…”

U duhu prave hipsterke tog vremena, Ida je neku vrstu otkrovenja doživjela na koncertu benda Yeah Yeah Yeahs u Njemačkoj. Iako obožava i taj bend, zapravo ju je oduševila Peaches koja je nastupala kao predgrupa. 

„Ta žena je bila sama samcijata na sceni. Pojela je publiku, pojela je prostor”, oduševljeno priča. „Dobro, ona je stvarno bila ekstremno provokativna. Ja sam uvijek bila dobra curica. Kad je trebalo nešto bit preko moje granice, ja bih zvala Unu Senić jer ja nemam to”, dodaje kroz smijeh.

„Ali bila sam fascinirana tom karizmom, količinom luđačke ženske energije kojoj ne treba nitko. I što se tiče performansa, ona me je inspirirala da se to može.”

Svoju energiju ipak ne čuva samo za scenu jer, kako kaže, „da živim od muzike, bila bih kruha gladna”. Vremenom je karijeru podijelila tako da u Zagrebu više radi kao voditeljka, dok u Srbiji više radi kao muzičarka. Rasprodata Tvornica i DOB ipak pokazuju da publika prepoznaje muziku koju Ida radi, iako se ona inicijalno dešava tek kada sve ostalo stane. Što je, uglavnom, kasno uveče.

„Dosta mojih pjesama ima izrazito noćnu atmosferu, zato što sam te pjesme uglavnom pisala sama u spavaćoj sobi, kad klince pošaljem na spavanje. Kad si roditelj, sve ima drugu dimenziju, ti se počneš paliti kad se sve drugo ugasi, tako da najveći broj tih pjesama je nastao noću i ima tu noćnu, intimnu atmosferu, koji put seksi, a koji put je to suočavanje sa paranojama i strahovima.”

S druge strane, priznaje kako nema ambicije da puni arene i diže karijeru na neki drugi nivo, osim ako se to spontano ne desi. Zahvaljujući takvom stavu, ima vremena (a i hrabrosti) da nerijetko podrži kampanje koje njene kolege možda ne bi htjele.

„Dozvoljavam si da budem spontana. Nemam piarovce koji me bičuju. Sama sebi odgovaram”, kaže dok pored nje sjedi PR menadžerka Zorica koja se samo smješka. 

„Stvar je da meni ne treba više od onoga što imam. Ne idem za tim da moram napuniti arenu za dvije godine, pa da zarad toga ne smijem podržat homoseksualce ili migrante. Nemam taj tip kalkulacija i boli me briga.”

Ubrzo dodaje kako je s vremenom ipak naučila da se udrži od komentara kada su neke teme u pitanju. 

„Neke stvari ne govorim jer nisam stručna o tome. Recimo, mnogo manje komentarišem političku situaciju nego prije. Prije sam stvarno bila javno glasilo za dnevno-političke teme. Uvijek sam imala mišljenje o svemu. To, recimo, više ne radim. Ne želim se petljati u stvari o kojima ni ne znam dovoljno.”

Iako razgovor privodimo kraju, njen optimizam ne jenjava. Telefonom se dogovara sa suprugom oko usklađivanja rasporeda, raspituje se o organizaciji intervjua za dan kasnije, ne skidajući osmijeh sa lica. Iako je taj osmijeh, pozitivna vibra, nešto što publika bez izuzetka pripusuje njoj i bendu Lollobrigida, nisam mogao, a da je ne pitam šta je to što je najlakše iznervira? Tako se desio i ovaj poslednji važni oversharing:

„Joj, puno toga me nervira. Sve me iznervira. Ako pričamo o femicidu, to nije tema na kojoj se možeš smijati i kihotati jer su brojke stravične i taj seksizam, ti društveni stavovi o tome su skandalozni. Sve je to jedan zapetljani čvor za koji treba jako puno energije i vizije kako da se to riješi. Masu je toga gdje ne možeš da budeš krajnje pozitivan.

Međutim, tijekom godina naučila sam nešto. Frustracija kao sentiment vrlo slabo pokreće ljude. Jedini način kako ti možeš napraviti promjene, kako god one bile male, jeste tim pozitivnim primjerom i pozitivnom pričom. Ne da ljudima soliš pamet i da ih stalno kritikuješ i da si protiv svega i svakoga. Moraš samo paziti način na koji komuniciraš sve, da to uvijek bude neka nada u bolje sjutra, a ne maltretiranje zbog toga kako je sada. Moraš ljudima dati svijetlo na kraju tunela, kako mi možemo biti bolji, dati im ideju kako oni svoj život mogu popravit. Ako im daš kampanju samopregleda, zaboravi sve statistike curo, ajde samo sad stani na pet minuta, evo ovako ćeš se prepipati.

To je meni problem kod puno vrsta aktivizma. Što više znaš, to si frustriraniji i ogorčeniji. Normalno. Ali jako mi je važno da, iako se svi mi borimo da bude bolje, probamo raditi to bez gorčine. Ne možeš neke stvari tako brzo promijeniti, možeš samo da radiš neke sitne pomake i moraš biti pomiren sam sa sobom. Ok, imam to što imam. Neću sad škrgutat zubima. Nema smisla, to je kontraproduktivno. Ajmo ljude insprirati da nam bude bolje. Eto, to je neki moj pristup.”

Autor teksta: Mladen Savković
Fotografije: Ana Melentijević

Članak Popodnevni oversharing sa Idom Prester se pojavljuje prvo na Oblakoder.

U susret predstojećem koncertu u Beogradu, razgovarali smo sa Lukom i Jakovom o stvarima o kojima baš i ne vole da pričaju kao što je ime benda, ali i o onima koje su im nešto draže, kao što je regionalna scena i novi album.

Foto: Filip Kovačević

Kako je nastao bend? Kako ste se vas dvojica našli, a potom kako ste se našli i sa vašom bubnjarkom Laurom?

Jakov: Luka i ja upoznali smo se u Berlinu 2019. preko zajedničkih prijatelja i nedugo nakon toga svirali smo u bendu Soul Sisters koji je bio oformljen da svira r’n’b, neo soul i funk cover-e po raznim krčmama. Od samog smo početka znali da nas unatoč dobroj svirci zanima autorski rad i vlastiti kreativni izričaj, pa smo s vremena na vrijeme znali uz cigaru često diskutirati o tome. Konačno smo krenuli nešto raditi 2022. godine i tako je bend nastao i od tada je aktivan. Želja za bubnjarem je postojala od početka, izuzev toga što svu muziku radimo kod mene doma s kucanjem beat-ova i ritam mašinama jer je naprosto bubanj taj koji ti treba da te uvede u koncert i cijelu atmosferu lajva, barem meni. Laura se tu činila kao super opcija jer je isto dio JeboTon kolektiva, obitava u toj ekipi, a uz sve to, naravno, super pjeva i svira.

Kako je došlo do samog naziva?

Jakov: Ovo je često pitanje na koje ne volimo baš odgovarati jer mislimo da nije možda toliko bitno, ali evo za one koje zanima i ta rubrika. Ono što još nitko ne zna i što mislim da nigdje dosad nismo spomenuli jer nam se nije dalo ići u detalje je da je ime zapravo inspirirano pjesmom „Robokonj” od jeboTonskih nam kolega Peglice i Komandosa gdje oni na nekom lajvu opisuju to imaginarno opskurno biće s planete Kefter i ritualno ga veličaju. Nama se to jako svidjelo, pa smo inspirirani time izmislili svoj ekvivalent tome „Kiklop jednorog” i htjeli smo ga kroz internu zajebanciju zvučno oslikati uz neku old skul animaciju koja bi išla preko toga i ispričala kratku priču o hibridnom stvorenju.

Na kraju, ta ideja nije zaživjela, ali smo mi u procesu smišljanja imena za bend koji je taman nastajao došli do zaključka da je Ki Klop odlično ime za bend, tim više jer je referenca na istoimeni kultni Marinkovićev roman i film Antuna Vrdoljaka, a ovaj razmak između slova je samo prividna stilsko-estetska figura koja na prvu daje dojam da su u pitanju dvije riječi, iako nisu. Kasnije smo skužili i da je sam kiklop zapravo odlična uloga dodijeljena entitetu koji se stvara dok bend svira live i dok mora gaziti i bacati sve pred sobom i biti jedno, ono nešto puno više od samo troje muzičara na bini koji sviraju skupa.

Prošle godine ste objavili svoj prvi EP, kakve su bile reakcije publike, a kakvi su vaši utisci sada, kada je prošlo neko vreme?

Luka: Meni su reakcije publike prešle sva očekivanja. U trenutku objavljivanja nisam mislio da će to rezonirati s tolikim brojem ljudi. Nešto prije nego što je izašao EP imali smo svoj prvi nastup i nestvarno mi je koliko podrške i ljubavi smo dobili u ovom kratkom razdoblju. Na EP-ju već postoje stvari koje bih volio promijeniti, ali to je sve posljedica sviranja uživo i vremena provedenog s tim pjesmama. Žao mi je što ne mogu retroaktivno dotjerivati pjesme jer ih sad puno bolje razumijem i prepoznajem kako su htjele zvučati cijelo vrijeme.

Foto: Nera Šimić

Rekla bih da se u pesmi Dućan ćilima čuje u određenim delovima uticaj Fontaines D.C. i njihove stvari Roman holiday, koliko su vam oni inspiracija?

Luka: Dućan ćilima meni odudara od ostalih pjesama zbog načina na koji je nastala. Instrumental refrena dućkasa sam ja napisao u svojoj sobi na loop pedali u srednjoj i često sam se vraćao tom loop-u bez da sam ga ikad pretvorio u nešto konkretno. U trenutku kad smo počeli raditi s Ki Klopom i dalje nisam znao što bih s njom. Na kraju sam dodao akorde za vers i imali smo kostur stvari, ali prijatelj nam je istaknuo da zvuče kao akordi iz Roman holiday. U tom smo se trenutku odlučili još više nasloniti na taj zvuk, iako nisam slušao Fontainse do tada. Odlučili smo tretirati uvod pjesme kao sempl koji se onda razvije u nešto potpuno drugačije na refrenu. To nam je bila prva pjesma i još smo eksperimentirali sa zvukom, pisanjem i načinima stvaranja, od EP-ja smo se odmaknuli od tako klasičnog indie-rok zvuka jer smo se pronašli u nečem novom!

Šta vas sve inspiriše za stvaranje?

Jakov: Inspirira nas to stvaranje tla za kreacijsku i životnu pustolovinu na koje onda sadimo vidljive i opipljive slike koje uzimamo iz svakodnevnog života, ali često i iz mašte. Uvijek bude zanimljiva fuzija spajanja ta dva svijeta i pronalaženje zajedničkog jezika za izražavanje, isto kao i otkrivanje neke zajedničke interpretacije svijeta oko nas koju onda prenosimo dalje ljudima do kojih doputuje naša glazba.

Singlovima Amsterdam i Duh u ormaru najavljujete prvi album, kada je on planiran i koje novine donosite na tom izdanju u odnosu na EP?

Luka: Album je planiran za četvrti mjesec. Pokušali smo izaći par koraka izvan kućice EP-ja da vidimo hoće li nam nešto pasti na glavu. Jedva čekam da album izađe jer sam stvarno ponosan na pjesme koje smo napravili.  Nastao je kroz period u kojem sam otkrio bendove i žanrove koje nisam slušao do sada i zato je bilo uzbudljivo simultano otkrivati i primjenjivati nove ideje na vlastito izražavanje. Koristili smo zvukove raznih boja, oblika i veličina i pokušali ih sve uklopiti u jednu koherentnu priču.

Kako izgleda vaš kreativan proces, ko piše pesme, kako one nastaju, kako na sve to dolazi muzika?

Luka: Pjesme pišemo kod Jakova u sobi i uvijek ih pišemo zajedno. Sve zapravo počinje od muzike, baza su nam uvijek glazbene ideje koje smo primjetili ili koje izađu kroz eksperimentiranje i istraživanje nekog instrumenta. Tekstove izvlačimo iz scatanja nakon što sretnemo instrumental koji nam se sviđa. Iz nekog mumljanja izvlačimo slogove i onda ih sve stisnemo u notese na mobitelu. Nakon što povežemo prvih par riječi, već se krene ocrtavati neka olupina teksta koju onda oblikujemo i restauriramo. Često nakon nekog početnog vala pisanja ostavimo pjesmu da se malo pribere prije nego što ju probamo dovršiti. Čini mi se da tako i ona dođe malo sebi, a i mi imamo priliku razmisliti što bismo još htjeli od nje.

Koliko vam se međusobno razlikuju muzički ukusi?

Luka: Mislim da imamo vrlo zdravu razliku u muzičkom ukusu. Dovoljno da nemamo iste ideje za rješenje pjesme, a premalo da se pokoljemo oko zvuka snera. U startu benda smo razgovarali o zvuku i utjecajima koje bismo htjeli ukomponirati u svoje pjesme, tako da smo uvijek bili na sličnoj valnoj duljini što se tiče Ki Klopa.

Kako je došlo do saradnje sa JeboTonom?

Jakov: Do suradnje s JeboTonom je došlo tako što sam ja krenuo kroz neka poznanstva s ljudima iz kolektiva svirati s JeboTon Ansamblom na ljeto 2022, kad sam im se priključio kao ekstenzija na zadnjem krunskom nastupu ljetnog toura kojeg tradicionalno završavaju na Zlarin Street Music Festivalu svake godine, na kojem je ujedno i godinu poslije bio naš prvi nastup ikad! Oboje pratimo JeboTon i sve jebotonske bendove već dugi niz godina, pa smo zaključili da ih trebamo pitati da im se priključimo kao nova kreativna snaga, a tako je i bilo.

Mi smo, uz sad već i regionalno poznatog IDEM-a, bili prvi koji su se priključili novom jebotonskom valu koji je i dalje u naletu, ide samo prema gore i koji je također uskrsnuo neke stare bendove. Mi iz kolektiva volimo reći da svime ovime što se sada dešava lansiramo u orbitu upgrade zvan JeboTon 2.0 i da samom kolektivu kao takvom dajemo neke nove značajke i modificiramo ga u platformu koja stvarno može imati veliki generacijski odjek (ako to već i nema).

Foto: Nera Šimić

Nastupali ste na nedavnom Hali Gali koncertu u Zagrebu, kako gledate na alternativnu regionlanu scenu?

Jakov: Pa mislim da su JeboTon i Hali Gali kolektivi jako dobar primjer toga kako neke stvari mogu dobro ići i pomicati granice kad se snage udruže i kad postoji taj kolektivni duh među nekom ekipom i samim bendovima unutar te ekipe. Efekt tih kolektiva je taj da se s vremenom postigne jedna jako pozitivno nabijena akceleracijska sila koja onda gura te bendove naprijed i u kojoj ti isti bendovi guraju i inspiriraju međusobno jedni druge. Svakako jako moćna i lijepa pojava kojoj, evo, trenutno svjedočimo kao dio iste. Također mislim da je to možda i jedini način kako u neko dogledno vrijeme alternativni bendovi mogu pridobiti pažnju i reach šire publike, zato jako podržavam cijelu tu priču oko bilo kakve vrste kolektiva. A što se same alternativne regionalne scene tiče, mislim da je i te kako u usponu i da već dugo vremena nije bila snažnija. Osjećam baš neki kreativni naboj i primjećujem rad ljudi sa svih strana.

Koje su, po vama, najveće razlike između srpske i hrvatske alternativne scene?

Luka: Jako mi se nadopunjuju naše dvije scene. Sentimenti srpskih pjesama bi mi ojačali neke naše glazbenike, ali i obrnuto. Mislim da je ta oštrina, sirovost i beskompromisnost vašeg zvuka nešto što nedostaje i na našoj sceni. Ima i kod nas bendova koji rade takve stvari, ali i dalje ne mogu svjesno reći u čemu je razlika i zašto vaše stvari toliko režu. A opet, s druge strane, jako cijenim mekoću i tu drugu vrstu iskrenosti hrvatskih bendova. Nisu toliko odrješiti, ali možda su skloniji nekom lijenom eksperimentiranju iz kojeg izađu bendovi kao Svemirko i Porto. Sve u svemu, mislim da imamo jako osebujne scene koje se lijepo nadopunjuju i znam da bismo mi s Ki Klopom voljeli pokušati povezati ta dva zvuka.

Nastupate u Kvaki 22 sa Mitskim bićem, šta publika može da očekuje tom prilikom?

Jakov: Mogu očekivati jedan surovi vrtlog energije i žestoku svirku isprepletenu s elektronikom koju kombiniramo, te premijerno većinu, ako ne i sve, stvari s nadolazećeg albuma, kao i neke od numera s gore spomenutog debitantskog EP-ja. A što se Mitskog bića tiče, ne znam što točno spremaju za ovaj nastup, al’ jako se veselimo to čuti! Zasad smo ga čuli samo u akustik verziji na Zlarin Street Music Festivalu, gdje smo se i upoznali prošlo ljeto, a ovoga puta nastupa s cijelim bendom. Jako se veselimo tom nastupu i možemo vam priznati da nam njegov debitantski EP često svira u slušalicama.

Naslovna fotografija: Nera Šimić

Članak JeboTon i Hali Gali su dobar primjer kako neke stvari mogu pomicati granice se pojavljuje prvo na Oblakoder.

Prokletije II tako predstavljaju hladan, distopijski spoj kozmičke muzike i domaće psihodelične baštine, gde izdanci panonske ravnice uz pomoć magije novog doba i slavonske tambure stvaraju balkanski zid buke, prizivajući neka pradavna vremena ali i ona koja tek trebaju doći. Grupa zajednički potpisuje autorstvo svih kompozicija, što svedoči o ujednačenoj kreativnoj viziji. Album je u produkciji Borne Maksana sniman između 2021. i 2023. godine u zagrebačkom studiju Rattus Rattus.

Digitalno izdanje Prokletije II službeno je dostupno na svim streaming platformama. 

Bend krajem februara kreće na evropsku turneju na kojoj će promovisati novi materijal dok je zagrebačka promocija albuma zakazana za 29.3. u klubu Močvara pod organizacijom Subsonic events dok se gostovanje benda u Srbiji očekuje na proleće.

Članak Nemeček objavio album Prokletije II – drugi deo najavljene trilogije se pojavljuje prvo na Oblakoder.

PREDAVAČI:

Mia Roth Čerina & Tonči Čerina, Hrvatska

Zajedno rade od 1999. godine, sarađujući na javnim arhitektonskim takmišenjima na kojima su osvojili brojne nagrade. Godine 2008. bili su nominovani za Nagradu ‘Viktor Kovačić’, a osvojili su je 2019. Godine 2020. dobili su Grand Prix Salona arhitekture u Novom Sadu i Nagradu Fresh&Bold Dana arhitekture u Sarajevu.

Godine 2021. dobili su 2. nagradu Balkanskog arhitektonskog bijenala.

2022. osvojili su Grand Prix festivala BIG SEE u kategoriji Landscape i public space u Ljubljani, Nagradu ‘Bernardo Bernardi’ Udruženja hrvatskih arhitekata te nagradu časopisa Plan u Milanu. Dobitnici su priznanja na festivalima Vizura Aperta 2016. i 2018. godine. Bili su nominovani za druge međunarodne nagrade (Dezeen, Architizer, Piranesi, Mies van der Rohe). S Vedranom Kasapom, Ozanom Ursić, Nikom Mihaljevićem, Lukom Fatovićem i Ivicom Mitrovićem projektirali su hrvatski paviljon na 18. Bijenalu arhitekture u Veneciji.

Mikelić Vreš Arhitekti, Hrvatska

Arhitektonski ured iz Zagreba koji su 2007. osnovali Marin Mikelić i Tomislav Vreš. Ured se bavi projektima različitih merila i tipologija, u rasponu od individualnog stanovanja i turizma do društvene i javne sfere. Redovito sarađuju na otvorenim javnim arhitektonskim i urbanističkim takmičenjima na kojima osvajaju brojne nagrade. Dobitnici su brojnih hrvatskih i međunarodnih strukovnih nagrada kao što su: Posebno priznanje Zagrebačkog Salona (2012.), nagrada UHA ‘Viktor Kovačić’ (2012., nominacije 2014. i 2022.), nagrada UHA ‘Drago Galić’ (nominacije 2021. i 2022.), Balkanski arhitektonski bijenale (2019. i 2021.), Brick Award za jugoistočnu Europu (2015.) te nominacija za europsku nagradu Mies van der Rohe (2014.) Projekti ureda predstavljeni su u brojnim publikacijama i predavanjima te izlagani na izložbama u Zagrebu, Milanu, Ljubljani, Beogradu i Novom Sadu.

Studio Autori, Srbija

Višestruko nagrađivani beogradski studio aktivan u polju arhitekture i dizajna. Tokom svoje 15-godišnje prakse studio je razvio multidisciplinarni pristup koji proizlazi iz razumijevanja lokalnog konteksta, individualnih potreba svakog klijenta i skrivenih potencijala prostora, ali i istrajnosti u pronalaženju specifičnih prostornih rešenja.

Među brojnim projektima koji se kreću od produkt dizajna, preko stambenih i poslovnih prostora i objekata, do ambijentalnih celina, najznačajniji je Mokrin House, realizirano imanje koje obuhvaća pet objekata hibridnih namena, u Mokrinu. Za objekte u okviru istog imanja, AUTORI su dvostruki dobitnici Nagrade ‘Ranko Radović’ i Salona arhitekture u Beogradu, a dva puta su nominirani za Mies van der Rohe nagradu za suvremenu arhitekturu (2013. i 2015. godine). Od 2017. godine studio vode Dijana Novaković i Maja Necić. 

Arhitektura Krušec, Slovenija

Lena Krušec i Tomaž Krušec studirali su na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani, a 2002. godine osnivaju arhitektonski ured Arhitektura Krušec. Tomaž je studirao i na Akademiji za arhitekturu u Mendrisiju u klasi Petera Zumthora. Od 1999. godine predaje na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani. Dobitnici su Plečnikove medalje i Plečnikove nagrade (za Biotehnološki fakultet), što su najviša stručna republička priznanja u Republici Sloveniji. Tri puta su bili nominovani za nagradu Mies van der Rohe koju dobivaju 2022. godine za projekt tržnice u Ptuju.

Fasch & Fuchs Architekten, Austrija

Fasch & Fuchs arhitektonski ured osnovali su Hemma Faschs i Jakob Fuchs 1994. godine sa uredima u Beču i Hausmannstättenu. Njihov rad karakterišu sofisticirane konstrukcije i suptilno korištenje dnevnog svetla. Ured je zadužen za realizaciju više obrazovnih i kulturnih projekata, za šta su dobili mnoga priznanja i nagrade. Godine 2021. bili su nominovani za Mies van der Rohe nagradu za školski kampus Neustift u Tirolu.

Amir Vuk Zec, BiH

Sarajevske arhitekte u 40 godina dugoj praksi realizira objekte različitih mjerila s istim nivoom posvećenosti često se naslanjajući na kontekst podneblja u kojem stvara. 

Godine 1984. za najbolje realizirani interijer jedne zlatarske radnje osvaja republičku nagradu ‘Borba’ u saradnji sa Mirkom Marićem Marom. Takođe osvaja nagrade poput Grand Prix Collegium Artisticuma za različite tipove arhitekture, te AIT Award i A’Design Award za Hotel Pino. Realizacija Hotela Pino na Trebeviću u Sarajevu je ujedno i najpoznatiji projekt Studija Zec, pa je tako nominiran za EU Mies van der Rohe nagradu 2017. godine i Aga Khan nagradu 2022. godine. Opisujući rad u vrlo nestabilnim uslovima bosanskohercegovačke arhitekture, Amir Vuk se duhovito koristi sintagmom ‘urgentna arhitektura’ i tako na slikovit način objašnjava kontekst u kojem se ostvario. Od 2022. godine postaje dopisni član Akademije nauka i umetnosti Bosne i Hercegovine.

Carme Pinós, Španjolska

Carme Pinós (Barcelona, ​​1954.) diplomirala je arhitekturu, urbanizam i pejzažnu arhitekturu na Školi arhitekture u Barceloni (ETSAB) 1979. Od 1982. do 1991. radila je sa arhitektom Enricom Mirallesom. Nakon te saradnje osniva vlastiti ured Estudio Carme Pinós. Od tada radi na brojnim projektima različitih opsega, od urbanih intervencija do dizajna nameštaja.

Njena najznačajnija dela uključuju: MPavilion u Melbourneu, arhitektonski sklop sastavljen od Trga Gardunya, Umjetničke škole Massana, stambenog bloka i zapadnog pročelja popularne tržnice La Boqueria u povijesnoj četvrti Barcelone, Caixaforum u Zaragozi, zgrada Sveučilišta ekonomije i poslovanja u Beču, sedište katalonske vlade, Cube Towers u Guadalajari.

Dobitnica je brojnih domaćih i međunarodnih nagrada, medalja i priznanja. Godine 2011. imenovana je počasnom članicom Američkog instituta arhitekata 2011. godine i međunarodnom članicom RIBA-e 2013. godine zbog velikog doprinos u arhitekturi.

Carme Pinós posvećeno radi i u polju obrazovanja. Bila je gostujući profesor na nekoliko prestižnih visokoobrazovnih institucija u Veneciji, Parizu, Chicagu, New Yorku, Lausanni, Mendrisiju, Rimu itd. Njeni su radovi izlagani na samostalnim i grupnim izložbama širom sveta. Neki od njenih projekata danas se nalaze u zbirkama muzeja kao što su Centre Pompidou u Parizu i njujorškoj MOMA-i. Pinós je i ovogodišnja dobitnica Oris nagrade.

STUDIO UP, Hrvatska

Predstavljali su Hrvatsku 2004. na Venecijanskom bijenalu paviljonom Frameworks u saradnji s Petrom Miškovićem i Ivanom Franke.  Na poziv Terence Riley-a kustosa izložbe Ultra Light Village i selektora bijenala dva grada Shenzhena i Hong-Konga, realizovali su paviljon Gizmo 2011. godine.

Lea i Toma kurirali su post-lockdown 56. zagrebački salon arhitekture i urbanizma pod nazivom Ping-repozitorij budućnosti 2021. godine, instalaciju Doppelgänger i nastup Mirror/Mirror na 23. internacionalnoj izložbi Unknown Unknowns. An introduction to Mysteries milanskog trijenala 2022. godine.

Vinu Daniel za WALLMAKERS, Indija

Vinu Daniel rođen je u Dubaiju 1982. u tradicionalnoj indijskoj porodici. Životni put ga vodi natrag u Indiju gde 2005. godine upisuje Arhitektonsku školu na Tehničkom fakultetu u Trivandrumu. Nakon studija, dve je godine proveo na Institutu Auroville Earth, smeštenom severno od Pondicherryja, radeći na projektu oporavka i izgradnje nakon tsunamija pod Programom Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP). Na Institutu je spoznao složenost svoje profesije i naučio graditi koristeći zemlju, cement i blokove blata. Veliki je uticaj na Vinu Daniela imao i arhitekt Laurie Baker koji je živo u Trivandrumu i radio na razvoju održive arhitekture.

Arhitektonsku inicijativu Wallmakers pokreće 2007. godine s ciljem ponovnog oživljavanja tradicionalnih tehnika gradnje koje su s vremenom nestajale, kombinujući ih pritom s modernim tehnologijama u arhitekturi. Vinu Daniel trenutno zapošljava od 100 do 150 pojedinaca, uglavnom kvalifikovanih majstora, i u potpunosti je posvećen stvaranju održive i isplative arhitekture.

Inicijativa Wallmakers primila je mnoga međunarodna priznanja. Jedina je indijska praksa koja se našla na popisu 20 Young Practices of 2020 portala ArchDaily, osvojila je tri izdanja nagrade Design that Educates koju provodi Laka Foundation, nominovana je za Brick Award i Nagradu Dorfman Kraljevske akademije 2022. godine.

MODERATORI:

Mia Roth Čerina, Maroje Mrduljaš, Dinko Peračić

Povodom Festivala Dani Orisa 23, u Oris Kući arhitekture (Kralja Držislava 3, Zagreb), u četvrtak 2. novembra u 18 sati, biće otvorena izložba prijavljenih radova na Natječaj za nagradu ‘Tripun Bokanić’ Klesarske škole Pučišća 2023. Također, u sklopu Festivala, neposredno pre prikazivanja na HRT-u, biće premijerno prikazana jedna od epizoda najnovije sezone serijala Betonski spavači.

Nakon Drugog svetskog rata Jugoslavija i Hrvatska kao jedna od njenih republika grade novo društvo između Istoka i Zapada. Taj je eksperiment obeležen mnogim protivrešnostima koje se odražavaju i u arhitekturi – važnom delu tog velikog društvenog projekta. Na neobičnom putu od Zagreba do Beograda preko Zenice i Sarajeva do malog belgijskog grada Wevelgema kroz četiri epizode istražićemo arhitekturu koja je predstavljala temeljne vrednosti tadašnjeg društva: federativnost, nesvrstanost, modernizaciju i antifašizam. Posetićemo kuće, spomenike i gradove koji su te ideje stvorili. Ispitaćemo sudbinu arhitekture najvišeg simboličkog značenja koja je radikalnim istorijskim rezom možda izgubila prvobitni smisao, ali ne kulturnu i društvenu važnost. Možemo li prepoznati autentične društvene i arhitektonske vrednosti i skinuti stigmu ideoloških neprijatelja s nekih od najvrednijih primera našeg urbanog naslijeđa? Možemo li kritički sagledati ostvarenja jedne generacije i tako uspostaviti kontinuitet naše novije istorije?

U programu stručnog usavršavanja Hrvatske komore arhitekata Festival se boduje s ukupno 12 sati.

Pokrovitelji Festivala su: Ministarstvo kulture i medija RH, Grad Zagreb, Turistička zajednica grada Zagreba, Veleposlanstvo Španjolske

Zemlja Partner: Španjija

Za više informacija o Festivalu i kotizacijama posjetite www.daysoforis.com

Članak Festival Dani Orisa se pojavljuje prvo na Oblakoder.

Velvet je, kao i prethodnih godina, pokazao da je, kako ga i najavljuju – „ultimativni place to be”. Za vreme trajanja festivala, Punat je vrveo od posetilaca, muzičara, fotografa i različitih umetnika, a velikoj popularnosti festivala definitivno, osim raznovrsnog programa, doprinosi njegova lokacija. Tvorci festivala prilično su svesni toga, pa zato i ovu lokaciju najbolje moguće koriste, te osim glavnog muzičkog programa, festival nudi i žurke na brodu, a za one koji su stacionirani u kampu i jutarnju jogu. Lokacija festivala sa sobom nosi i specifičnu vrstu energije, raspoloženja i ležernosti – jer su festivali na moru, a pogotovo u mestu kakvo je Punat – stvarno drugačiji. Za razliku od brojnih festivala koji se na primorju takmiče, skoro akrobatski, u nabijanju različitih aktivnosti i atrakcija, Velvet ubada pravu meru – između raznovrsnog sadržaja i pametne organizacije timeline-a festivala, te implicitnog nuđenja svim svojim gostima da uživaju i u plažama i predelu u kome se nalaze, bez straha da će nešto propustiti – jer na sve može da se stigne.

Ono što je bilo primetno u odnosu na prethodnu godinu, jeste da je festival porastao, ojačao, što se ogledalo ne samo u njegovoj veličini, već i u komercijalnim partnerstvima. Ove godine gosti kampa dobijali su poklone dobrodošlice, festival je bio cashless, a okupljeni su mladi iz čak 22 zemlje sveta. Ipak, važno je napomenuti da, uprkos ovom rastu, festival nije ni u jednom elementu izgubio delove svog lokalnog šarma, već suprotno – sve više je delovalo kao da je „u ritmu” sa lokalnim stanovništvom i dinamikom mesta.

Prvi dan festivala bio je otvoren za sve posetioce koji su se zadesili na rivi u Punatu, u samom centru mesta. Prve večeri muzički program je bio usmeren na ležerne tonove, lagano đuskanje i upoznavanje. Program je trajao od 18 časova do jednog sata posle ponoći, a nastupali su Radio Roža Dj-s, berlinski bend the Zenmenn i, za kraj, su muziku puštali Hibotu b2b Ogun. Prvi nastupi uspešno su najavili raspoloženje festivala – mnogi su đuskali, razgovarali, sedeli na dokovima i upijali prve trenutke. Berlinski bend The Zenmenn savršeno se uklopio u atmosferu ovog morskog mesta i pokrenuo je publiku koja je slušala bend uz pratnju talasa.

Drugog i trećeg dana program festivala održan je na plaži Medane. Bogati muzički program oba dana prostirao se na tri bine – Main stage, Love forever stage i Tunel stage. Main stage bio je rezervisan za koncerte, dok su Love forever stage i Tunel bili rezervisani za različite setove. Prve večeri na Main-u nastupili su Idem, Aze, Freekind, Lelee i nemanja. Pravo osveženje prve večeri bio je hrvatsko-slovenski ženski jazz duo Freekind, koji je nedavno objavio i svoj prvi album. Ono što je posebno izdvojilo njihov nastup, osim izrazito pozitivne energije, jeste uvođenje drugačijeg zvuka od onoga što smo imali priliku da čujemo u regionu u prethodne dve decenije – a to je dobar ženski, jazz hiphop. Nakon njih nastupio je bend Lelee, koji je razigrao publiku svojim nastupom, a za kraj je uz kišu nastupio već regionalno poznati i popularni bend nemanja. Uprkos, u određenim trenucima, prilično ozbiljnom pljusku, ni bend, a ni publika nisu se predavali, pa je po završetku nastupa usledio i bis. Najpopularniji stejdž prve večeri, koji je tokom cele večeri bio „krcat” bio je Love Forever stage gde su puštali Stankoff, Aleksandra Hrib, Little Lu b2b Mihajlo i Shy one. Na najmlađem stejdžu, Tunel, puštali su Heisse Scheisse, Volta kolektiv, Kasja i Stellarcompanion. Uprkos već pomenutoj kiši koja je oko ponoći naglo počela da pada, festival se pokazao u svom punom sjaju – ljudi su se kretali od stejdža do stejdža i u skladu sa svojim raspoloženjem i ukusima birali jednu od tri žurke koje su im bile ponuđene. U toku dana održan je i boat party, na kome su puštali Lipolis, Minolta i Quasim.

Trećeg dana festivala, program na Medane beach-u ponovo je doneo izvanredne nastupe. Na Main-u je veče otvorio Alex Fernet, nakon koga su nastupili Hector Gachan, PVA, Buč Kesidi i italijanski duo Napoli Segreta. Treće večeri delovalo je kao da je program na Main-u preuzeo primat. Šarmantni Hector Gachan, potpuno inovativni PVA, već dobro poznati Buč Kesidi i fenomenalni duo Napoli Segreta držali su publiku na nogama puna četiri sata. Ljudi su se smenjivali, dolazili i ostajali, jer program treće večeri na Main-u kao da je bio stvoren sa mantrom – za svakoga po nešto. I zaista, za skoro svaki muzički ukus bio je priređen jedan odličan nastup. A ukoliko ste ljubitelji alternativne scene i koncertnog zvuka, uživanje u različitim nastupima na Main – tu je bilo savršeno mesto za vas. Na Love Forever Stage-u, nastupali su Adriatic Social Club Youth, Deeport Djs, Eternal love i Raphael i Top Secret. Na Tunel stage-u veče je otvorio Peđa Radović, nakon koga su nastupili Dino i Daniel i Mire Marenda, a veče je zatvorio duo Rotormotor. Na Boat žurkama istog dana muziku su vrteli Kišobran Dj-s, Felonezy i Little Lu, na narednom Music After Dinner, a na večernjoj žurki Cosmic G, One N i Cate D’Or.

Poslednjeg dana održan je farewell party, u Medane baru koji je trajao od 12 do 18 sati. Nakon toga, posetioci su se pozdravili, do sledećeg susreta – ponovo u Punatu.

Posle skoro četiri dana festivala, Velvet je zatvorio svoje sedmo izdanje. Po završetku festivala, usledila je i objava – gotov je sedmi, od deset festivala koliko će ih biti. Iako za svakog posetioca ovog festivala ovakvo obećanje deluje razočaravajuće – takva odluka festivala deluje razumljivo i racionalno. Jer, znamo vrlo dobro priče o brojnim festivalima regiona koji su ili propali ili se u potpunosti izobličili, da više ne liče na ono što su nekada bili – pa su time još više povredili sve one koji su im bili odani. Pa, da zaključimo – za sve ljubitelje alterantivnog zvuka i dobre žurke, Velvet je zaista the place to be, ili da iskoristimo još jedan engleski izraz – must see. Pogotovo sada kada znamo da neće dugo trajati i da imamo samo još tri izdanaja festivala pred sobom. A možda upravo zbog toga bude sve bolje i bolje. Kao što se i organizatori trude da svaka godina, koliko god delovalo nemoguće, nadmaši sledeću.

Fotografije: Iva Suhadolnik Gregorin, Marko Lopac, Jana Keckarević, Sergej Krstić

Članak Autentična muzika, more i letnji pljusak se pojavljuje prvo na Oblakoder.

O predstojećim nastupima i svemu onome što nam je ovo novo vudu egzotično putovanje donelo, razgovarali smo sa Lukom.

Šta nam novo donosi Voodoo Beat?

Luka Šipetić: Recimo da je Voodoo Beat posljednje poglavlje osobnog putovanja samospoznaje koje je popraćeno obrascima kolektivnog nesvjesnog, koje je rezoniralo sa mnom u tom trenutku mog života – tarot kartama, tibetanskoj knjizi mrtvih i, u konačnici – mitovima. Ta tri albuma su sve što želim prenijeti ljudima, to je sva buka i bijes koja je u mojoj glavi. Sad mogu odahnut, bar na tren.

Otkud taj naziv?

Naziv je nastao 2019, tokom snimanja prvog albuma, Tarot Funk. U glavi mi je bila ideja o tri albuma koji će se zvati Tarot Funk, Cosmic Disco i Voodoo Beat koji prate priču o smrti i „uskrsnuću“ lika nemanje. Otprilike sam znao kakav zvuk želim na svakom albumu, a imao sam kostur ideje i umjetničkog jezika kojim želim govoriti, no njih sam kroz svako snimanje dorađivao i „popravljao“. Dozvolio sam si ponekad da čak i malo odlutam od koncepta – čisto da razbijem samonametnute okove. Bilo je i zamišljeno da će ta tri albuma činiti svojevrsnu „Ezoteričnu trilogiju“, spajati daleku glazbu s još daljim idejama, no nisam htio to previše često spominjati da se ne ureknem i onda fasujem.

Koliko dugo je trajao i kako je tekao proces rada na ovom ostvarenju?

Tekao je u nekoj borbi koju sam imao sa svojom vizijom rada, konstrukcijom i rekonstrukcijom. Bilo je tu puno razgovora koje sam vodio sam sa sobom što želim i kako i najbitnije – zašto. Album sam ozbiljnije krenuo raditi u listopadu 2022, makar su neke pjesme nastale i 2020, a stao sam početkom lipnja. Nisam bio zadovoljan time, tako da sam prvu verziju albuma izbrisao, potom sam ga opet krenuo snimati… te sam ga opet obrisao. Bio je to neki proces u kojem sam tražio najčistiji izraz za ono što želim reći. Tako da realno, slušatelj ispred sebe ima Voodoo Beat 3.3 verziju, zato se i sve odužilo. Za finiširanje moram istaknuti pomoć Dominika Kisića, koji je složio master i pomogao u procesu miksa, njegovo uho davalo mi je dozu utjehe.

Kaver albuma je radio Dino Santaleze, šta on simboliše?

Jest, on je ujedno napravio i kavere za preostala izdanja. Kaver predstavlja Dininu verziju pojmova koji su u mojoj glavi –  naša suradnja funkcionira tako da mu ja opišem album i on vizualizira moje riječi. Meni je iskreno to predivno, kad netko osjeti i vidi glazbu bez da je čuje. To vam dovoljno govori koliko je Dino vrhunski umjetnik.

Rekao si da je album inspirisan filmovima Orfej i Crni Orfej, da li to znači da bi ovaj album bio savršen saundtrek za ova dva ostvarenja? Ukoliko ne, kako zamišljaš film kom bi ovaj album bio odličan saundtrek?

Mislim da ne bi bio baš savršen soundtrack za ta dva naslova, recimo da su ti filmovi bili neka vrsta odskočne daske. Oba filma su me inspirirala svojim interpretacijama mita, te su mi te verzije pomogle da dođem do svoje verzije koja će biti povezana sa poslednja dva albuma. Posebno su bili inspirirativnii vizualno – Orfej svojim nadrealizmom, a Crni Orfej svojom vibrantnom kinematografijom. Tako da sam na temelju ta dva filma, u glavi snimao neki svoj film dok sam istovremeno radio glazbu. Tako da bi bilo super napisati scenarij prema sva tri albuma, proširiti već postojeće koncepte i snimiti filmove jer realno –soundtrack je tu i čeka.

Zašto si baš singlove Korzika, Noćni leptiri i Opasne igre odabrao za singlove koji će najaviti album?

Noćni Leptiri su prva stvar koju sam napravio za album gdje mi je kliklo– e, to je to, želim dublje istražiti takav smjer i zvuk. Korzika mi je bila zanimljiv spoj tropa, mediterana i bliskog istoka koja u konačnici funkcionira dosta „pop“, čak i više nego što bi na „papiru“ trebalo, dok su Opasne Igre svojevrsni leftfield moment – bilo je zabavno staviti naglasak na nju i zbuniti ekipu. Meni osobno je za nemanju teško izabrati singlove, pošto je to projekt koji diskografski funkcionira na ideji umjetničkog izražaja – tu je album = singl. Treba se pročitat cijela knjiga, a ne samo jedno poglavlje.

Koja pesma ti je lični favorit do sada?

Noćni Leptiri, ima sve što treba: mistiku, noć, beat i seksepil.

Pesma Euridikin ples je kaver pesme kambožijske pevačice Pen Ran, ko su još bili muzički utciaji na ovom izdanju?

Utjecaji su definitivno bili južnoamerički pravci poput champete, cumbie, tu se mogu izdvojiti bendovi poput Son Palenque ili Abelarda Carbana, ali i pristupa u puštanju glazbe kakvu imaju artisti koji se kriju iza raznih pico soundsystema. Opet, dok sam ga radio, zamišljao sam: kako bi bilo da dub izvođači poput Augustus Pabla ili King Tubby-a rade tropikaliju? Mogao bih isto istaknuti zapadnjičku elektronsku glazbu ranih 70-ih koju su primjerice izvodili Jean-Jacques Perrey, White Noise ili Raymond Scott. Uglavnom, kod mene je uvijek riječ o melting pot-u svega što sam ikad poslušao uz neobične korelacije prema svemu i svačemu.

Kako bi opisao ovo trodelno putovanje od prvog do poslednjeg albuma onima koji će tek da se upuste u slušanje i otkriju nemanju?

0% reality, 50% sex, 100% vibes, 150% my madness & 200% pure fucking fun!

Da li će i Voodoo Beat imati svoje vinil izdanje i zašto ti je generalno važno da tvoja izdanja imaju i vinile?

Ja se nadam, makar želim prvo vidjeti kako ljudi reagiraju na album, koncertno ga predstaviti i onda se upustiti u tu avanturu. Iako i sada upita za vinil već ima podosta, vjerujem da ćemo u nekom trenutku otvoriti preorder i nadam se da ćemo ih i ispuniti. Lijepo je držati svoj vinil u rukama. Meni je i dan – danas nerealno da glazbu koju snimam u svojoj sobi, u jednom trenu fizički držim u rukama i ljudi je žele u svojoj kolekciji i DJ-i je znaju zavrtit u svojim setovima. Meni je to, uz privilegiju da mogu svirati uživo ljudima, potpuni uspjeh! Sve što dođe nakon toga je samo plus za zalaganje na satu.

Prvi sledeći nastup ti je na Velvet festivalu, pa ćeš nastupati na Lastovu i u okviru SHIP festivala, koliko su ti bitni manji regionalni festivali i da li imaš neki poseban odnos prema njima u odnosu na ostale prostore gde sviraš ili ne?

Regionalni festivali takvog tipa dali su nam šansu od naših samih live početaka sredinom 2019, pa su nam definitivno dragi, jer je i dobra atmosfera oko njih pošto ih rade – a i okupljaju zanesenu ekipu istomišljenika koje interesira što imaš za reći. A i ruku na srce, nekako se zbog svog zvuka dobro uklapamo u vajb ljetnih festivala. Ali koliko god su festivali ok, solo klupski koncerti omogućuju malo bolju komunikaciju s publikom i ostvarivanje stage production-a kakvog smo zamislili. No, u konačnici se sve svodi na isto – sviraš svaki koncert kao da su to tvoje poslednje sekunde na planeti i dok ne zadobiješ pažnju svih koji brbljaju kod šanka. Teška je to borba, ali moraš udarat tvdo, nema labavo!

Koji je savršeni ambijent i trenutak za slušanje ovog albuma?

Gdje god da jeste –  znači odmah i sad!

Fotografije: Marina Uzelac

Članak Zaronite u tropski vudu ritam uz novi album benda nemanja se pojavljuje prvo na Oblakoder.

A kad smo kod topline, jedna od najlepših pesama napravljenih na ovim našim eks-jugoslovenskim jezicima ove godine je posvećena njegovom psu Srećku i administrativnom paklu kroz koji su prošali i on i pas, dok je pokušavao da ga usvoji za vreme korone. Pesma se zove Srećko iz zemlje iz trećeg svjeta, a ta zemlja je, pogađate – Srbija (hehe). Srećko je proveo više od pola godine čekajući da stigne u Zagreb, kod svog čoveka.  

Dok Denis ne stigne u Beograd i ne zasvira sa bendom, popričali smo malo o novom izdanju, ali i onome šta ga sve, sem pasa, gura i vodi kroz život. 

Prvo i najbitnije – kako je Srećko? Kako provodite vreme  i da li postoji neki nastavak vaše priče nakon ove sjajne pesme?

Denis: Srećko je sretan i sjajno se provodi u Zagrebu. Ima stariju sestru Nišlijku Lisicu koja se brine o njemu i ostacima njegove hrane. Prošli tjedan je vani pronašao pola kile posebne salame, pa se malo počastio. Završio je kod veterinara zbog slabosti i mučnine, pa je momak dobio dvije injekcije i posebnu ishranu tjedan dana. Sada razmišlja o svojim postupcima i zaključuje da bi sve opet ponovo.

Koji je tvoj odnos prema ljudima, pošto vidimo da si blizak sa životinjama?

Ljude baš volim. Skoro kao životinje. U biti ni blizu. Možda ih, u stvari, i ne volim. Ne volim ni klokane. Oni su opasni. Zato ne bih nikad u Australiju. Ali su mi Australci dragi. Vjerojatno jer su daleko. Ma, ok su ljudi.

Deluje mi da je Srećko najtoplija pesma na albumu, dok je ostatak dosta mračniji. Da li si svesno išao ka tome ili je u pitanju sticaj okolnosti? U kakvim je generalno uslovima, raspoloženjima i radnjama stvaran Kao zao kor?

Kao Zao je polupandemijski album i trebalo nam je dosta vremena da ga završimo. Kao sa svim radovima do sada, nema planiranja. Kako dođe i šta dođe, o tome pišem. Kroz album se proteže i moja borba sa smislom da li da se uopće bavim muzikom i ako ne, da li je to uopće moguće. Srećko je jedna od par svijetlih točaka u mom životu. Kako se album reflektira na život, tako je i on u ulozi ljepote na obje strane.

Pominješ psihijatra u pesmi Eliott. Koliko je priča o mentalnom zdravlju bitna danas, i kako ti gledaš na buđenje ljudi da se pozabave ovom temom?

Premalo se bave time i nadam se da će i Elliott na neki način, svojom otvorenošću, pomoći ljudima da i sami shvate da to nije ništa strašno i da bi trebalo da pričaju kako sa svojim prijateljima, tako i sa, još važnije, nekim stručnim ljudima. Mentalna higijena je jednako, ako ne i važnija od fizičke. Brinite, ljudi, o sebi.

Jedna od upečatljivih pesama je Zavičaj. Meni, na primer, zvuči kao da je inpirisana onim što radi Kurt Vile. Sta si slušao dok si stvarao pesme, da li postoji nesto što te više inspiriše?

Gura me dalje to da još uvijek mogu napisati lijepu pjesmu i ostati svoj. Da nisam istrošen i da imam osjećaj da bih mogao tako vječno. To je ono što mi je Zavičaj pružio. Jako mi je bila potrebna ta pjesma, koja je nastala u zadnji tren i dala smisao cijelom albumu. Zavičaj kao da je izvukao van onog starog Denisa kojim sam i sam ponosan. Imam osjećaj da je pjesma mogla trajati satima i da sam mogao napisati tisuće kartica stihova o propadanju i prečici „za da te nema”. Nekako najlakše napisani stihovi nakon mnogo godina. A kad je reč o Kurtu Vileu, nisam ga slušao. Čuo sam par jako dobrih pjesama i mogu razumjeti zašto stilski podsjeća na njega.

U jednom momentu Klinika je postala taj bend, a album „Jada, Jada“ stvar o kojoj se priča, makar u krugovima kritičara, blogera… Koliko publika to prati i koliko ti je uopšte bitno da cela stvar postane masovnija?

Najvažnije mi je da ne stagnira. Da priča raste i da je sve više ljudi na koncertima. Što je i slučaj. Puževim puzom naprijed, ali ipak naprijed. Svaki bend ima svoj limit, a ja vjerujem da mi naš još nismo dosegli. Skoro sam petnaest godina na sceni i ispratio sam generacije slušatelja, a ono što najviše veseli su sve brojniji mladi ljudi na koncertima. Neki divni alternativci koji znaju sve pjesme. To su onaj jedan mladić ili djevojka iz razreda, koji u zadnjoj klupi, zatvoreni u sebe, slušaju walkmen. Barem ih ja tako zamišljam. Nešto kao Freaks&Geeks.

Kakva je razlika imati label iza sebe i gurati svoju priču kao nezavisan autor? Koliko ima kompromisa u svemu tome?

Poprilično velika razlika. Nisu svi te sreće da imaju label, bez obzira koliko kvalitetni i talentirani bili. A još više nisu te sreće da dospiju u ruke poštenog labela koji će u njih uložiti i baviti se njihovom promocijom. Mi smo, recimo, te sreće. Za sada imamo samo riječi hvale za Menart koji je puno više uložio u nas nego dobio nazad. Ali i oni ulažu u budućnost i bilo je pitanje vremena kada će općenito izadvačke kuće shvatiti da treba ulagati u mlade bendove, a ne sisati novce od istih izvođača zadnjih 30 godina. Jer, ne bi vjerovali – i oni umiru. A kad smo kod kompromisa, kompromisa nema. Odriješene su nam ruke da radimo šta želimo i kako želimo. Samo da radimo. To bi značilo da vjeruju u nas.

Koji su najgori komentari koje si čuo o svom vokalu, a koje su naj pohvale koje si dobio?

Pohvale ne pamtim jer ih teško prihvaćam, ali zato se maštovitih kritika uvijek rado sjetim. „Njegov glas zvuči kao da pokušavaš progurati predebelog dabra kroz najmanju rupu na deblu.”

Pošto sviraš širom regiona, šta je ono što prepoznaješ kao zajedničku priču, muku ili radost svih naših naroda?

Velika muka i male radosti su odvijek bili naša priča.

Kad se sprema live nastup i promocija novog albuma kod nas?

Htjeli smo pjesmama dati vremena da se malo prošire među ljude, tako da smo odlučili promovirati album početkom jeseni. Kako stvari stoje, koncerti u većim gradovima bi trebali biti: 29.9. Beograd (KC Grad), 5.10. Zagreb (Tvornica Kulture) i 13.10. Ljubljana (Kino Šiška). Najvjerojatnije ćemo posjetiti i Novi Sad.

I na kraju, šta dalje? Da li ti se još uvek svira? Da li možeš sebe da vidiš u nečemu potpuno drugačijem, mimo muzike?

Moram se vidjeti u nećemu osim muzike. Primoran sam. Tražim se. Teško je. Najbliže muzici je pisanje, tako da mi je sada, osim nje, u prvom planu i raditi bajke za djecu i odrasle. U planu su dvije slikovnice do kraja ove godine. Jedna je Snjegopsić, a druga je trenutno u nastajanju na mojoj Patreon stranici. Tamo zajedno sa ljudima koji me podržavaju stvaramo neko novo divno štivo. Ovom prilikom vas pozivam da se pridružite i podrškom omogućite da se lakše bavim stvarima koje volim. A možete se i javiti ako tražite ili znate nekoga ko traži QA trainee-a u nastojanju. I to je jedan smjer u kojem bi htio ići i koji me zanima. Nema novaca u muzici, muzika je okrutna, pogotovo ona koja nije u mainstream toku. A da bi je radio, treba preživjeti i raditi da bi preživio da bi je radio. Eto, sada znate skoro sve.

Fotografije: Marina Uzelac

Članak Klinika Denisa Kataneca – Muzika za klince iz razreda koji u zadnjoj klupi zatvoreni u sebe slušaju walkmen se pojavljuje prvo na Oblakoder.

Fotografija: Press Velvet

Svake godine Velvet privuče veliki broj posetioca iz Hrvatske, ali i celog regiona koji uživaju u različitim muzičkim žanrovima kao elektronske muzike, indie rocka i hip hopa. Uz to, Velvet je poznat i po svojoj fantastičnoj, intimnoj atmosferi gdje se posetioci mogu opustiti i uživati u hedonizmu uz zanimljivu gastronomsku ponudu, kulturne znamenitosti i razne radionice. Ovaj festival je čak osvojio i Nagradu publike za najbolji domaći festival 2022. godine, a ujedno je i prvi hrvatski festival koji sarađuje s arhitektonskim biroom u dizajnu svakog stage-a na festivalu.

Velvet festival se od prvoga dana održava tik uz more na ostrvu Krku, tačnije na prekrasnom kompleksu plaža „Medane“. Geografski to smešta Velvet relativno blizu centru mesta Punat, tačno tamo gdje se susreću civilizacija i potpuna priroda. 

„Naša vizija je festivalom voditi put u razvoju mladih, kreativnih industrija i brendiranju destinacija. Pri tome želimo stvoriti pozitivne društvene promjene, te biti izvor snažne energije koja ujedinjuje ljude, inspirira i potiče vjeru u vlastitu moć stvaranja čuda na ovoj planeti. Drago nam je što se broj posjetitelja Velveta iz godine u godinu povećava, a ponosni smo i na činjenicu što na Krku pri tome okupljamo mlade iz čak 22 zemlje svijeta. Cijeli organizacijski tim iznimno je posvećen i strastven u realizaciji festivala, a ljubav prema tome što radimo jedan je od razloga zašto nas ljudi vole. Zbog toga sa sigurnošću mogu reći da će ovogodišnje izdanje Velveta biti najveće i najbolje do sada“, izjavio je Dino Grgurić, organizator Velveta.

Velvet na tri dana vrhunske muzike na jadranskoj obali svake godine dovodi probrane izvođače iz cijelog svijeta. Impresivan lineup na rasporedu je i ove godine, a uključuje neka od najvećih imena hrvatske muzičke scene. Live će nastupiti freekind., a za DJ pultom biće Adriatic Social Club DJs i Stankoff.

Fotografija: Alma Drnovac

Osim toga, festival će ugostiti i međunarodne izvođače, kao što su Raphael Top-Secret iz Francuske, londonska DJ-ica Shy One, Napoli Segreta i Eternal Love iz Italije, Hector Gachan iz Australije, The Zenmenn iz Nemačke, Buč Kesidi iz Srbije, kao i mladi predstavnici beogradske DJ scene Little Lu i Aleksandra Hrib, te Deeport iz Crne Gore i crnogorski pionir jugoslavenske scene 70-ih i 80-ih Peđa Radović.

Velvet Festival su obeležile i mnoge saradnje sa srpskim kolektivima i pokretima, pa nas tako na Velvetu očekuju od pop-rock senzacije Buč Kesidi, do puno aduta lokalne DJ scene, kao što su Kišobran DJs, Stellarcompanion, Little Lu, DJ Mihajlo i Feloneezy. Kako bi dodatno učvrstili vezu Punat – Beograd, Velvet Festival 26.5. organizuje warm up u 2 bara simultano – Sprat i Zaokret, gde će lokalni hostovi Little Lu i Phillie P i Velvet Festival DJevi Dino + Daniel, napraviti veliki uvod u leto i mediteransku paletu zvuka koju nam Velvet ove godine donosi.

Naslovna footgrafija: Stephany Stefan

Članak Sedmo izdanje VELVET festivala i njegova promocija u Beogradu se pojavljuje prvo na Oblakoder.

Kako izgledaju i teku pripreme za ovaj koncert?

Roko Crnić: Pripreme idu jako, svakodnevno vježbamo u našem studiju Šećer te smo odlučili probati podići cijeli naš live act na jedan viši nivo te u punom sjaju prezentirati naš treći studijski album Portopop.

Već nekoliko puta ste nastupali u Beogradu, ove godine stižete u Dom omladine, koliko vam znači što ste ovog puta bukirali jedan od bitnih i najvećih prostora u Beogradu, bar kada govorimo o alternativnoj sceni?

Kao što rekoh, BG je naš grad, a Dom omladine jedno kultno mjesto u kojem smo jednom prilikom i spletom okolnosti već i nastupali tako da ovaj put znamo što nas čeka i dolazimo spremni na sve. Svakako, nastupati samostalno u Domu omladine je velika čast, ali i velik izazov koji je pred nama, tako da će nam baš značiti ako uspijemo zadovoljiti kapacitete dvorane i očekivanja organizatora (u vidu prodanih ulaznica), stoga ako vam se sviđa što radimo – dođite dragi ljudi, podržite ovu ekipicu purgera i cijelu priču, a mi vam obećajemo jedan skoro dvosatni vanserijski i vanžanrovski provod – rokenrol iz 21. stoljeća premazan svim mastima!

Kako izgleda vaše ,,vrijeme za čilanje’’?

Obično vrvi anksiozom i potrebom za konfliktom, ali onim konstruktivnim, iz stalosti, ne destrukcije.

Kojom pesmom ćete otvoriti nastup, a koju ostavljate za kraj?

Kako bi najprije sa svima podijelili osjećaj krova nad glavom i ukazali na činjenicu da je Porto u kući, otvaramo sa pjesmom Kuća, a do kraja koncerta nadamo se da ćemo zajedno završiti u nekom dalekom Tokiju, kako bi nakon koncerta ponovno sletili u Beograd, no ovaj puta malo promijenjeni.

Prošlo je sad već godinu dana od vašeg trećeg albuma Portopop, kako sad gledate na njega kada su se slegli utisci?

Portopop je posljednji u nizu naših albuma/studija u kojima smo se uopće formirali kao skupina i pojedinci unutar iste. Gledamo na njega kao jednu nama vrlo dragu stepenicu prema nečem potpuno novome što tek slijedi na idućem albumu, koji je već debelo u pećnici. Izazovan nam je za svirati i generalno smo zadovoljni što smo smo na njemu naučili i što je napravio za nas. Jako ga guštamo izvoditi.

Šta je vaš utisak na koju vašu pesmu publika najbolje reaguje na koncertima?

Zapravo,imamo taj blagoslov da nikada nismo imali hit pjesmu, pa nekako ni jedna pjesma ne strši iznad ostalih. Naravno, publika ima svoje favorite, ali se i oni razlikuju od mjesta do mjesta.

Koju vi najviše volite da izvodite uživo i zašto?  

Generalno, kad nam pjesma dosadi svirati izbacimo ju sa repertoara tako da stvarno sviramo samo one u koje vjerujemo, a ima nekoliko njih koje nam uporno ne dosađuju kao što je recimo Preko dana, možda zato jer su dosta pimplave, zahtjevne za odsvirati – imaju neki progresivni moment koji nam je napet, a izgleda i publici.

Imate zanimljiv vizuelni identitet, kako biste ga opisali i šta publika može da očekuje na tom planu 6. maja?

Vizualni identitet je bitan dio našeg izraza oduvijek, a to će biti vrlo vidljivo u Domu Omladine bit će i video zid koji u kombinaciji sa našim Portopop kostimima i osvijetljenjem nose vizualni dio tog koncerta.

Šta ste spremili da slušate tokom vožnje od Zagreba do Beograda?

Set lista je spremna, slušamo neke friške ploče naših kolega iz Nemanje, Denisa Katanca, čekamo nove Kukuse da izbace novi album svaki čas. Dosta toga se zbiva u Zagrebu zadnjih godina, toplo preporučamo da čekirate, ukoliko već niste.

Na čemu trenutno radite?

Trenutno radimo najviše do sad. U procesu smo snimanja našeg novog punokrvnog LP albuma, kojeg nekada na jesen možete očekivati,donosimo potpuni zaokret, nešto za nas skroz novo i, mislimo, najbolji materijal do sada. Uz to, završili smo soundtrack za novi film Igora Mirkovića koji ide na jesen u bioskope, počeli komponirati muziku za njegov novi dokumentarni film te komponiramo muziku za novu predstavu Hrvatskog narodnog pozorišta Krleža – Leda. U našem studiju Šećer snimamo pjesme za našu frendicu i pjevačicu Natali Dizdar te je u izradi i prvi mixtape PM DJ set, koji možete doći poslušati na after Party dan poslije Doma omladine, 7. maja u Kvaku 22, kao i novi projekt IDEM, koji smo lansirali ove godine a koji će, također, nastupiti tada. Sve u svemu, najradnija godina do sada, idemo jako bicepsi tricepsi, dve i dvajstreća i dalje sam dječak.

Sa kim biste nekada u budućnosti voleli da delite binu?

Voljeli bi biti predgrupa nekom većem izvođaču kao na primer Metronomy ili Gorillaz, ali voljeli bi i probati nastupiti na nekom za nas neprikladnom mjestu, kao što je kakav trap ili rave party, baš nas zanima kako bi takva publika reagirala na našu energiju.

Šta biste poručili čitaocima zašto je važno da dođu 6. maja?

Dragi ljudi, dođite na energetski boost, dođite svjedočiti sinkronicitetu između 7 ljudi na bini i jednog iz pulta, da sa publikom uskladimo toplomjere, dođite podržati bend, dođite zbog rokenrola, dođite zbog sebe samih, primite se za uši i vaše kose, perite ruke, perite noge!

Fotografije: Vid Redža

Članak Obećajemo rokenrol iz 21. stoljeća premazan svim mastima se pojavljuje prvo na Oblakoder.

O radu benda, inspiraciji i Prokletijama razgovarali smo sa frontmenom sastava Vedranom Živkovićem.

Svoju muziku definišete kao noise rock interpretaciju balkanske tradicionalne muzike, kako je došlo do tog spoja? Šta je bila ideja i inspiracija za takav zvuk?

Vedran Živković: Od prvih ozbiljnijih muzičkih koraka ideja je bila raditi muziku kojoj će baza biti glazbeno nasljeđe ovog našeg prostora. Balkan je uvijek inspiracija. Nikad mi cilj nije bio imati klasični bend nego dekonstruirati i redefinirati neke ustaljene postulate. Slično onome što su Nijemci radili s kraut rockom sedamdesetih. Uzimati elemente zapadnjačke rock muzike na kojoj smo odrastali i miješati ih s Balkanom, ali da pritom to ne bude ispolirani etno ili taj nesretni world music. Ta priča je započeta još davno u bendu Mokre Gljive, a kako se taj bend raspao, sve se nekako spojilo u Nemeček. Rezultat toga su Prokletije.

Sviraš na tamburi, da li ti je bilo izazovno takav instrument prilagoditi ovakvom zvuku?

Ne! Nevjerojatno je prirodno leglo. Kao da je stvorena da proizvodi buku. Cijelo vrijeme eksperimentiramo s raznim pojačalima, setupima, pedalama kako bi i dalje razvijali taj zvuk. Jako je zanimljivo. Borna i Leo su zanatski puno potkovaniji po tom pitanju. Jako puno učim od njih.

Vedran Živković

Kako si odlučio da kreneš da sviraš tamburu?

Umorio me zvuk gitare, a i htio sam vidjeti dokud tambura, kao instrument, može ići. Velik utjecaj na sam pristup sviranju tambure imala je newyorška no wave scena. Najvažniji predstavnici, barem za mene, bili su Glenn Branca, Rhys Chatham i Gira iz Swansa. Razbili su mi taj konvencionalni pristup instrumentu tako da sam odmah počeo eksperimentirati s raznim štimovima, gitarskim pedalama i pojačalima. Prvo sam otišao u dekonstrukciju i potpuni kaos, a sad polako slažem zvučnu sliku zajedno s Bornom i Leom.

Ko su ti muzički uzori?

Kad bi morao navesti osobe iz glazbenog svijeta koje su diretno utjecali na moj rad to bi definitivno bili Glenn Branca, Anton Newcombe i Janika Balaž.

Kako nastaju vaše pesme?

Stvarno nema pravila. Može doći iz neke inicijalne ideje, melodije, riffa, neke riječi, dosjetke, razgovora, filma… Ta prva iskra koja te lupi i pokaže ti smjer je magična, ali sve ostalo dalje je muka i masa rada.  Rudarski posao.

Šta je ono što te najviše inspiriše?

Srpsko –  hrvatski odnosi.

Kako nastaju tekstovi i ko ih piše?

Tekstove pišem ja, a kako nastaju i odkud dolaze to bih iskreno i ja volio znati.

Često ste menjali članove benda, koliko je to nešto što otežava rad benda? Koje su negativne, a koje pozitivne strane toga?

Mijenjanje članova benda je nekako sastavni dio ovog posla. Kroz ovoj bend je prošao popriličan broj ljudi i svatko od njih je ostavio neki svoj pečat na muziku, mene i smjer kojim ovaj bend ide dalje. Hvala im na tome. Tajna je u tome da nađete prave fanatike i mazohiste koji su spremni s vama žrtvovati svoje vrijeme, znanje i trud za realizaciju neke sulude ideje. Ja sam ih srećom našao.

Objavili ste album Prokletije koji je zamišljan kao trilogija, zašto ste se odlučili na takav koncept?

Postoji ogromna količina materijala i ideja koji jednostavno nisu stali na jedan album, pa smo odlučili to pocijepati na tri poglavlja. Ne znam, možda bude i više nastavaka. Kao što rekoh u prošlom odgovoru, po prirodi smo mazohisti pa nam je normalno da se mučimo s megalomanskim konceptima koji imaju jako malo šanse za uspjeh.

Zašto baš Prokletije, koja je simbolika tog imena?

Oko tog imena i mjesta postoje brojne legende koje su malo kome poznate. Najpoznatija je legenda o vili i trojici braće. Neki kažu da vila na Prokletijama ima i danas, ali su se ljudi toliko izopačili da nisu zaslužili da one s njima komuniciraju. Ne mogu se više složiti s tom tvrdnjom. Kasnije sam saznao da je prokletija, u srpskoj narodnoj tradiciji, običaj proklinjanja nepoznatog krivca za učinjeno nedjelo. Simboliku samog imena albuma ostavljamo svakome na volju.

Imali ste zanimljiv kaver poslednjeg albuma koji je radila Marina Uzelac, šta on simboliše?

Marina je naša sestra i budni objektiv alternativne scene. Kaver je, kao i ime albuma, namjerno ostavljen na tumačenje ponaosob. Mislim da je tako najbolje.

Često nastupate na manjim nezavisnim festivalima, ali i showcase-evima, kako gledaš na njih i koliko misliš da su važni?

Važni su. Umrežavanje svih aktera od glazbenika, bookera, klubova/prostora važno je ne samo na regionalnom nivou nego i šire. Ove godine je u Zagrebu održan Substrat – prva međunarodna konferencija nezavisnih koncertnih prostora u kojem su bili predstavnici glazbene scene iz Mađarske, Slovenije, Slovačke, Češke, Rumunije, Srbije i Hrvatske. Kod nas je nedavno otvoren ured za izvoz glazbe We Move Music Croatia, a isti je pokrenuo i prvi showcase festival koji će se ove godine održati u Šibeniku. Također, polako se pokreće niz manjih festivala van Zagreba. Stidljivo se krenulo svirati po manjim mjestima u Hrvatskoj što doprinosi nužnoj decentralizaciji zemlje. To su sve mali koraci da se stvar digne na neki viši nivo jer bavljenje ovim poslom bez uzajamne pomoći je neodrživo. Naravno, uvjet je da bendovi i svi koji se bave muziku budu jebeno dobri i svoj posao shvate ozbiljno. Bez svega toga se svi vrtimo u mulju užasa.

Sve ovo pozitivno što sam naveo guši se u milijon drugih problema, ali osjete se pomaci. To je kratki pregled situacije u Hrvatskoj, vjerujem da Srbija ima svoj set problema kao i ostale zemlje.

Koliko misliš da se razlikuje doživljaj vaše muzike kada vas neko sluša uživo u odnosu na to kada sluša snimljene numere?

Dosta se razlikuje. Na koncertu je to znatno energičnije jer imamo tamburu, klavijature i bubanj, samim time i aranžmani su drugačiji. Album je sastavljen od tambure i loopova i dosta je meditativniji, dok je uživo to zvučni napad. Ljudi jako dobro reagiraju na ovo što radimo. Gdje god dođemo bude odličan tulum!

Kako ti se čini regionalna alternativna scena? Šta je po tebi dobro, a šta misliš da fali?

Alternativna scena kroz sve ove godine ima svoje amplitude, ali se uglavnom ok drži. Muzike ima više nego ikad prije. Hrpa je problema, ali postoje i super ljudi koji uglavnom na mišiće i o svome trošku rade zanimljive stvari. Taj odnos uloženog dobivenog se nikad neće promijeniti. Uvijek će biti disbalans između tvog uloženog vremena, novca i truda s onim dobivenim natrag. Pitanje je samo koliko je netko zakačen na tu mazohističku crtu da izdrži maraton dok ti se uloženo ne krene vraćati na neki način. To je priča sa svim stvarima ne samo s muzikom i bendovima. Pomaže kad si to osvjestiš dosta rano.

Ono što definitvno fali je bolja infrastruktura, institucije koje će zainteresiranije štititi autorska prava, više mjesta za sviranje van glavnih gradova regiona i naravno novac. S druge pak strane, veliku većinu alternativne scene koči ekonomska nezrelost po pitanja pristupa svome radu te hrpa dječjih bolesti i illuzija što ih čini skoro pa nepodnošljivim osobama za komunikaciju i rad.

Šta je sledeće u planu i gde vas sve možemo čuti?

U planu je preživjeti ovu godinu, snimiti što više muzike i svirati gdje god možemo, upoznati hrpu novih ljudi i dobro se zabaviti radeći sve ovo. Trenutno su audio i video pripreme za nastavak Prokletija. Kroz ovu godinu će lagano kapati novi materijal, ali polako, ne žuri nam se nigdje.

Ljeto ćemo provesti po Dalmaciji, BiH i Sloveniji, a jesen i zima su rezervirani za studio. Pošto smo Srbiju svirali dva puta u relativno kratko periodu nećemo dolaziti dok ne budemo imali novi materijal. Osim ako ne bude neki poziv koji ne možemo odbiti! 

Fotografije: Marina Uzelac

Članak Balkan je uvijek inspiracija se pojavljuje prvo na Oblakoder.

Festival će započeti 8. jula i trajati do 16. jula, a za sada je najavljeno 11 bendova, uključujući Šumski, Tús Nua, Koonda Holaa, Cloudsufers, LHD, Svojat, litl itali, Balans, 21 Vek, Roza i Haiku Garden. Očekuje se još najava bendova, ali i bogatog dodatnog programa ispunjenog edukativnim i zabavnim radionicama.

Ovogodišnji raspored razlikuje se od prethodnig, glavni deo programa održava se drugi i treći dan festivala (9. i 10. srpnja), dok se program u kampu održava prvi, četvrti, peti, šesti i sedmih dana. Zadnja dva dana festivala će se odvijati ispred škole, kako bi ceo grad i posetioci mogli da uživaju u najboljem od regionalne muzike.

„Kao organizatori TAM TAM Music Festivala, presretni smo vjernošću naših posjetitelja. Veliko nam je zadovoljstvo vidjeti da se svi koji su iskusili TAM TAM iskustvo često vraćaju iz godine u godinu. Ove godine pozivamo one koji još nisu imali priliku da se pridruže našoj maloj ljetnoj obitelji da postanu dio naše zajednice istomišljenika. Na TAM TAM Music Festivalu stvaramo prostor u kojem svi mogu uživati u fantastičnoj glazbi, ukusnoj hrani i nezaboravnim uspomenama.”, poručuju organizatori festivala.

Ulaznice za svih 9 dana festivala dostupne su po ceni od 75 € putem Core Event. Ne propustite priliku da budete deo jednog od najboljih malih festivala u regionu i uživate u devet dana neverovatne muzike, hrane i zabave.

Za više informacija o festivalu posetite službenu web stranicu TAM TAM Music Festivala ili ih pratite na društvenim mrežama.

Članak TAM TAM Music Festival najavljuje prvu polovinu lineup-a se pojavljuje prvo na Oblakoder.

Velvet se profilisao kao hrvatski vacation festival koji kvalitetom i moćnom muzičkom ponudom ne zaostaje za stranim konkurentima. Od 29. jun do 2. juna mistična plaža Medane u Puntu na ostrvu Krku zaživeće po sedmi put zahvaljujući marljivoj ekipi koja „pokušava ne ponavljati ono što provjereno funkcionira”.

Obilje dobre glazbe, idilična atmosfera u pitoresknom ambijentu i raznovrstan propratni sadržaj samo su deo novog nastavka priče na kojem organizatori već mesecima neumorno rade. Nagrađen Ambasadorom u kategoriji „najboljeg festivala domaćeg promotora”, Velvet ponovno donosi savršen spoj live i elektroničke muzike, a tu su i jedinstveni boat partiji kakvi se na Krku ranije nisu nudili.

Prva trećina lineup-a je pred nama, sa savršenim primerom live i elektronske muzike, a najavu poznatih boat partija (prošle godine rasprodati u 40 minuta) uslediće uskoro. Na pozornicu će se tako popeti Buč Kesidi, srpska pop rock senzacija, hrvatsko-slovenski ženski jazz duo freekind, dugoočekivani australski bosanac Hector Gachan, čiji će ovo biti prvi i ekskluzivni nastup u Hrvatskoj, te interesantna grupa The Zenmenn kojeg čine aktivni članovi proširenog benda Jaakko Eino Kalevija. Na listi DJica/eva tu je zagrebačkiplesač i DJ Stankoff, italijanski duo Napoli Segreta, zaslužan za popularizaciju napolitanskog diska i funk-a, pionir ex-yu glazbe Peđa Radović, Londonska zvezda Shy One i srpske mlade nade Aleksandra Hrib i Little Lu.

Organizatori najavljuju da je ovo tek trećina ukupnog festivalskog lineupa i najavljuju puno dodatnog programa. Ulaznice po ceni od samo 29€ su trenutno u prodaju u CoreEvent. Važno je naglasiti da karte idu brzo, te se očekuje rasprodat festival.

Fotografije: Velvet Festival

Članak Najavljeni prvi izvođači Velvet Festivala se pojavljuje prvo na Oblakoder.

Članak Laguna Kafe se pojavljuje prvo na Oblakoder.

Na festival smo stigle dan ranije – dovoljno da se pripremimo za rad, ali i da upijemo energiju mesta. Ono što vas prvo oduševi jeste količina plavetnila – more i nebo podeljeni su samo obrisima okolnih ostrva. Mesto je malo, ali taman da ugosti festival ovog obima. Za ljubitelje kamenih plaža ( kao što smo mi), Punat i hrvatsko primorje predstavljaju rajsko mesto, a plaže su podeljene na polu-prazne (uz dominantnu populaciju penzionera koji žive život punim plućima) i porodične (uglavnom pored beach barova). Izabrale smo, pogađate – druženje sa penzionerima. Veče pred otvaranje festivala na rivi se nalazio Velvet štand – pojedini prolaznici su radoznalo posmatrali štand, ali je većina već bila upoznata sa festivalom jer lokalci koji imaju do 25 godina festival mogu posetiti besplatno, a za one preko 25 godina, cena je znatno snižena. Tu su bili oni koji su, kao i mi, došli iz različitih gradova dan ranije – uglavnom iz Zagreba, Rijeke i Beograda, a među orgnizatorima je vladala ona pozitivna trema i adrenalin, koje samo veče pred početak festivala može da donese.

Program festivala bio je podeljen na tri večeri – već pomenuto prvo, veče otvaranja koje je održano u Krku, i druge dve večeri koje je činio glavni program, a koje su održane na plaži Medane Beach u Puntu. Oblakoder je kroz vodič na Velvet već pisao o programu i svemu onome što posetioce očekuje, ali apsolutno je izvesno da svaka narativna najava ne može da dočara atmosferu programa i ono što on donosi uživo. U pitanju je praktično celodnevni program sa velikim brojem različitih elemenata – od muzičkog programa, boat partija, joge, do dj setova i karaoke programa. U krajnjoj liniji, ono što Velvet nudi jeste činjenica da – čak i da vam se nešto ne dopadne, uvek možete da uživate u čarima Jadranskog mora i prelepih plaža na Krku, koje zaista boje doživljaj festivala.

Uprkos činjenici da je u pitanju jedan prilično alternativan i mali festival, organizatori su ponudili muzički program koji je stvarno sadržao „ponešto za svakoga“ – od koncerata indie bendova, različitih dj setova, live hip-hop nastupa, do velikih koncerata bendova kao što su hrvatski Nipplepeople ili italijanski sastav Pellegrino & Zodyaco. Večernji program upotpunio je i karaoke program, kojim su dominirale najrazličitije numere – od „Toxic“ Britni Spirs (normalno) koji baca sve prisutne u trans, preko Eminemove pesme „Lose yourself“, Vikenda i numere „Blinding lights“ do karaoke klasika kao što je pesma „Godinama“ Dina Merlina (tokom koje publika peva iz petnih žila – u glas). Koncerti su pretežno dominirali glavnom binom, dok je manji stejdž bio rezervisan za dj setove i nastupe uglavnom solo artista.

Prve večeri u Frankopanskom Kaštelu u gradu Krk (u pitanju je tvrđava/zamak koju su krčki knezovi gradili vekovima u periodu od 12. do 15. veka – najstariji zapis datira iz 1911. godine – a koja je današnji oblik dobila tokom kasnog srednjeg veka) program je počeo već oko 18 sati, kada su muziku puštali dj-evi Velveta. S ozbirom na to da se ispred ulaza u Kaštel nalazio i park na tvrđavi sa pogledom na more, prisutni na otvaranju Velveta su početak večeri uglavnom proveli cirkulišući od parka do nastupa, ali kada su krenuli koncerti, publika se preselila u unutrašnjost Kaštela. Prvi je bio slovenački Tschimy, čiji se zvuk i energija apsolutno poklapaju sa „vajbom“ festivala, a nakon njega nastupio je Fran Vasliić, rođeni Krkčanin i velika TikTok zvezda (Fran ima preko 4 miliona stream-ova,  a njegov album Retrovizor debitovao je na top 100 najboljih alternativnih albuma Apple Music-a i sada je premašio 6 miliona stream-ova samo na Spotify-ju, o čemu je Oblakoder već pisao). Franov nastup pratio je i vj performans Branimira „Die Zoone“ Štivića koji je doprineo i vizuelnoj dinamici performansa i doveo do apsolutnog prelivanja zvukova i boja. Fran, za koga možemo slobodno reći da je hrvatski Yellow Days, svojim prodornim glasom je ispunio zidine Kaštela, a za kraj nastupa (s ozbirom na to da su tekstovi njegovih pesama na engleskom) uz posvetu svojoj baki koja se nalazila u publici, a koja ne zna engleski, izveo je numeru „Moja poslednja i prva ljubavi“ Tereze Kesovije.

Nakon njegovog koncerta, veče su zatvorili dj-evi Velveta, a za posetioce festivala koji su došli iz Punta bila je organizovana vožnja brodom od Krka do Punta – koju po nivou energije i raspoloženja slobodno možemo uvrstiti među side-programe festivala, jer je predstavljala žurku za sebe.

Tschimy

Fran Vasliić

Druge večeri Velvet se preselio na staro-novu lokaciju – staru za posetioce festivala, jer je u pitanju mesto gde se festival svake godine održava, novu za sve one koji su prvi put na festivalu, pa su ga do sada iskusili samo na otvaranju u Kaštelu Krk – a to je Medane plaža u Puntu. Program festivala počeo je već od 16 sati (uz standardna, ne tako primetna, kašnjenja), a trajao je do 3 ujutru. Na main Stage-u nastupali su Kaleido, Fantom, Peki Pele, Nipplepeople i Ferko x Veres Palne. Iako je svaki bend izneo odlične performanse, čini se da su Peki Pele i Nipplepeople prikupili najveće simpatije publike sa „mejna“. Peki Pele izveo je veliki broj novih numera, a publika je u glas sa njim pevala već poznate, dok je Nipplepeople, čini se, okupio najveći broj ljudi ispred bine. Paralelno, na Beach stage-u nastupali su Illes Balears, Coco Maria, Amunaso, AliA, Soici Terada i ASC DJ-s. Skoro pa očekivano, favorit je bio Soichi Terada, japanski dj i kompozitor elektronske muzike, ali i drugi izvođači nisu ništa manje dali svoj maksimum na nastupima. Ipak – posebno bismo istakli nastup Amunaso – mlade umetnice rnb/soul zvuka koja je ovom, pretežno elektronskom, stejdžu donela sasvim drugačije raspoloženje. Na trećem – karaoke stejdžu, karaoke nastupi predstavljali su pravu atrakciju, pa su se i neki muzičari, poput Peki Peleta, oprobali i u karaokama, a nakon njih usledio je dj duo Vitamin Disco.

Fantom

Coco Maria na Beach stage-u

Peki Pele

Soichi Terada

Illes Balears na Beach stage-u

Treće veče festivala (i, subjektivno možemo reći, najbolje) – donelo je ipak malo razigraniju energiju. Da li su se posetioci već „odomaćili“ i opustili ili je muzički program snažnije uspeo da pokrene posetioce, ne znamo, ali svakako, energija koju je drugo veče donelo značajno se razlikovala. Mejn stejdž ovog puta je imao ozbiljne fluktuacije kada je o zvuku reč – od prvog nastupa benda Čuvarkuća (jedno ozbiljno iznenađenje!), preko Pseće Plaže, ROLO-a, beogradskog Vizelja, do sastava Pellegrino & Zodyaco i, za kraj, dj seta Peđe Radovića – mejn je ove večeri iskombinovao najrazličitije muzičke pravce i energije – i to veoma uspešno. Uprkos jakom vetru koji je ometao izvođače i često doprinosio asmr efektu na mikrofonima, čini se da je svaki bend dao sve od sebe – sastav Čuvarkuća iz Osjeka otvorio je laganim indie notama,nakon čega su Pseća Plaža i ROLO uz zalazak sunca i početak večeri nastavili da prikupljaju sve veći broj ljudi. Posebno iznenađenje predstavljao je nastup benda Vizelj koji je od svih sastava koji su nastupili na festivalu doneo „najtvrđi“ zvuk, ali koji je publiku u potpunsti „hipnotisao“ svojim, izgleda dobro uvežbanim i standardno divljim performansom koji je, muzički, predstavljao odličnu kombinaciju njihovog starog zvuka i trenutnih stremljenja. Nakon njih, napuljski hibridni muzički sastav Pellegrino & Zodyaco ponudio je potpuno drugačiju energiju – zavodljive funky melodije za đuskanje i punoću zvuka koju samo veliki instrumentalni sastav može da pruži. Mejn je ove večeri zatvorio Peđa Radović, muzički kolekcionar koji je koncertni prostor pretvorio u pravu žurku, vrteći i miksujući numere muzičara i bendova kao što su Videosex, Slađana Milošević i Boomerang. Beach stage, sa druge strane, ni najmanje nije zaostajao za energijom mejna – nastupali su Egzotika DJ-s, Legalize Lambada, Sunny Sun, Sahareya, Phillie P i Feloneezy. Od prvog nastupa, prostor je prikupio posetioce zainteresovane za đuskanje – pa su istim stilom samo nastavili i Legalize Lambada i Sunny Sun, koji je nakon svog seta ostao za dj pultom puštajući matrice hip hop umetnici Sahareyi. Ova slovenačka M.I.A. publiku je hipnotisala ne samo dobrim repovanjem, uigranom koreografijom i plesnim pokretima, već i neverovatnom energijom i neposrednom komunikacijom sa publikom. Kulminaciju u broju ljudi i energije doneli su svojim puštanjem beogradski dj-evi Phillie P i Feloneezy. Kao i prethodne večeri, karaoke stejdž privukao je posetioce raspoložene da se oprobaju u lajv nastupima, ali čini se manje nego dan ranije – jer je publika bila prezauzeta letenjem sa jednog stejdža na drugi, kako bi stigla da čuje sve što je festival te večeri imao da ponudi.

Pellegrino & Zodyaco

Peđa Radović na Boat Party-u

Atmosfera sa festivala

Tokom sve tri večeri Velvet je zaista pokazao veliku veštinu organizovanja muzičkog festivala – posebno druge dve večeri, kada su bili na apsolutno „domaćem“ terenu. Programi na različitim binama tako su bili postavljeni da su vas prosto vukli da konstantno cirkulišete, istražujući različitu muziku, energije i raspoloženja. Festival je bio savršene veličine – ni u jednom trenutku opterećen brojem ljudi, ni u jednom trenutku uskraćen za onu prijatnu dozu gužve. Osim programa, prostor Medane plaže nudio je i savršen pogled, pa su se tako i boje festivala koji slavi mladost i muziku tokom večeri menjale – od svetlo plave, preko roze i ljubičaste, do kombinacije mraka prošaranog crveno-plavim bojama strobova. Ležernost festivala donela je da mnogi deo večeri provedu prosto ležeći na plaži i uživajući u ambijentu – što zvuči kao takav kliše, ali na ovakvom festivalu, uz ovakav pogled, stvarno nije!

Festival se prema gostima odnosio kao pravi „domaćin“ koji brine o svim elementima provoda svojih gostiju, pa su tako posetioci imali mogućnost da koriste i festivalsku mapu gde bi našli informacije o svim, njima značajnim, mestima. Veliki broj gostiju odsedao je u kampovima ili privatnim smeštajima, a izvođači (a i mi), našli smo se u šarmantnom porodičnom hostelu Kantun koji se nalazi kod kružnog toka u Puntu, u kome je gostoprimstvo takvo da se osećate kao da ste došli kod bliskih rođaka.

Iako bismo o lepotama Velveta mogli još mnogo toga da napišemo, ovaj mali festival je ipak nešto što morate sami da iskusite jer nosi duh koji samo mali festivali mogu da imaju.

Velvet je zaista festival koji proslavlja muziku, more i mlade – njegova energija je njegova najzaraznija komponenta. Ili, jednostavnije – to je jedan od onih festivala koji pre nego što počnu, već se završe i onda vas ostave sa mišlju – pa, tek sad sam se navikla, baš je moglo da traje još ovoliko, pa se nadamo da će u budućnosti trajati i duže – možda već sledeće godine.

Fotografije: Arhiva Velvet festivala (Alma Drnovac i Iva Suhadolnik Gregorin)

Članak Letnje noći Velvet festivala se pojavljuje prvo na Oblakoder.

O muzičkim idolima, top listama i društvenim mrežama razgovarali smo sa ovim mladim umetnikom.

Počeo si da stvaraš u karantinu, kako je to izgledalo?

Fran Vasilić: Da, krenuo sam se ozbiljnije baviti muzikom kad sam se vratio iz Amsterdama nazad na Krk, nakon što je fakultet donio odluku da se zatvara na 2 tjedna. Prvo sam mislio da ću malo naučiti o produkciji, eventualno imati jednu gotovu pjesmu, ali, kako se lockdown produljavao i produljavao, nastao je cijeli album – Retrovizor. Snimljen je na nekom mikrofonu s eBay-a koji su mi moji kupili za 20-ak evra, bez ikakve zvučne izolacije, što znači da sam svaki take preslušavao i, ako bi se čuo moj pas u pozadini kako laje, ili kako se susjedi svađaju, snimao bih ispočetka.

Koliko je bilo zahtevno da sve radiš sam tokom karantina?

Uvijeti snimanja bi mi bili isti, bez obzira na to je li bio lockdown ili ne. Tad nisam znao nikog tko se bavi muzikom, tako da mi je snimanje u sobi bila jedina opcija. Sad mi je drago da sam naučio biti sam svoj sound inžinjer jer, sad kad imam mnogo bolju opremu, mogu proizvoditi glazbu visoke kvalitete, bez da se oslanjam na druge.

Sada ćeš nastupiti prvi put uživo, koliko si se dugo spremao za to?

Pripreme su krenule u drugom mjesecu, bio sam dva mjeseca u Americi, gdje sam svaki tjedan imao probe s punim bendom za show-ove tamo, ovdje smo krenuli vježbati u četvrtom mjesecu. Iskreno sam jako uzbuđen pokazati svima što sam pripremio, Velvet mi je omogućio odličnu produkciju koja će uključivati i vizuelne komponente, bend je skroz uigran, prostor ne može biti bolji…

Koliko ti znači što ti je upravo prvi nastup na Krku, gde si i odrastao?

Pa, definitivno će biti full circle moment. Ja sam od šesnaeste godine po ljeti radio u ljetnom kazalištu, gdje sam slagao pozornice, i kaštel je bila jedna od lokacija koja se nekad koristila za predstave, tako da je svakako odličan osjećaj naći se na obrnutoj strani priče, gdje će drugi ljudi slagati pozornicu da ja mogu nastupiti. Također, pošto se radi o mom rodnom gradu, mislim da će biti odlična energija, kao jedno veliko obiteljsko druženje. Već mi se mnogo starih prijatelja javilo da je kupilo karte i jedva čekam popričati s njima nakon svog nastupa, bit će kao jedan veliki reunion.

S obzirom na to da si dosta popularan na društvenim mrežama, koliko su one danas bitne za promociju nečijeg stvaralaštva?

Danas su društvene mreže jako bitan način promocije bilo čega, pa tako i muzike. Promocija je uvijek bila bitan dio posla, samo što, kako mediji evoluiraju, tako i način promocije glazbenika evoluira. Prije su bendovi išli po televizijama, radio stanicama, davali izjave za novine, dok danas preko društvenih mreža svatko ima opciju dati bilo kakvu izjavu o bilo čemu bilo kad. To je prvi put u povijesti da mi, kao glazbenici, imamo toliku slobodu izražavanja da možemo reći štogod želimo i doseći velike brojeve ljudi bez ikakve medijske pomoći. I mislim da je to dobro. Naravno, društvene mreže imaju i mnogo loših strana, i činjenica da svaka izdavačka kuća ima programe koji prate sve brojke na svim računima svakog glazbenika koji ih zanima je zastrašujuća jer, na kraju dana, ne želim da društvene mreže dobiju više pažnje od same glazbe, ali pokušavam se fokusirati na pozitivne stvari koje nam donose te mreže, jer stvarno vjerujem da, ako se nauče koristiti dobro, mogu mnogo više pomoći, nego odmoći.

Muziku stvaraš na engleskom, kako je do toga došlo?

U biti nikad nisam sjeo i donio odluku da ću pisati na engleskom. Tokom osnovne i srednje, prije nego što sam se preselio u Amsterdam, sam pisao puno poezije na Hrvatskom, jer su mi sva sjećanja iz tog perioda na hrvatskom. Kad sam krenuo s Retrovizorom sam puno pisao o svom životu i tada nedavnim odnosima i iskustvima, koja su se sva izdogađala na engleskom. Iz tog razloga nikad nisam donio svijesnu odluku o jeziku, već sam samo krenuo pisati i, kako sam krenuo, tako je ispalo da očito pišem na engleskom.

Tvoja muzika se našla na mnogobrojnim listama u Holandiji, Francuskoj, Bugarskoj, SAD-u, a našao si se i na Apple-ovoj top listi 100 najboljih albuma, koliko ti te stvari znače?

Kad mi je menadžer javio za par tih ljestivica, uopće nisam znao što one znače (i, da budem skroz iskren, i dalje nisam 100% siguran), ali on mi je ukratko objasnio i jako mi je drago da je moja muzika prepoznata diljem svijeta na alternativnim ljestivicama kao nešto što je dobro i što se sluša, tako da mi te stvari znače, ali mislim da, ako uspoređujemo te brojke s, recimo, porukama koje dobivam ili bilo kakvim ljudskim interakcijama, rekao bih defitivno da mi nečija individualna podrška mnogo više znači nego takav neki apstraktni broj na apstraktnoj ljestvici koji mi je teško uopće predočiti.

Koliko si onda fokusiran na plasiranje svoje muzike na strano tržište, a koliko na domaće?

Pa, ne bih rekao da sam fokusiran ni na jedno, ni na drugo, nemam takvih preferenci. Kad su mi pjesme gotove, ja ih izdam, snimim par videa o njima, i do koga ti videi dođu – dođu, do koga ne – ne. Ljudi koji me žele i vole slušati će me uvijek naći, bili oni u regiji ili van nje.

Koji muzički uticaji su delovali na tebe?

Uvijek kažem da se moje pjesme nalaze na križanju indie rocka kojeg sam slušao u srednjoj, bedroom popa kojeg sam počeo slušati na faksu i ex-yu pjesama s kojima sam odrastao.

Koju pesmu slušaš na repeat poslednjih dana?

Ritt Momney – Screwtape.

Kakvi su ti dalji planovi?

Nastupi! Zovite me na sve moguće festivale i doći ću, sad, kad smo sve uvježbali, stvarno želim da nas što više ljudi vidi. A osim toga, u sedmom mjesecu mi izlazi EP The Very Last Thoughts on Earth, ima 4 pjesme od kojih 2 još nisu izdane, tako da se veselim čuti reakcije na njih. A tad izlazi i moj prvi spot. Sedmi mjesec će biti dobar!

Fotografije: Privatna arhiva

Članak Fran Vasilić: Očekujem veliko obiteljsko druženje na Krku se pojavljuje prvo na Oblakoder.

Çhâñt élečtrónïqùe je kolektiv producenata/ica i pjevača/ica koji dolaze iz pet različitih država sa dva kontinenta, sa zajedničkim interesom za istraživanje potencijala tradicionalne muzike i elektronike. Kolektiv je prošle godine objavio svoj album prvenac Chant Electronique Vol. 1 na etiketi Rika Muzika. Projekt kojem su svojim talentima doprineli muzičari hrvatske alternativne scene, Dunja Bahtijarević i Nenad Kovačić, može se opisati kao kontemplacija starih tradicija polifonije povezana sa modernom elektronskom muzikom.

Album je odmah po izlasku zaintrigirao svetsku world music javnost, pesme s njega su puštane na brojnim svetskim radijskim stanicama uključujući i BBC, gde ih je podržao i legendarni DJ Gilles Peterson, a recenzije i drugi tekstovi o çhâñt élečtrónïqùe objavljeni su, između ostalog, u renomiranim svjetskim časopisima poput Songlinesa i The Quietusa.

Više o Çhâñt élečtrónïqùe pročitajte ovde.

Članak Chant Electronique 27. jula u zagrebačkoj Močvari se pojavljuje prvo na Oblakoder.