We Are Who We Are (u domaćem prevodu To smo što smo) nova je dramska serija u produkciji Ejč-Bi-Oua o tinejdžerskim avanturama. Osam približno jednosatnih epizoda emitovane su od septembra do novembra ove godine, a kolovođa ovog projekta je italijanski reditelj Luka Gvadanjino, zajedno sa suscenaristima Šonom Konvejem, Paolom Đordanom i Frančeskom Manieri.
U prvoj epizodi upoznajemo Frejzera (Džek Dilan Grejzer, koji u ovom izdanju izgleda kao mešavina Timotija Šalamea i Džastina Bibera), četrnaestogodišnjeg dečaka koji sa svojom majkom Sarom (izvanredna Kloi Sevinji) i njenom ženom Megi (Alis Braga) stiže iz Njujorka u Italiju. Njegova majka Sara je vojna pukovni(kovi)ca koja postaje nova upravnica američke vojne baze. Njena porodica se zbog ovoga seli u dotičnu američku bazu u blizini mesta Kjođa, južno od Venecije. Radnja je smeštena u 2016. godinu, pred održavanje američkih predsedničkih izbora. Frejzer upoznaje razne ljude u svom novom mestu prebivališta, međutim, pažnju mu najviše privlači Kejtlin (Džordan Kristin Simon), devojčica iz komšiluka, koju prvo primećuje kako u školi čita poeziju Volta Vitmana. Frejzer je neprilagođen dečko sa naizgled previše izgrađenim ukusom za svoje godine (želi da bude modni dizajner, a uzori su mu Raf Simons, Demna Gvasalia, Karl Lagerfeld, Comme des Garçons; ovaj Instagram profil katalogizuje odevne kombinacije iz serije), a Kejtlin je rastrzana ulogama koje preuzima u različitim životnim situacijama (u odnosima sa ocem, društvom i sa sobom). Oboje prepoznaju nešto jedno u drugom i počinju intenzivno da se druže, isprva na čuđenje, a vremenom i na neodobravanje svojih bližnjih.

Frejzerova majka Sara (Kloi Sevinji) i Kejtlinin otac Ričard (Skot Meskadi) u kafeteriji
Iako je odnos Frejzera i Kejtlin primarno u fokusu, Gvadanjino daje prostora i ostalim likovima. Zanimljivo je da svet serije Who Are Who We Are nije samo fizički izmešten u poređenju sa onim na šta su gledaoci obično navikli. Likovi ove drame žive u američkoj bazi koja je veštački odvojena od ostatka zemlje u kojoj se nalazi i granicu između baze i italijanskog tla junaci prelaze svakodnevno. Međutim, granice se prelaze i kada su u pitanju međuodnosi likova i njihova unutrašnja stanja, a često su i nejasno definisane, za razliku od onih geografskih. Sara je vojno lice koje odiše disciplinom i autoritetom u javnoj sferi, dok privatno ne može da zauzda razmažene histerične ispade svog sina i sa njim ima vrlo komplikovan odnos (on se konstantno izdire na nju, vređa je, a jednom je i ošamari, dok mu ona, sa druge strane, dozvoljava da pije alkohol „za smirenje“ i ima problematičnu tendenciju da zavodi/šarmira osobe koje mu se dopadnu), čak i donekle uznemiravajuće erotičan (kada se Sara poseče, Frejzer joj sisa krv iz prsta; grle se u neprimerenoj pozi na radnoj površini u kuhinji; takođe, u prvim epizodama kao da svakoj sceni seksa Sare i Megi prethodi scena svađe Sare sa Frejzerom). Kejtlinin otac Ričard (Skot Meskadi/Kid Kadi) podržava Trampa čija je politika u sukobu sa Ričardovim crnačkim srednjoklasnim poreklom i položajem. Kejtlinin polubrat Deni izlazi iz granica svog okruženja pokazivanjem interesovanja za islam kako bi se povezao sa odsutnim biološkim ocem. Kejtlinina majka Dženi (Fejt Alabi) je doslovce obrisala i ponovo uspostavila granice svog identiteta time što je odlaskom iz Nigerije u Ameriku osim lokacije promenila i svoje ime, ne bi li je Amerikanci bolje prihvatili. Megi je uradila nešto slično time što se prepustila Sarinoj dominaciji i dozvolila joj da je maltene tretira kao sopstveno vlasništvo (što Sara radi i sa Frejzerom). Sarina desna ruka, major Džonatan (Tom Mersije) prekoračuje granicu time što kao odrasla osoba ulazi u nedefinisan odnos/flert sa četrnaestogodišnjim Frejzerom. Frejzer je seksualno zbunjen, načitan (Vilijam S. Barouz, Volt Vitman, Oušn Vuong, E. M. Forster, Dejvid Memet i Henri Dejvid Toro samo su neki od pisaca citiranih u ovoj seriji) i na prvi pogled deluje starmalo i snobovski nadmeno za svoje godine, ali naposletku ne može da prevaziđe ograničenja (ne)iskustva svoje mladosti koliko god to pokušavao, dok Kejtlin istražuje vlastiti osećaj roda i granice svog tela u razvoju (povremeno se oblači, ponaša i predstavlja kao dečak Harper; za ovo zna samo Frejzer).

Britni (izuzetno harizmatična Frančeska Skorseze, Martinova ćerka, najbolji deo svake scene u kojoj se pojavljuje!) i Kejtlin (Džordan Kristin Simon) u školi
Tokom osam epizoda serije We Are Who We Are dešava se svašta što može delovati iščašeno, ali uzevši u obzir ležeran način na koji nam te stvari bivaju preodčene (npr. scene seksa, usputne golotinje, drogiranja, opijanja, ili prosto iznenađujućih postupaka junaka; ovaj nonšalantan pristup je u potpunom kontrastu sa nesuptilnim stilom druge tinejdžerske Ejč-Bi-Ouove serije Euforija), možemo ih kao gledaoci uzeti zdravo za gotovo i prihvatiti kao nešto što je u ovakvom izmeštenom svetu uobičajeno. Razni likovi imaju razne reakcije koje se ne bi očekivale u određenim trenucima (slede spojleri: Megi i Dženi se smuvaju bez neke posebne drame i preispitivanja sa obe strane, smrt Denijevog najboljeg druga ga prvo otera u nervni slom i sumnju u boga a onda u povratak veri i sve to u razmaku od nekoliko sati, Kejtlin i Frejzer uspostavljaju čvrst platonski odnos i čak prave pakt da neće pokušati ni da se poljube a na kraju ipak do toga dolazi – i to na kakav način!, Sara nema problem sa tim da se njen maloletni sin muva oko odraslog muškarca i obrnuto, itd. /kraj spojlera), ali nekako većina njih ima smisla baš zato što ponekad nemaju smisla.
Ono što se ipak mora zameriti ovoj seriji je to što postoje elementi koji zaista nemaju smisla. Neki od likova su svakako mogli biti razrađeniji. Npr. nema dubljeg zalaženja u Ričardova politička uverenja osim toga što saznajemo da je homofob i da ima crveni kačket sa natpisom Make America Great Again. Takođe, moglo se više pažnje posvetiti njegovom, ali i Sarinom, položaju u hijerarhijskom vojnom sistemu, budući da su oboje predstavnici manjina (crnac i lezbejka) u prostoru koji pretežno zauzimaju beli strejt muškarci. Da ne pominjem odnos dece i odraslih prema vojsci i šta tzv. patriotizam, narod i država znače ili ne znače za njih (imamo samo naznake ovoga u Frejzerovom odbijanju da ustane tokom američke himne). Isto tako, sedma epizoda (koja je i najduža) posvećena je (spojler!) smrti jednog od likova, te su reakcije preživelih veoma detaljno prikazane, iako sam pokojnik prethodno nije bio. Zato je teže saosećati sa tugom onih koji su ga poznavali, s obzirom na to da nam nije dato dovoljno prilika da ga sami upoznamo. Međutim, ne može sve to ni stati u samo osam epizoda, a produžiti svaku epizodu na dužinu sedme (oko sat i dvadeset minuta) bilo bi još gore.
Problem identiteta iz naslova (We Are Who We Are) može se tumačiti na razne načine. Bilo apologetski/deterministički (radimo stvari koje radimo jer eto, to smo što smo, i ne umemo drugačije), bilo kao nešto stalno u neprestanom procesu promene (to smo što smo, koliko god se mi menjali), bilo kao nešto treće. Osim ovoga, prisutna je i druga tema, a to je prolaznost vremena, pa time i važnost onog trenutka koji se dešava ovde i sada. To je zapravo i svojevrsni podnaslov serije, odnosno naslov svake epizode praćen odgovarajućim brojem (npr. naslov prve epizode je Right Here Right Now I). Ova ravan serije možda je još interesantnija i još pogodnija za analizu od one o identitetu i njegovim granicama. Ne samo da nam se važnost trenutka naglašava montažnim postupkom zamrznutih kadrova praćenih usporenim snimcima (montažu potpisuje Marko Kosta), već smo bačeni u momenat Frejzerovog dolaska u Italiju i malo toga saznajemo o prošlosti njegove porodice i poznanika. O onome što se dešavalo u prošlosti junaci govore šturo i nerado, a čak se i o budućnosti vrlo retko raspravlja. Akcenat je na ovde i sad. Karakteristično je i to što većina zamrznutih kadrova prikazuje momente radosti, a u ponekima od njih radost je uzrokovana iskakanjem iz dozvoljenog okvira ponašanja: momenat pre nego što će se Frejzer napiti u prvoj epizodi nakon što mu je u bazi saopšteno da je maloletnicima alkohol zabranjen, trenutak kada se Kejtlin spušta zip-lajnom noću kada to ne sme da se radi, scena kada Frejzer brije Kejtlininu kosu do glave, itd.

Frejzer (Džek Dilan Grejzer) i Kejtlin prave ukrase za Dan zahvalnosti – želim njen džemper!
Najupečatljivija od svih ovih spontanih, impulsivnih, carpe diem scena dešava se na kraju poslednje epizode. (Slede spojleri do kraja pasusa.) Nakon odlaska u Bolonju na koncert izvođača Blood Orange, Frejzeru polazi za rukom da posle neplaniranog razilaženja zadrži Kejtlin u tom gradu do jutra. Oni trče po Bolonji, istražuju je, uživaju u slobodi koju su od svojih porodica oteli sebi na jedan dan. U toj ne tako maloj mladalačkoj pobuni, prepuštaju se osećanju sreće i bliskosti koju dele, što rezultira ljubljenjem na stepenicama, sa praznim jutarnjim gradskim pejzažom u pozadini. Ovo može delovati nelogično na nivou doslednosti likova (em je više puta bilo nagovešteno da je njihov odnos samo platonski, em su se oboje u toj istoj epizodi ljubili sa likovima istog pola: Frejzer sa dečkom sa kojim su došli na koncert, a Kejltin sa šankerkom), pa i same radnje (za koju mnogi kritičari tvrde da je uopšte ni nema), ali meni je ovakav ishod apsolutno imao smisla jer je skroz bio u duhu bivanja u momentu (a i neodređena tenzija između ovo dvoje junaka prisutna je od početka). U ovom slučaju mislim da ne treba tražiti uzročno-posledičnu putanju koja je dovela Frejzera i Kejtlin do vrha tih stepenica na kraju poslednje epizode, već taj trenutak samo treba prihvatiti sa radošću, kao što su ga prihvatili i njih dvoje. Nedugo nakon ovoga, oni zajedno otrčavaju negde u daljinu, kroz kolonadu stubova. Prvo je prikazan zamrznut kadar dok počinju da trče, a ostatak je prikazan u usporenom snimku, nakon čega sledi odjavna špica. (Uz svest o tome da ću zazvučati pretenciozno kao Frejzer, moram da pomenem da je Gvadanjino po mom mišljenju ovim poslednjim kadrom zaista uspeo da uhvati i zadrži momenat i time je na tragu prostornih/vizuelnih umetnika čiji postupak odabiranja pravog trenutka i zarobljavanja trajanja vremena Lesing opisuje u Laokoonu.)
We Are Who We Are je izuzetno atmosferična serija i na tome treba zahvaliti i Gvadanjinu kao reditelju, i montažeru, i fotografima (posebno mi se dopada način na koji šarolike odevne kombinacije Frejzera i Kejtlin odudaraju od sivkaste, uređene, uniformisane pozadine), i scenografima koji su verno sastavili set po ugledu na prave američke baze, i glumcima, i italijanskim mestima koja su poslužila kao lokacije za snimanje, ali i Devonteu Hajnsu (Blood Orange) koji je bio zadužen za muziku. U ovoj seriji konflikti postoje, ali nema jasno definisanih antagonista, te dosta dosta toga nosi atmosfera. Ovde se čak ni protok vremena ne može smatrati antagonistom kao što se recimo moglo u Gvadanjinovom filmu Skrivena ljubav (Call Me By Your Name). Za razliku od tog filma u kome je proticanje vremena nagoveštavalo neizbežni kraj leta i ljubavi koju je ono izrodilo, u ovoj seriji Gvadanjino pokušava da pripitomi vreme upravo upućivanjem na njegovu prolaznost. Treba biti potpuno u sadašnjem trenutku i iskusiti ga u celosti, baš zato što će on brzo proći. Poslušati ovaj savet nikada nije bilo lako, a naročito nije lako u pandemičnoj i klaustrofobičnoj 2020. godini. U tom smislu je poslednja epizoda, koja se velikim delom odvija na koncertu, na mene imala terapeutsko dejstvo. Ne samo zato što godinama želim da slušam Blood Orange uživo nego i zato što skoro godinu dana nisam bila ni na jednom koncertu. Sigurna sam da je serija We Are Who We Are i na druge gledaoce imala sličan efekat, ne samo zbog ove poslednje epizode, nego i zbog mnogih scena na plaži, pored mora, u gradskoj vrevi, na žurkama, u kafićima, i slično.

Kejtlin i Frejzer slušaju „Blood Orange – Time Will Tell“ u vozu za Bolonju
Gvadanjino je We Are Who We Are zamislio kao mini-seriju od osam epizoda i do sad nije bilo glasina o mogućem nastavku. Koliko god da bih volela da scenaristi dobiju šansu da više razrade likove, istovremeno mislim da bi to samo narušilo poentu gesla Right Here Right Now, kao i pesme Time Will Tell koja je lajtmotiv serije. Posebno treba obratiti pažnju na stihove „time will tell if you can figure this and work it out“ i „it is what it is“. Dakle, vreme će sve srediti i ne treba razmišljati previše unapred ili unazad. Dato nam je da sagledamo Frejzera, Kejtlin i ostale u jednom burnom periodu njihovih života i da ih prihvatimo takve kakvi su, kao i sebe dok ih posmatramo. Kad gledam Kejtlin i Frejzera kako ozareno otrčavaju u bolonjsku zoru, i ja sam tamo, trčim sa njima. Nije ni bitno gde. I mislim da tako treba i da ostane.
0 Comments