Subotica već stotinak godina ima više od 100.000 stanovnika i kontinuirano je jedan od najvećih gradova, u kojoj god državi bila. Pa ipak, Subotica je i gradsko naselje, koje je dugo vremena imalo i najveći procenat stanovništva koje se bavi poljoprivredom. Spoj urbanog i ruralnog, secesije i modernizma, sa mirnim životom jedne male vojvođanske varoši, vidi se skoro na svakom koraku, čim iskoračite iz centra grada. Sunčano prepodne smo iskoristili za šetnju gradom, ali kako se vreme polaska voza za Kikindu približava, vraćamo se na mesto improvizovane železničke stanice.
Kupujemo karte u kontejneru koji se koristi kao privremeni šalter. Za Kikindu dolazi dizel voz koji je istovetan onom koji nas je doveo od Novog Sada do Subotice i čini mi se da ovaj tip voza dominira na retkim vojvođanskim prugama. Dok kondukter ispituje putnike da li idu za Sentu ili Banat, kroz prozor gledam interesantne lokomotive, koje izgledaju kao tužni rudari sa šlemovima i vizirima, spremni da se spuste u rudarsko okno.
Ubrzo stajemo na prvoj, pa na drugoj, pa na trećoj stanici. Stanične zgrade se razlikuju se – neke su niske, neke na sprat, neke su sređenije, ali je većina prilično ruinirana. Na pojedinim stanicama ima po nekoliko putnika, a na par niko nije sišao, niti ušao. Pitam se ima li uopšte ljudi u blizini ovih stanica. Na stanici Gornji Breg stoji kofer obojen srebrnom bojom, kao neka vrsta malog staničnog spomenika, u čast svim tim koferima koji su prenesenini i prevučeni preko železničkih perona.
Osim stanične zgrade, gotovo svaka stanica ima i neko skladište pored, bilo da je to stanica u velikom gradu ili malom selu. Mada nikada nisam video da se ta skladišta zapravo koriste. Na jednom od tih napuštenih skladišta neko je kredom velikim slovima napisao: Hotel Hayat.
Često se neposredno pored tih napuštenih skladišta nalaze i ruinirani industrijski objekti. Deluje mi da je to zaostavština civilizacije koja je u davnoj prošlosti živela na ovim prostorima i imala sasvim drugačije načine proizvodnje, putovanja i života. Industrijsko nasleđe pored pruge nije ona poželjna stara industrija blizu centra grada sa crvenim ciglicama, gde se otvaraju novi urbani kafići, već spoj betona, metala, vegetacije i rđe koja izgleda kao scenografija za post-apokaliptični film.
Da su barem uzeli delove tih metalnih konstrukcija i napravili rampe, jer bez rampi na pružnim prelazima voz mora pre svakog prelaza da se zaustavi ne bi li se uverio da nema nikoga. Posle pet-šest stajanja na pružnim prelazima postajem frustriran, pitam se kako li je jadnim mašinovođama koji sve to moraju da ponavljaju iz dana u dan, i tako godinama.
Na samom ulazu u Sentu nalazi se jedan ovakav prelaz. Senta deluje ko simpatično malo mesto. Dok se suton spušta, ljudi voze bicikle, psi trče pored njih i sve izgleda kao što treba da bude jednog nedeljnog popodneva. Brzom google pretragom uviđam da je Senta zapravo veća nego što sam mislio i da je sramotno kako o ovom gradiću ne znam gotovo ništa. Na stanici u Senti izlaze poslednji putnici koji ostaju u Bačkoj i ubrzo nastavljamo put za Banat.
Banat
Odmah na izlazu iz Sente most preko Tise vodi nas u Banat. Moje neuvežbano oko za vojvođansku ravnicu ne uočava neke razlike i čini mi se da nastavljamo u istom ritmu. Malo se vozimo ravnicom, potom stanemo pored nekog šumarka gde se nalazi par kuća, pa opet nastavimo. Jedino što primećujem je da polako pada mrak i da bi, prema redu vožnje, uskoro trebalo da budemo u Kikindi. Dok smo stigli u Kikindu potpuno se zamračilo i sad bi mi bio potreban night vision lokalnih sova da bih uočio šta se napolju dešava.
Na stanici nas već čeka drugi voz, istovetan onom kojim smo stigli, samo je natpis na njemu drugačiji. Pravim brzinski krug oko stanice da barem na tren vidim gde sam, pošto sam prvi put u Kikindi alii, nažalost, neću ništa videti osim zidova slabo osvetljene železničke stanice.
U voz ulazimo prvi, ali i konkurencija nije velika pošto mi se čini da su osim mene i T. ušli još samo kondukter i jedna žena. Dok jedemo keksiće, na pamet mi pada da smo potpuno zaboravili na flašu pića koju smo kupili još ranije u marketu i da je sad možda pravo vreme da malo zalijemo ovo putovanje. Na moju sopstvenu sramotu, flaša pića nije vinjak, nije ni neko pivo ili vino, već bejlis koji smo na sniženju kupili u prodavnici. Pitam se ko još pije bejlis u vozu? Osećam sramotu čak i da nas kondukter vidi, i to ne zato što pijemo, nego zato što pijemo je*eni bejlis, uz koji nam samo još fensi čaše fale. Pa, ipak, već prvi gutljaj me je uverio da izbor nije tako loš i da se moje grlo lako naviklo na slatki ukus čokolade i kafe. Malo se osećam kao na ekskurziji u osnovnoj školi kada sam poslednji put pio čokoladni liker direktno iz flaše.
Noć iznad ravnice ne dozvoljava mi da vidim išta kroz prozor, osim tačkica svetlosti koje se pomeraju i trepere kroz umrljano prozorsko staklo, dajući neki utisak kretanja. Zato svoju pažnju prebacujem na unutrašnjost voza i tek pristigle putnike. Neposredno pored nas se smestila mlada majka sa detetom. Dečak ima pregršt pitanja i tera je da zovu telefonom neke rođake, a čini mi se da njoj nije baš do toga i da samo čeka da stigne u Zrenjanin. U jednom trenutku sam klinca ponudio gumenim bombonama, ali i pre nego što je stigao da reguje, majka ga prekida da je danas pojeo previše slatkiša i da već u rancu ima svoje, tako da ostaje više medvedića za mene. Ionako je to jedina hrana koja nam je preostala.
U Zrenjanin stižemo sa malim zakašnjenjem. Imam osećaj kao da je jako kasno, iako je tek sedam uveče. Jedva čekam da prođe ova zima i da dani postanu normalno dugi. Dodatno me umara to što sa železničke stanice Zrenjanin nije moguće gotovo nigde otići, jer dnevno sa ove stanice krenu prosečno dva voza. „Nekad jurimo kroz polja, a nekad stojimo u stanicama.” Sad moramo da pešačimo da autobuske stanice kako bismo se nekako vratili u Beograd. Šteta što Zrenjanin nema železničku vezu sa Beogradom, pa da nastavimo i napravimo pun krug kroz Vojvodinu. Ostaje žal što se nisam vozio šinobusom.
0 Comments