<?xml version="1.0" encoding="UTF-8"?><rss version="2.0"
	xmlns:content="http://purl.org/rss/1.0/modules/content/"
	xmlns:wfw="http://wellformedweb.org/CommentAPI/"
	xmlns:dc="http://purl.org/dc/elements/1.1/"
	xmlns:atom="http://www.w3.org/2005/Atom"
	xmlns:sy="http://purl.org/rss/1.0/modules/syndication/"
	xmlns:slash="http://purl.org/rss/1.0/modules/slash/"
	>

<channel>
	<title>nova kolumna Arhive - Oblakoder</title>
	<atom:link href="https://www.oblakodermagazin.rs/tag/nova-kolumna/feed/" rel="self" type="application/rss+xml" />
	<link>https://www.oblakodermagazin.rs/tag/nova-kolumna/</link>
	<description>Magazin</description>
	<lastBuildDate>Thu, 23 May 2024 13:46:01 +0000</lastBuildDate>
	<language>en-US</language>
	<sy:updatePeriod>
	hourly	</sy:updatePeriod>
	<sy:updateFrequency>
	1	</sy:updateFrequency>
	<generator>https://wordpress.org/?v=6.5.13</generator>

<image>
	<url>https://www.oblakodermagazin.rs/wp-content/uploads/2018/05/cropped-IKONICA-SAJT2-32x32.png</url>
	<title>nova kolumna Arhive - Oblakoder</title>
	<link>https://www.oblakodermagazin.rs/tag/nova-kolumna/</link>
	<width>32</width>
	<height>32</height>
</image> 
	<item>
		<title>Skrinšot: Želje</title>
		<link>https://www.oblakodermagazin.rs/skrinsot-zelje/</link>
					<comments>https://www.oblakodermagazin.rs/skrinsot-zelje/#respond</comments>
		
		<dc:creator><![CDATA[Marina Zec]]></dc:creator>
		<pubDate>Thu, 23 May 2024 13:45:57 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Špijunka]]></category>
		<category><![CDATA[kolumna]]></category>
		<category><![CDATA[marina zec]]></category>
		<category><![CDATA[nova kolumna]]></category>
		<category><![CDATA[oblakoder]]></category>
		<category><![CDATA[oblakoder tim]]></category>
		<category><![CDATA[rođendan]]></category>
		<category><![CDATA[sprat]]></category>
		<category><![CDATA[zaokret]]></category>
		<category><![CDATA[želje]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://www.oblakodermagazin.rs/?p=110271</guid>

					<description><![CDATA[<p>U susret šestom rođendanu Oblakodera, zajedno zamišljamo rođendanske želje i osvrćemo se na prethodnu godinu!</p>
<p>Članak <a href="https://www.oblakodermagazin.rs/skrinsot-zelje/">Skrinšot: Želje</a> se pojavljuje prvo na <a href="https://www.oblakodermagazin.rs">Oblakoder</a>.</p>
]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[
<p>Kažu „<em>Pazi šta želiš, možda ti se i ostvari“, </em>a što sam starija to više sam ubeđena da ova rečenica predstavlja apsolutnu istinu. I to ne u TikTok <em>manifestovanje</em> fazonu, već zaista &#8211; sve na šta se čovek usmeri, ustremi da uradi, iskreno iz dubine duše, mora da se ostvari. Ono što je jedini problem jeste činjenica da, dok nešto ne dobijemo ili ne proživimo, ne znamo tačno kako će da izgleda. I da li će nam se, u stvarnosti, zaista dopasti.</p>



<p>Već od studija sam znala da, u nekoj formi, želim da postoji jedan Oblakoder. To nije bila jedna od onih „voleo bih možda nekad u životu” želja, već je bila jedna vrlo jasna namera, jedna od onih stvari koje idu iz stomaka, koje znate da ćete uraditi, pa kud puklo da puklo! Oblakoder je nastao, i moram da priznam, nekoliko puta u godini mi se desi, i dalje, da mi dođe da samu sebe uštinem &#8211; kako je moguće da je ovo uopšte uspelo!? Od jedne ideje do njenog ne ostvarenja, nego premašivanja svih njenih željenih oblika. Srećom, ova želja je bila jedna od onih koje budu sto puta bolje nego što mislite da će biti.</p>



<p>Ako jedna osoba može da učini mnogo, da napravi promenu i promeni svet – šta tek onda grupa ljudi može da uradi!? Upravo tako je i sa željama, ako može jedna osoba da zamisli nešto lepo i ostvari to, zamisilte tek šta može grupa ljudi! Moja je sreća da Oblakoder čini tim koji je zajedno želeo i stremeo, zbog čega mislim da je moja želja premašila sve moje zamisli, zato što više nije bila moja, nego naša. A takve želje mogu da dosegnu neverovatne visine i oblike, što imamo priliku da vidimo i živimo.</p>



<p>Bilo je, naravno, trenutaka kada na raspolaganju imate samo „željenje”, a vaša stvarnost je mnogo drugačije od komforne, ili na bilo koji način izvesne i stabilne. Pa ipak, ta želja je timski ostajala kao neki čudan svetionik koji spašava, čak i u trenutku kada pomislite da nećete moći dalje. Ono što je daleko važnije jeste spoznaja da zajedno uvek možete dalje. Povući ćete jedan drugog (ili u našem slučaju &#8211; jedna drugu) za ruku i nastaviti, korak po korak. Dok ne izađete na svetlost, i shvatite da živite svoju želju i da je sve strašno prošlo. I da će sve biti u redu.</p>



<p>Ove godine proslavljamo šesti rođendan i objavljujemo naš četvrti (možda najbolji i najlepši do sada) broj magazina. Tema koju smo izabrali ove godine je promena – jer godine koje imamo, faza u kojoj je naš magazin i u kojoj su naši životi upravo su obeleženi promenama. Pa opet, znamo da su one uvek dobre, i znamo da uz jasne želje, mogu da donesu još mnogo toga dobrog i zajedničkog. Uz svest da pazimo šta želimo &#8211; jer može da nam se ostvari. Mada, jako je lepo imati platformu za ostvarivanje želja, zar ne?</p>



<p>Zbog toga, ova kolumna nije odraz samo mojih, ličnih misli i emocija, već se u njenom nastavku timski osvrćemo na prošlu godinu i zajedno želimo želje našem magazinu, a pre svega mu želimo najsrećniji rođendan!</p>



<p></p>



<p><strong>Šta se najznačajnije desilo u prethodnoj godini Oblakodera?</strong></p>



<p><em>Oblakoder je u poslednjih godinu dana potvrdio i ojačao zajednicu koju okuplja, kako unutar našeg kolektiva, tako i šire, sa svojim saradnicima i čitaocima. Jedna od najlepših stvari koje nismo ni mogli da zamislimo pre 6 godina je da će Oblakoder biti ta jaka spona koja uspeva da izgradi jake, solidarne i prijateljske odnose među ljudima koje okuplja, kao i onima koji su sada već njegovi verni pratioci i čitaoci.</em> – Marija Todorović, urednica rubrike Kultura i producentkinja</p>



<p><em>Nije slučajno što nam je tema četvrtog štampanog izdanja promena, jer mislim da su prethodnu godinu u Oblakoderu obeležile upravo &#8211; promene. Promene na polju dizajna, proširenje tima, dolazak novih autora i autorki koji pišu, fotografišu i ilustuju tekstove za Oblakoder. Ipak, za mene lično najznačajnije je pokretanje animiranog video serijala pod nazivom „Antena&#8221; kome se svakog meseca iznova radujem. </em>– Snežana Katunac, urednica rubrike Lift i lektorka</p>



<p><em>Ozbiljno počinje da nam se širi tim i unutrašnjih i spoljnih saradnika, što sam primetila dok sam radila na novom broju časopisa &#8211; da je dosta ljudi koje smo zvali za saradnju bilo uzbuđeno da radi sa nama. To je baš lep odraz toga da je naš rad prihvaćen i prepoznat od strane drugih ljudi koje i mi cenimo. Čini mi se i da nam se zajednica širi po tome kako i šta ljudi komentarišu na našim društvenim mrežama. Sada je već očigledno da to nisu samo naši prijatelji koji prate naš rad haha.</em> – Olga Đelošević, art direktorka i dizajnerka</p>



<p><em>Kako je u Oblakoderu gotovo uvek situacija „Pazi šta želiš, možda se i ostvari“, tako se i meni tokom protekle godine ostvarila želja da krenemo da kreiramo i video sadržaj. Sada se pitam da li za ovo postoji opcija undo?Šalu na stranu, preeelepa godina sa puno novih projekata, a ono najvažnije od svega je što smo postale pravi uigrani tim koji se odlično razume, jer naše različitosti upravo doprinose raznolikosti svega što radimo. </em>– Marija Milić, novinarka i koordinatorka video produkcije</p>



<p><em>Najznačajnija stvar za mene u proteklom periodu su promene, učenje novih stvari, preispitivanje i prilagođavanje, ali i prihvatanje i rad na sebi.</em> – Jovana Živković, finansijska menadžerka</p>



<p><em>Mislim da je u prethodnih godinu dana Oblakoder postao više nego ikada onakav kakav sam oduvek želela – stabilan, jak, kreativan, brz i pametan. Oblakoder je i ove godine, kao i prethodnih, bio prostor ostvarivanja želja, potreba, izražavanja mišljenja i, najvažnije, protor zbližavanja. Mislim da su najnačajniji bili širenje tima i broja saradnika, prepoznatost Oblakodera, i najvažnije, uigranost, povezanost, podrška i ljubav koja je obeležila rad našeg tima. I za mene, po milioniti put, saznanje da je naš tim &#8211; tim koji može da ostvari apsolutno sve! I to mi je možda najlepše od svega.</em> &#8211; Marina Zec, glavna i odgovorna urednica</p>



<p><strong>Šta želiš Oblakoderu da poželiš za šesti rođendan?</strong></p>



<p><em>Oblakoderu bih poželela da bude ovakav kakav jeste &#8211; autentičan, hrabar, solidaran, neustrašiv i kreativan i da nastavi da teži da raste gore do oblaka! </em>– Marija Todorović, urednica rubrike Kultura i producentkinja</p>



<p><em>Za rođendan nam želim da nastavimo da rastemo i da nastavimo da okupljamo ljude kojima su teme koje donosimo važne jer verujem da sadržaj koji stvaramo zaslužuje pažnju! </em>– Snežana Katunac, urednica rubrike Lift i lektorka</p>



<p><em>Da nastavi da raste i da se razvija, i da gura svoju autentičnu priču! I da rasproda novi 4. broj časopisa!! </em>– Olga Đelošević, art direktorka i dizajnerka</p>



<p><em>Oblakoderu želim da nastavi da rasteee i pravi promene! I da nas sledeće godine bude jooš više! I da nas više ne zovu Oblakoderke! </em>– Marija Milić, novinarka i koordinatorka video produkcije</p>



<p><em>Oblakoderu želim finansijsku stabilnost, dobar provod, više sati na terenu (da ne kažem putovanja) i nove zanimljive projekte, kao i dobre saradnike.</em> – Jovana Živković, finansijska menadžerka</p>



<p><em>Oblakoderu želim da bude još slobodniji, kreativniji, glasniji i veći! Želim mu da se upusti u nove avanture, da osvoji nove prostore, i naravno, da bude finansijski stabilan.</em> &#8211; Marina Zec, glavna i odgovorna urednica</p>



<p></p>



<p class="has-text-align-center">Vidimo se na proslavi u subotu, 25. maja u Zaokretu i Spratu! Živeli!</p>
<p>Članak <a href="https://www.oblakodermagazin.rs/skrinsot-zelje/">Skrinšot: Želje</a> se pojavljuje prvo na <a href="https://www.oblakodermagazin.rs">Oblakoder</a>.</p>
]]></content:encoded>
					
					<wfw:commentRss>https://www.oblakodermagazin.rs/skrinsot-zelje/feed/</wfw:commentRss>
			<slash:comments>0</slash:comments>
		
		
			</item>
		<item>
		<title>Iskustvo: Povreda</title>
		<link>https://www.oblakodermagazin.rs/iskustvo-povreda/</link>
					<comments>https://www.oblakodermagazin.rs/iskustvo-povreda/#respond</comments>
		
		<dc:creator><![CDATA[Igor Grahovac]]></dc:creator>
		<pubDate>Tue, 12 Oct 2021 12:15:06 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Špijunka]]></category>
		<category><![CDATA[igor grahovac]]></category>
		<category><![CDATA[iskustvo]]></category>
		<category><![CDATA[nova kolumna]]></category>
		<category><![CDATA[povreda]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://www.oblakodermagazin.rs/?p=48988</guid>

					<description><![CDATA[<p>Igor Grahovac ponovo na Oblakoderu sa svojom novom kolumnom!</p>
<p>Članak <a href="https://www.oblakodermagazin.rs/iskustvo-povreda/">Iskustvo: Povreda</a> se pojavljuje prvo na <a href="https://www.oblakodermagazin.rs">Oblakoder</a>.</p>
]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[
<p>Baš kada sam progutao poslednji zalogaj lepinje pozvao me je Majstor Neša da siđem po frižider. Frižider je neki polovan kao nov, doteran iz Austrije. Nismo očekivali da stigne na vreme, pa smo seli u obližnju roštiljnicu koju smo primetili u šetnjama prethodnih dana. Ljudi još uvek sede napolju, raspoloženi i pričljivi. Od sutra će biti hladno, ali ja vremensku prognozu pogledam tek kada treba da putujem, pa sada to ne znam. Trčim da što pre stignem i iznenadim se kako je lako, čak i nakon jela. <br><br>Već su izvadili frižider, on i njegov drugar. Ja ga otvaram i razgledam, izgleda drugačije nego na slici. Žale se na prethodnog vlasnika i što im nije pomogao, kažu da je težak da se ponese bez rukavica. Sreća je što su ih oni imali, mada ih sada nemaju, zbog čega shvatam da sam ja tu. Ovaj Nešin drugar sve vreme nešto govori. Upoznali smo se, mislim da je Milan. Kaže on da će biti tu, kod kola. Dakle, stvarno moram ja. <br><br>Nisam baš vešt u ovome. Nekako si pošteđen kao dete, a onda kažu da si smotan, pa bolje ne ti, oni će. I nije to samo stvar razmaženosti, koliko i okolnosti, jer mogu ja kad treba. Mada se ipak bojim da nešto ne pogrešim. Svakako nije trenutak da išta od toga kažem, zdrav sam i prav pa pitam odakle da hvatam. Oni ga nešto okreću pod uglom i govore mi uglas gde i kako je najlakše. Naravno da uz to imaju i drugačije mišljenje. Podižem ga, lim se useca jako u ruke, pa žurim jer ima još dosta. Hodam unazad i tek što sam krenuo kažem <em>uf, samo malo</em>. <br><br>Krv samo curi i kako mapiram te kaplje po podu, pokušavam da se odvojim dovoljno od nove sive dukserice i da se ne strovalim. Tražim neko mesto na koje bih seo, mada se podsećam da je okej i da se onesvestim jer smo ispred kovid ambulante i koliko ljudi posmatra ovu scenu. Neša već vadi maramice i izolir traku i tako sve ostalo. Kupuje mi vodu, zove Marijanu, persira joj i kaže kako sam se malo posekao. <br><br>Učen sam da nikada ne zaplačem ako se udarim ili da barem suze zadržim u očima ili obrišem kada niko ne vidi. Kao i sve drugo, i ovo sam shvatio bukvalno, te plačem lako zbog svega, sem kada se povredim. Oni mi kažu kako sam se uplašio, a ja im odgovaram da nisam, jer nije ovo stvar neke prakse pa je sve u glavi. Jer kako je moguće da povredu ne priznamo, osvestimo i proživimo. U trenutku dok se dešava, ja nemam ove reči, ali kako razdvojiti sebe od te krvi? Možda se ja zaglavim u senzaciji iz neke bolesne prijatnosti dok se menja stanje svesti, pa okrivim adrenalin, preusmerim u taj spust, a zapravo on i jeste uvek na ivici. <br><br>I dok me oni teše iz sopstvene griže savesti, ja gledam u Nešine tetovaže na rukama. Zamišljam da su možda neke iz vojske, devedesetih. Razmišljam kako je drugačije prolivena ta krv našeg vremena. Pitam se kako su ratnici nastavljali nekada borbu ili, ipak, nije sve kao u filmovima? <br><br>Mara stiže sa flašom kisele, vidno zabrinuta. Sad se sve troje bave frižiderom, a meni je potrebno samo malo vazduha i da svi poveruju da sam dobro. Dvojica Indijaca mi nude pomoć, a ja objašnjavam kako je u redu jer ovde živim. Oni konstatuju da krvarim, ja pogledam u palac na ruci i uz osmeh kažem <em>da</em>. <br><br>Kako je sve napravljeno tako da te sačuva. Da se život uz konstantnu opasnost ipak održava i traje. I kako samo sve to podrazumevamo da je telo, uopšte materijalno i fizika koja nas upravlja od nekakvog čelika dok sve vreme ližemo ivice. I kako, lako kažemo <em>ćuti dobro je, moglo je gore</em> onda kada nas bol iščupa iz te traume koja juri iz jednog u drugo i uvek je nešto drugo važnije dok nije. Jasno je da je nemoguće ovu zahvalnost zbog života nositi kao veo, ali bože kako samo sve postane lako kada se prioriteti poslažu tako sami od sebe. I kako je samo teško obuhvatit svet bez palca. <br><br>Neša je završio srednju medicinsku kaže, pa me zateže, ovog puta gazama i trakom. Ispira je još jednom alkoholom, sa cigarom u drugoj ruci. Dišem duboko ne bih li osetio jedinstvo tela i sve je tu. Milan i dalje priča. Sviđa mu se naš novi stan, samo je skup, kaže. Priča o tome kako je imao firmu, i kako kada jednom krene nizbrdo, ne prestaje. Kako može nešto novo tek od nule. On se tako preselio u Beograd nakon što mu je sve propalo. Ćerka u Nemačkoj. Radio je selidbe i šta je stigao. Ali dobro mu je, državni stan u centru.<br><br> A ja se pitam, jer već to i znam, koliko je samo povreda na radu, jer lako je izbrojati smrti nakon rata, ali ko još pamti ožiljke.</p>
<p>Članak <a href="https://www.oblakodermagazin.rs/iskustvo-povreda/">Iskustvo: Povreda</a> se pojavljuje prvo na <a href="https://www.oblakodermagazin.rs">Oblakoder</a>.</p>
]]></content:encoded>
					
					<wfw:commentRss>https://www.oblakodermagazin.rs/iskustvo-povreda/feed/</wfw:commentRss>
			<slash:comments>0</slash:comments>
		
		
			</item>
	</channel>
</rss>
