ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹

Shop    |    Newsletter    |    Podrži nas

Tampon zona – slobodni prostor za ženske glasove

Intervju sa Ivom Parađanin, autorkom Tampon zone, o novoj sezoni, solidarnosti među ženama, feminizmu i ženskoj borbi
Piše: Marina Zec

31. October 2022

Iva Parađanin, novinarka i autorka podkasta Tampon zona i urednica kulture na portalu Buro247, prepoznata je, osim po svom novinarskom radu, po jednoj važnoj odlici tog rada – odlučnosti da se kroz medijski rad bori za žene i da daje ženama glas. Pre tri godine stvorila je Tampon zonu, koja je, kako opis podkasta kaže, zamišljena kao megafon za ženske glasove i nezavisni medijski prostor u kom će se žene koje govore osetiti sigurno. Tampon zona je ovog meseca dobila novu sezonu, ali, važnije od svega, dobila je i novi poslovni model koji podrazumeva da više ne zavisi od velikih medijskih kompanija, već da ga ovog puta Iva sama gradi, što joj, kako sama kaže, obezbeđuje potpunu slobodu. Osim kroz novinarski rad, Iva svoju podršku ženama pruža i kroz angažman na društvenim mrežama, koje smatra važnim prostorom aktivizma, a članica je i grupe Novinarke protiv nasilja prema ženama. Sa Ivom smo razgovarali o borbi za ženska prava, feminizmu, poziciji žena u medijima i novitetima koje donosi nova sezona Tampon zone.

Iva Parađanin

Pre dve nedelje pokrenula si novu sezonu Tampon zone, koja je sada dobila novo izdanje jer si rešila da je pretvoriš u samostalni projekat, da ne kažem startap. U samom uvodu prve epizode i sama objašnjavaš ovo rečima da je to jedini način da se naši glasovi čuju i da se izbegne cenzura. Zbog čega je tako i zbog čega si donela odluku da Tampon zona postane samostalna produkcija i projekat?

Iva Parađanin: Tampon zona je od samog početka bila moj lični projekat, a kada kažem to ne mislim samo u tehničkom smislu da sam ga ja osmislila i napravila, već više u smislu da je nešto što meni mnogo emotivno znači. Svi razgovori koje sam imala prilike da vodim i koje ću voditi su intimni, iskreni i iziskivali su duboko poverenje sa obe strane. Žene su sa mnom delile najranjivija iskustva, lične borbe, izazove i načine na koje su ih pobedile. Radeći na prethodnim sezonama shvatila sam koliko je to poverenje važno, to jest, najvažnije, i koliko nikako ne želim da ga izigram. Svhatila sam da su ti razgovori vredni, puni informacija na koje ne nailazite svakodnevno i da želim da ih čuvam. Moram da ih vodim slobodno, bezgranično i glasno koliko je god to moguće. Nikom ne može da bude više stalo do ovog projekta i njegovog cilja nego što je to meni samoj, jer je u većim medijima on bio jedna od stavki koju treba uraditi, a meni je sve što želim da radim. Tu je i ta odgovornost da sve prenese baš onako kako je ispričano i ne želim da to ni trunčicu dovodim u rizik. Znamo svi koliko je jaka struja senzacionalizma koji se utkao i tamo gde smo mislilii da nikad neće, te želim da moj podkast bude izolovan od svega toga, kao planeta za sebe.

Imala sam sjajne saradnje sa medijima na kojima je Tampon zona bila emitovana i jako sam zahvalna što sam uopšte imala prilike da je oživim, ali čini mi se da svoj pun potencijal može dostići samo ovakva, slobodna i svoja. Sa druge strane, već sam skoro deceniju u medijima i konačno sam se osnažila i poverovala da nešto „moje” ima potencijal i kvalitet da uspe samo.

Za prvu sagovornicu izabrala si Anu Mihajlovski. Zbog čega si baš sa njom želela da razgovaraš i da sa njom otvoriš svoju novu ili, da kažem, prvu sezonu?

Mislim da je simbolično i vrlo dobro da nov život Tampon zone počne upravo pričanjem o položaju žene u medijima, i to one koja je i sama medijska radnica i od koje, po komentarima koje sam dobila, nismo očekivali možda priču koju smo dobili. To je upravo i jedan od ciljeva: razbijanje postojećih ramova u koje smo uramljene i rušenje predrasuda i stereotipa. Želela sam baš nju jer je neko ko je hrabar, odvažan, pametan i, ono što je najvažnije, neposlušan i neko ko ima više identiteta, a ne samo onaj jedan koji je društvo rešilo da sme da ima. Ta njena neposušnost je upravo u tome što se suprotstavila kalupu i u epizodi izrekla naglas krucijalne stvari kada je u pitanju oblikovanje i kalupljenje žena u našoj zemlji. Neverovatno je koliko se žena pronašlo u izjavama iz različitih profesija. Želim da sa svakom sagovornicom pokažem koliko su predrasude štetne i opasne i koliko je to individualno osvešćivanje i buđenje važno za svaku od nas.

U emisiji veliku pažnju posvećujete bezbednosti žena i razgovoru o savremenom svetu. Kakav je savremeni svet i da li se ti u njemu osećaš bezbedno?

Jako mi je teško da u istoj rečenici koristim „savremeni svet” i činjenicu da se većina nas oseća nebezbedno dok obavlja svakodnevne životne stvari: hoda ulicom, radi, studira, trenira, koristi prevoz ili provodi vreme online. Neverovatno je kako nam se strah utkao u svako životno polje, toliko da smo se saživele sa njim, prihvatile ga i izgradile individualne mehanizme za nošenje sa njim. Navikle smo da nam neko narušava intimne prostore i ugrožava nas prelaženjem granica.

Što se mene lično tiče, valjda sam se zbog tolikog bavljenja temom bezbednosti i nasilja prema ženama u jednom trenutku baš ohrabrila i osetila snažno i psihički i fizički, misleći da mi niko ništa ne može, a onda se dese stvari koje nas jednostavno sve ustrele pravo u leđa. Jedna takva stvar bio je intervju koji je objavio Informer i posle takvih pogubnih stvari koje društvo dopušta shvatiš da zaista nisi bezbedna, ma koliko hrabra, osvešćena ili mišićava bila. Društvo želi da budeš zastrašena. Ali zato moramo da iskorenimo strah i izlečimo sve te životne prostore koji bi trebalo da su podrazumevajuće bezbedni i slobodni. Ne na način na koji ćemo spašavati jednu po jednu od nas koja se davi u reci, već tako što ćemo ispitati zašto se toliko nas davi u njoj. Zašto društvu odgovaramo uplašene? Jer mu je potrebna naša pasivnost, a svaka autonomija i aktivna uloga žene preti da sruši ustaljene hijerarhije. I moj konačan odgovor na pitanje: Ne osećam se bezbedno jer sam prepuštena isključivo sama sebi. Institucije koje bi trebalo da nas štite to ne rade, čak u nekom broju slučajeva predstavljaju i pretnju, kao što je to bilo, recimo, u slučaju Sare Everard.

Takođe, u emisiji dosta govorite i o radu žena u medijima. Kakav je bio tvoj put? Pomenula si da si imala i neprijatna iskustva i komentare – kakve su bile te situacije i kako si se njima borila?

Borila sam se tako što sam rešila da ih pretvorim u neku veću borbu, kakva je ova koju pokušavam da izborim svojim delovanjem u medijima. S obzirom na to da sam rad u medijima počela u sportskoj redakciji, bilo je dosta diskriminišućih izjava i komentara, koje u tom trenutku nisam prepoznavala i razloge za njih tražila nesigurno u sebi. Osećala sam se loše, izgubljeno i onda se dešava luda sreća i ja tokom karijere nailazim na sjajne uredničke ženske figure koje me dalje formiraju i pune motivacijom i inspiracijom. Prvo je to bila Nina Kolundžija, a onda i Magda Janjić i Aleksandra Nikšić u redakciji VICE-a pored kojih sam ne samo puno toga naučila, već se probudila i shvatila kakvu moć kao neko u medijima  imam u rukama. Mislim da je taj mentorski rad užasno važan. Za mene je bio opredeljujuć.

U svom radu, još kada si radila za Vajs, pisala si ili snimala emisije na temu pozicije žena, a jedan od najpoznataijih tvojih radova bavi se temom selektivnih abortusa. Kako i zašto si odlučila da se baviš ženskih temama u novinarstvu i da svoj rad na ovaj način usmeriš?

Valjda kad jedom zagrizete i spojite taj lični aspekt sa aspektom aktivizma i shvatite da zapravo imate moć da nešto iole promenite, makar na mikro nivou, više nema povratka, već samo želite da idete i grizete dalje. Baš nakon tog dokumentarca sam možda najintenzivnije osetila koliku moć mogu da imaju mediji ako je iskoriste na pravi način i zarad nekog kolektivnog boljitka, a ne jeftinog klika. Iako je taj problem i dalje prisutan i ženska deca se i dalje abortiraju samo zato što su devojčice, o tome je počelo sve glasnije da se priča, a do skoro je bilo mračna tajna ne samo Crne Gore, već čitavog regiona. Nadam se da će uskoro na prevenciji tog problema poraditi i institucije, a ne samo pojedinci. 

Sa druge strane – kada novinar ili novinarka izabere određenu orijentaciju i da sebi prostora da izražava i lične stavove – da li to utiče na objektivnost rada? Kako ti posmatraš to?

Kada govorimo o temi ženskih prava, mislim da je nužno da to krene od ličnog i da se dalje grana u šire kontekste. Jednostavno – autentična, iskrena i otvorena ženska iskustva su toliko dugo billa cenzurisana i gurana pod tepih, da mislim da je krucijalno  zbog identifikacije da neke velike priče krenu upravo od neke male i lične. U tome je valjda cela poenta, da jedan glas pokrene čitav hor. Možda bi situacija da se bavim nekom drugom temom bila drugačija, ovako je baš važno da motivišemo i iniciramo te lične stavove, a ne da deklamujemo naučene i tuđe.

Autorka vizuala uvodne špice: Milana Trifunjagić

Kako doživljavaš medijsku scenu Srbije?

Ako govorimo o mejnstrim medijima, kao disfunkcionalni haos koji sve više obesmišljava ono što bi mediji trebalo da budu i okreće se novcu, umesto informaciji.

Kakva je pozicija Tampon zone u takvom medijskom tržištu?

Kada sam rešila da krenem u sve ovo samostalno, prvo sam sebe upitala šta je ono što meni nedostaje na medijskom nebu, kao nekom ko sve to konzumira i shvatila da je to autentični sadržaj koji ne flertuje sa senzacijom i ostaje odan misiji zbog koje je kreiran. Sadržaj kom mogu da verujem. Da li je postojanje jednog takvog malog medijskog punkta održivo i realno, još uvek ne znam (kažite mi vi haha), ali verujem da je potrebno i za sada se vodim time.

S ozbirom na to da otvoreno govoriš da si feministkinja, kako bi objasnila – šta je za tebe feminizam?

Uvažavanje i prihvatanje svega što su prethodnice izborile za nas i odavanje počasti toj borbi nekim novim osvajanjima. Za mene je feminizam buđenje.

Kada govorimo o ženskim pitanjima – koji su najveći problemi sa kojima se žene u Srbiji trenutno suočavaju?

Sigurno si primetila da poslednjih godina svedočimo jednoj kakofoniji ženskih glasova koji viču na najrazličitije teme i reaguju na ugnjetavanja i nepravde. Meni se čini da ti kakofonični glasovi zajedno čine jedan veliki, intenzivni glas koji nas sve žustrije opominje i bode da problemi sa kojima se suočavamo ovde postaju nepodnošljivi i da nešto sa tim mora da se uradi. Kao gorući problem bih istakla brojnost femicida i učestalost nasilja, kao i to što o ovome nemamo nikakve stručne podatke, već se oni beleže iz medija. Akušersko nasilje je još jedan crveni alarm koji godinama zuji, a povodom kog se na instuticionalnom nivou ništa ne preduzima, a tu je, naravno, i nepovoljan položaj žena na tržištu rada koji smo maltene potpuno normalizovali kao nešto podrazumevajuće.

Trenutno vrlo aktivno podržavaš ženske proteste koji su nastali isprovocirani intervjuom Informera sa višestruko osuđivanim silovateljem. Koliki odjek misliš da imaju glasovi žena na ulicama? Šta je sve potrebno da uradimo kako bi se on bolje i glasnije čuo?

U najnovijoj epizodi podkasta tema su upravo ovi protesti koji će se, nadam se, nastaviti. Meni je drago da smo posle duže vremena i posle toliko vikanja i šerovanja različitih inicijativa na društvenim mrežama konačno izašle na ulicu, u realan prostor, jer se neki problemi samo tako mogu rešiti. Ne znam koliki odjek može imati sve, ali mi je drago da je u ženskom zagrljaju na ulici i horskom vikanju i pesnicama u vazduhu pronađena neka nova snaga, solidarnost i emocija, koja verujem da ipak može da sruši bilo koji postavljeni zid. Taj raspon emocija od bola, besa, do tuge, sreće, euforije i ljubavi do sada nisam videla ni na jednom protestu i on govori, kao što moja sagovornica Jelena Riznić u podkastu kaže, da „čim se stvori neki prostor gde žene mogu da budu i da govore zajedno, tu se desi magija”.

Kada je u pitanju borba za ženska prava i poboljšanje pozicije žena – koliko misliš da su žene solidarne i kako ih možemo podstaći da budu solidarne i ujedinjene?

Nisu solidarne koliko bi trebalo da budu. Citirala bih Lepu Mleđanović koja kaže: „Ženska solidarnost počinje sa odlukom da čujem Drugu, da čujem njeno iskustvo, da pustim da njena priča izađe napolje onako kako je ona meni govori. A to znači da sam se složila da je iskustvo svake žene jednako vredno. Da sam sebi važna i da mi je druga važna”.

Ti prilično glasno podržavaš i, da kažem, „bodriš“ žene – ne samo kroz svoj novinarski rad, već i kroz prisustvo i aktivnost na društvenim mrežama. Kako posmatraš ovaj prostor borbe? Šta su nam sve društvene mreže donele?

Meni je ovaj prostor jako važan, ali u smislu aktivizma ne može postojati sam, bez onog fizičkog dela. S obzirom na to da svojom emisijom želim, pre svega, da doprem do svojih vršnjakinja, ali i mlađih devojaka, prisustvo na kanalima koje one koriste je neminovno, kao i obraćanje, za mene ponekad prebrzim i prešturim, internet jezikom. Ali, pokušavam da ih pratim i donosim sadržaj na te punktove, jer je važno doći do njihove pažnje.

U aktivističkom smislu, društvene mreže su bile revolucionarne, toliko nas je dobilo priliku da ispriča svoju priču, da se poveže sa drugim ženama, da se identifikuje. Ali ja sam sebi zadala zadatak da priče do kojih mi je stalo ne smem da ostavljam da se ugase u online prostoru, već da posle određenog vremena proverim šta je bilo sa njima i koji su dalji koraci.

Razgovor u prvoj epizodi si zatvorila pitanjem šta možemo poručiti devojčicama – pa bih isto to pitanje postavila tebi. Šta ti poručuješ devojčicama? Kojim rečima ih možemo osnažiti?

Da budu neposlušne, ruše okvire, plafone i zidove. Da osluškuju sebe i puste na slobodu taj unutrašnji glasić koji im govori šta treba da budu i da rade, jer baš tako treba.

Šta sve možemo očekivati od Tampon zone u ovoj sezoni – kojim ćeš se sve temama baviti?

Kao i do sada, svim temama koje nas sve suštinski zanimaju, a koje nam nisu dostupne u mejnstrim diskursu. Ono što će biti novo je da sam rešila da decentralizujem iskustva i više pažnje posvetim ženama iz unutrašnjosti Srbije. Očekuju nas i specijali od nekoliko epizoda koji se bave pružanjem korisnih informacija i predlaganjem praktičnih rešenja za neke od gorućih problema. Naravno, uz sve ovo, ja sve vreme osluškujem šta je to što ženama nedostaje da čuju i prilagođavam se tome.

Da li će ona možda izaći i izvan okvira podkasta i pojaviti se neki način i u „realnom“ prostoru?

Za sada ne smem ništa da otkrijem, ali svakako vizija jeste da Tampon zona postane multimedijalna platforma, a ne samo podkast.

Autorka fotografija: Tina Marić
Ilustracija: Crack and the City

Preporučeni tekstovi

Pratite nas na:

0 Comments

Submit a Comment

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *