ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹

Shop    |    Newsletter    |    Podrži nas

Umetnici su mi dosadni u svojoj namernoj izolaciji od sveta

Sa mladom spisateljicom Vidom Davidović razgovarali smo o njenom romanesknom prvencu Mučnina, odrastanju, ali i savremenoj književnosti i umetničkim krugovima

26. January 2023

Vida Davidović dramska je spisateljica i scenaristkinja rođena u Istočnom Sarajevu 1998. godine. Autorka je komada Bruklin i mačke u kontejnerima, Proslave i Crna ovca i scenaristkinja filmova Matura, Rebra, Bele rade i Srce u režiji Gvozdena Ilića i filma U ramenima u režiji Tare Gajović. Laureatkinja je konkursa Sterijinog pozorja za originalni domaći dramski tekst za 2021/22. godinu sa komadom Mali ratovi i kabine Zare. Njene drame se izvode u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Pretežno je interesuju teme odnosa žene prema telesnosti, odrastanju i traumi. Mučnina: o neodrastanju je njen prvi roman. Živi i radi u Beogradu.

Uvek sam htela da napišem roman, ističe na početku razgovora Vida Davidović. Zapravo, na drami sam završila sticajem okolnosti, ali sam se naknadno bespovratno zaljubila u pozorišni jezik. Književnost sam kao dete otkrivala kroz prozu, a dramu sam shvatala tek kroz pozorišne inscenacije, iz druge ruke, a kada sam počela da je upijam i pišem, shvatila sam da je to moj iskaz i životni put. Razgovor za Oblakoder vodimo uoči beogradske promocije njenog prvog romana, koja će biti održana u petak, 27. januara u 18h u Kulturnom centru Grad.

Ostala je, dakle, detinja želja da napišem roman, koju sam nekada morala da realizujem. Nisam ni sanjala da će mi biti toliko teško. Jezik drame je mnogo drugačiji od jezika romana i sam proces rada je u potpunosti drugačiji, tako da ne mogu da sporim da ovaj proces nije bio, u najmanju ruku, jako izazovan. Nadam se da sam uspela da prevaziđem taj izazov, dodaje Davidović o prelasku iz dramskog u prozno pismo.

Primetila sam da si u govoru prešla na ekavicu, a da pišeš ijekavicom. Zašto? 

Vida: To je tek delimična istina, ti si Beograđanka, pa sa tobom pričam ekavicu! Sa drugaricama iz Banjaluke pričam na ijekavici i mnogo otežem i gutam slova i sve što mi inače radimo kroz govor. Jako lako kupim tuđe akcente, treba da me čuješ kada pričam sa drugaricama iz Novog Pazara. A kada je o pisanju reč, većina mojih drama je smeštena u Bosnu, a pošto je drama utemeljena na dijalogu, logično je da likovi komuniciraju na ijekavici. Roman je iz prvog lica, a jedna od junakinja je iz Banjaluke i odgovor se već sam nameće…

Gradovi – Banjaluka i Beograd su junaci u tvojoj knjizi gotovo jednako jasno koliko su i tvoje glavne junakinje – Nađa i Anja. Naime, upravo njih dve menjaju gradove – Nađa odlazi u Banjaluku, a Anja u Beograd. Šta su njihovi motivi i kakvi su njihovi karakteri koji se, čini se, spajaju u onome što je podnaslov tvog romana – različitim vrstama neprihvatanja odrastanja, preuzimanja odgovornosti i, naposletku, nespremnosti za ono što sledi dalje? 

Moje junakinje pokušavaju da beže od sebe bežeći u druge gradove, ali im to ne uspeva. Preseljenje se često smatra činom incijacije, ali ja sam htela da pokažem da to ni na koji način nije tako. Sam čin preseljenja ništa ne znači, ukoliko se ne desi neka vrsta mentalnog i psihičkog preseljenja u neku drugu, zreliju vrstu realnosti. Samo menjanje gradova, ukoliko nosimo i dalje stare gradove u sebi, i dalje ne znači ništa. Tek ukoliko smo zaista spremni da pustimo staro, prođemo novo, pa otkrijemo neko novo staro, dolazimo do mogućnosti odrastanja. Sve ostalo je puka formalnost.

Koji ti je omiljeni sporedni junak? Da li je to Kiša, prototipna verzija hipsterke-umetnice, koja ne izbija iz Cetinjske ili možda Milutin, momak koji na teži način prolazi kroz adolescenciju i, verovatno, prvu identitetsku krizu?

Obožavam Kišu, a volim i Milutina. Oboje su mi beskrajno smešni, a sama činjenica da sam lik pozorišne rediteljke nazvala Kiša pomera ovaj lik do neke granice karikature. Mada, u romanu na početku svi deluju kao karikature, ali se nadam da do kraja romana postaju psihološki obrađeni karakteri. Ova dva lika imaju veze sa tzv. tropovima iz televizije i sitkoma. To je zato što je moja inicijalna ideja bila da u romanu postoji nešto što primarno ide iz žanrovske romantične komedije ili sitkoma, a da potom preraste u svoj mračni antipod. Tako sam postulirala i likove, tako da smešna Kiša na kraju dobija obrise istinskog licemerja i narcizma jednog grada i miljea.

Da li bi mogla da kažeš da ti je pronalazak identiteta bio na umu i predstavlja jednu od tema tvog romana? Sa druge strane, simptomatičan je citat iz tvoje nagrađane drame Mali ratovi i kabine Zare u kom kažeš nekada davno u zemlji (…) živela je jedna devojka kojoj je veliki problem bio da odraste. Je li ovo tema koja te opseda u ovom trenutku tvog stvaranja, uz, neupitno, odnos prema telesnosti i seksualnosti, komplikovan odnos dveju žena (recimo, prijateljica, poznanica, majke i ćerke)? 

Uh. Uvek bih pre rekla pomirenje sa nesvesnim, nego pronalazak identiteta, ali to je verovatno već stvar mog diskursa i teorija koje ja pretežno volim. I pored toga, izbegavam reč identitet, jer je upravo danas potpuno ispražnjena od značenja i pretrpana značenjem, a takvi me pojmovi zamaraju. Trudim se da zaobilazim te zamke i da nastavim da se bavim korenima i simptomima neuroza (smeh). Odrastanje mi je jako važna tema, da, a seksualnost i telesnost su jedna od nužnih stanica bola na tom putu, tako da su sve tri teme usko povezane. Odnos devojčica – žena, majka – kćerka, čedna – bludnica, itd. je nešto što naknadno proističe iz toga, kada u svojim procepima odrastanja vršimo projekcije i identifikacije sa figurama koje smatramo odraslim ili ostvarenim, tako da su te relacije posledice kriza u adolescenciji i kod mene i kod mojih junaka. Uostalom, i oni i ja konstantno živimo melodramsko pitanje potrage za srećom i tu krajnju tačku sreće definišemo kao odraslost. Da li je to zaista poslednja stanica? Sumnjam. Ipak, čovek se mora nadati nekakvom pozitivnom ishodu. 

Kakav je tvoj odnos prema autofikciji i da li bi mogla svoj romaneskni prvenac sama tako da definišeš? Često se može čuti da se književni kritičari i tumači žale na kvalitet autofikcionalnih romana kod nas i u regionu. Šta ti na to kažeš? 

I Nađa i Anja prolaze kroz neka razmišljanja koja su meni svojstvena (pa čak i životne okolnosti), ali to je prirodno i normalno, jer im kao autor daješ neku vrstu svog glasa. Na kraju krajeva, svaki pisac na svetu unosi svoju glavu u svoje delo. To nije autofikcija, nego nužnost i iskrenost, a svako postavljanje u poziciju ja samo posmatram je esktremno nadmeno, fašističko uzdizanje nad sopstvenom ljudskošću i slabošću. Lično ne volim autofikciju i odrasla sam na romanima koji teže da definišu društvo, ali ne znam intimnijeg i iskrenijeg pisca od Viktora Igoa. Mislim da se ljudi sve više plaše tuđeg mraka i naginju imperativima savršenstva i objektivnosti, tako da bi se danas i Igoova razmišljanja o religiji pretvorila u „stvarno ne moram to da znam”. 

Koje autore iz Srbije i sa ex-yu prostora čitaš? Na jednom mestu si kazala da se češće vraćaš klasicima, nego što pratiš savremenu scenu. Zašto? 

Moji prijatelji hoće da me ubiju kad kažem da ne čitam modernu književnost, jer je to stara floskula koja je nekada važila, a sada je ponavljam kao papagaj. Ima jedno tri godine da samo čitam savremenu književnost, a od domaćih autora me oduševio fantastični roman Ane Marije Grbić Mrtvi na dodir, koji uopšte ne pokriva moj spektar tema, ali je toliko sjajan da mu je teško ne odati priznanje. Istina je da sam odrasla na osamnaestom i devetnaestom veku, ali sada se zaista trudim da se od toga malo distanciram. I što sam više u kontaktu sa realnošću i što me više interesuju neke druge teorije, sve mi je teže da čitam samo osamnaesti vek. Trudim se da ne budem više toliko isključiva, u svakom slučaju. 

Razmišljaš li o publici i da li si do sada zadovoljna prijemom kod čitalaca?

Uvek razmišljam o publici i jako sam zadovoljna kad mi delo ulazi u domen komercijalne umetnosti. Najvažnije mi je mišljenje prijatelja koji nisu iz ovog sveta i ljudi koji ne čitaju književnost. Oni su moji najbolji i najodaniji kritičari.

Tvoj roman se našao u širem izboru za NIN-ovu nagradu, a već smo rekli da si prošle godine dobila Sterijinu nagradu za dramski tekst. Kako se odnosiš prema nagradama i u čemu prevashodno vidiš njihov značaj?

Za mene su nagrade mesto suočavanja sa strahom prevelikih očekivanja, ali svakako da su važne i afirmišuće za mladu osobu. I motivacione i podsticajne.

Čini se kao da u pojedinim delovima romana sa ironijskim otklonom pišeš o tzv. kulturnim krugovima i ovdašnjoj sceni. Kako ti deluje naša kulturna scena? Kakve su tvoje kulturne navike? Prevashodno su, verujem, vezane za pozorište? 

Baš sam se trudila da ne budem ironična, ali nije mi išlo. Nisam podsmešljiva, zapravo, gnevna sam na elitizam i naučenu samodovoljnost umetničkih krugova, na međusobno povlađivanje i na nedostatak hrabrosti da se stupi u kontakt sa nekim ko nije iz uskog kruga istomišljenika, a o komunikaciji sa narodom ne želim ni da govorim. Umetnici su mi dosadni u svojoj namernoj izolaciji od sveta, a ima i druga kategorija, radnici u kulturi. O toj reči radnici (ovde upotrebljenoj u svojstvu epiteta) u ovoj konstrukciji zaista ne mogu ni da govorim. Kakvo licemerje!

Trenutno u BDP-u sarađuješ sa Ivicom Buljanom i Vladimirom Tabaševićem na postavljaju Idota, a u septembru ove godine se očekuje i postavljanje tvog komada Mali ratovi i kabine Zare u ovom pozorištu. Tvoju dramu Crna ovca je režirala Snežana Trišić u Kraljevačkom pzoorištu. Tvoj rad je, dakle, institucionalno prepoznat. Kakva su tvoja iskustva kada je reč o kulturnim politikama prema mlađim autorima i autorkama u našoj zemlji?

Imala sam sreće sa institucijama i davale su mi i lepe saradnje i poštovanje i zaštitu. Bilo je to i do reditelja sa kojim sam radila. Odnos koji sam izgradila i sa i Trišić i Buljanom je odnos koji je omogućavao poverenje i bezbednu poziciju. Sva moja iskustva sa pozorištima su lepa i nadam se da će tako i ostati.

Pišeš li trenutno? Šta u ovoj godini možemo očekivati od tebe?

Napisala sam dramu pre nekoliko dana, a sada stvarno nameravam malo da se posvetim pozorištu i dramaturgiji. Nedostaje mi rad na terenu i nedostaju mi ljudi. I planiram da sada malo živim život. Umorilo me je napredovanje (smeh).

Fotografije: Katarina Marković

Preporučeni tekstovi

Pratite nas na:

0 Comments

Submit a Comment

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *