ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹

Shop    |    Newsletter    |    Podrži nas

Životna sredina i njeni zaštitnici – intervju sa Ivom Marković

Ko su ambasadori koji zastupaju prava zdrave životne sredine u Srbiji i na koje se načine bore za njen opstanak

31. July 2020

„Ponašajte se dobro prema Zemlji, ona vam nije data od vaših roditelja – pozajmili ste je od svoje dece. Ne nasleđujemo Zemlju od naših predaka, već je samo na kratko uzimamo od onih koji tek treba da dođu“ reči su starog indijanskog naroda koje nas podsećaju na to da, iako smo navikli da živimo u trošnom i prolaznom materijalnom svetu, postoje one stvari koje ne bi trebalo da posmatramo kao nešto što je trenutno, a to je, između ostalog, i priroda.

Koliko smo (ne)svesni gorenavedenih reči, govori niz nepromišljenih akcija koje svakim danom ostavljaju sve manje prostora zelenim. Dok se, čini se, navikavamo na boju vazduha i sivilo betona koje nas sve više okružuje, u Srbiji ipak postoje zeleni ambasadori koji svojim zalaganjem i delovanjem uspevaju da sačuvaju našu životnu sredinu.

Iva Marković, koja se već 20 godina bavi aktivizmom u oblasti zaštite životne sredine, je izgrađena kao aktivistkinja, a ujedno je i pobornica preplitanja tema koje se tiču ekologije i zaštite životne sredine sa drugim važnim društvenim temama, jer ih, kako navodi, odvojene ne smemo sagledavati. Ona se zalaže i za ravnopravnost i jednakost, socijalnu pravdu, feminizam i održivost. Studirala je pejzažnu arhitekturu i filozofiju, pa tako ceo njen život predstavlja medijaciju između dve suprotne strane, između razumevanja sveta sa prirodnog i humanističkog stanovišta – čijom se sintezom rađaju efikasne stvari. Nakon osmogodišnje participacije u Zelenoj omladini Srbije, odlučuje da svoje mesto ustupi mlađima, za koje kaže da igraju ključnu ulogu u lancu pozitivne promene. Ipak, njeno zalaganje seže i do međunarodnih udruženja, poput Federacije evropskih mladih zelenih i organizacije za političku ekologiju – Polekol.

Zajednica, usmerenost i razumevanje, neki su od ključnih pojmova koje Iva ističe kao neophodne u uspešnoj borbi za očuvanje sveta oko nas.

Na koji način populacija Srbije treba da se društveno reorganizuje kako bi postala ekološki svesnija i delotvornija?

Iva Marković: Postoji više nivoa na kojima treba ravnomerno da se radi, a ja sam lično zagovornica sistemskih rešenja. Dosta divnih ljudi očekuje puno od  promena na individualnom nivou, koje se ostvaruju štednjom lične potrošnje vode ili struje, upotrebom cegera umesto plastičnih kesa, izbegavanjem privatnih automobila… To je sve u redu, i ima odličnu poentu koliko u štednji, još više u širenju svesti. Međutim, do prepreke se dolazi vrlo brzo kada ti individualni napori nisu sistemski podržani ,i u tom slučaju, oni ne mogu davati rezultate. Politička volja je neophodna, ako se osnuje neki program, na primer za energetsku efikasnost – država bi sistemski narednih 15 godina morala da se bavi tom temom, dok ne dođe do željenih rezultata. Nažalost, kod nas većina ideja ne traje duže od jednog mandata. Ekologija nije prioritet, uvek postoji nešto hitnije i preče, uvek praćeno izgovorom da nema para – što samo delimično jeste istina, a zapravo ukazuje na veći problem – nedostatak strateške posvećenosti. Treba ozbiljnije uzimati duže vremenske horizonte u strategijama, a politika treba da se brine kakve će uslove za život imati i ove i buduće generacije.

Koji je najveći neprijatelj ekološkog aktivizma i razvitka svesti o životnoj sredini u Srbiji? Kako možemo da se suočimo sa njima?

Problemi koji se tiču aktivizma za zaštitu životne sredine nalaze se i unutra i spolja. Jedan unutrašnji bio bi obeshrabrujuća atomizacija, gde je svaki pokret orijentisan na partikularno dobro koje se štiti i na jedan svoj problem. Mislim da se jačina pokreta gradi saradnjom i savezima. Kad već imamo i toliko problema i toliko inicijativa, mislim da treba težiti ka solidarnosti, koja bi donela mnoge dobrobiti i ojačala našu poziciju i to se u nekoliko navrata već dešava. Odziv javnosti je jači i otvara vrata u politički mejnstrim poput nekih drugih pitanja, ekologija prestaje da bude jedna sporedna tema o kojoj se radi reda govori tek kada izbije neki incident. Spoljni uslovi su takvi da se borite protiv vetrenjača, a na raspolaganju vam je jako malo sredstava i mogućnosti. Ne ulaže se dovoljno, organizacije su zaista opterećene projektnim načinom rada koji je nezgodan po mnogo osnova, a alternativa vam je nestabilnost i marginalizacija. Mnogo prostora ima za ulaganje u ekološke i ekološki senzibilisane strategije i planove i na kraju – ili početku, u kadrove koji mogu da iznesu ogroman posao pravedne tranformacije ka održivosti, a kojih u srbiji ima još uvek premalo. Rešenje je dakle, solidarnost postojećih aktivista i izgradnja novih ljudi sa još kvalitetnijim kompetencijama od nas preteklih iz prošlog veka.

Da li na pitanje očuvanja životne sredine treba više da se odnosimo kao na političko pitanje ili kao na pitanje koje se tiče svih građana, nezavisno od godišta, roda, interesovanja ili obrazovanja – ili se ipak ključ aktivizma nalazi u balansu?

Mislim da treba ciljati sinergiju, ili barem da jedno proizilazi iz drugog. Partijska politika mora da sluša građansku. Brojnim inicijativama treba više prostora da prikažu ekološke probleme sa kojima se svakodnevno suočavamo, a sledeći korak je mogućnost da isti koji su ukazali na problem postanu aktivni deo borbe za rešenje. Ako je to u okviru direktnih akcija, zagovaranja, partijske, parlamentarne ili vanparlamentarne politike, to je sve za ljude i sve je okej dokle god nije greenwashing, nego proističe iz stvarnih potreba za zaštitom životne sredine ili zaštitom prirode, ima svoj legitimitet u društvu i nosi odgovornost.

Na koji način je aktivizam uticao na tok izgradnji MHE na teritoriji Srbije?

Aktivizam protiv MHE je, nadam se, uticao na to da se ceo proces izgradnje malo uspori. Ponegde je, u lokalnim samoupravama, jedinstvena lokalna zajednica fizički sprečavala izgradnju, a ovih dana imamo i najavu da će se u opštini Pirot uvojiti novi Prostorni plan bez lokacija za MHE. To se izvesno ne bi desilo da nije bilo aktivizma i otpora. Sa druge strane, kada pogledamo celu Srbiju, i dalje investitori mogu dobiti dozvole za gradnju tamo gde ona nije dobrodošla, jer narušava prirodna dobra i dovodi u pitanje iole podnošljivu budućnost za loklano stanovništvo. Ova borba nije gotova – ima još frontova, još opština na kojima moramo da se borimo za prirodu i pravo ljudi na vodu. Niko od investitora ne bi smeo da svoje interese sprovodi po svaku cenu.

Mini-hidroelektrane nisu ekonomične, niti praktične. Daju malu količinu struje, apsolutno zanemarljivu kada se uporedi sa količinom štete koju proizvedu. Povrh svega, naša država ih časti subvencijama i garantuje otkup struje po povlašćenoj ceni. Kada su iscrpeli sva druga sredstva, naučne dokaze i pravne lekove, ova nepravda i besmisao su toliko pogodili ljude da su svojim telima, direktnim otporom sprečavali uništavanje prirode, što je zaista poslednja linija odbrane. Kada telima morate nešto da branite što je morala da brani sama država, to znači da su podbacili svi institucionalni servisi. Iako iskustvo tog tipa jeste dobra škola za aktivizam, treba izbegavati da do njega dođe, a svaki plan koji se donosi, mora se doneti u dogovoru sa lokalnom zajednicom. Aktivizam dobro utiče čak i na korumpirane institucije, jer uprkos generalnom utisku o nefukcionalnosti, tamo uvek postoji jedna kritična manjina koja časno i profesionalno radi svoj posao, ili čak praktikuje kritičko mišljenje. Nalazimo se u sistemu koji nagrađuje nefer kompeticiju i klijentelizam i kada postoje ljudi koji se van institucija bore za dobre stvari, tim ljudima koji su manjini u institucijama je lakše da sačuvaju svoj kredibilitet i ostanu na dobroj strani istorije.

Svaka inicijativa ili pokret ima za cilj da revolucionarno potrese određena društvena pitanja i na taj način im donese korenitu promenu – koliko je ekološki aktivizam mladih u Srbiji blizu donošenja korenitih promena na polju lokalnih ekoloških pretnji?

Nalazimo se na samom početku korenitih promena koje će zahtevati korenita rešenja. Mislim da je dobro što mladi više prate globalne tendencije, nego što su to radile prethodne generacije. Mladi su već dosta toga promenili u svetu, pogledajmo samo koliko su doprineli klimatskom pokretu širom sveta, moram biti optimistična prema njima. Nije im lako, i sami znamo da mladi ne uživaju neki povoljan položaj u društvu, a još kada se bave temama od „perifernog“ značaja, prostor za njih ostaje još manji. Ipak, čvrsto verujem da će vremenom i smenom generacija taj odnos biti promenjen na bolje i da ćemo ubrzo zahvaljujući mladima živeti neku novu normalu koja uključuje krozsektorsku ekološku svest. Koliko brzo će se to odviti zavisi, ipak, od saradnje svih generacija.

Koliko je aktivizam, u vidu podizanja svesti o ekološkom aktivizmu, bitan?

Podizanje svesti o životnoj sredini kod mladih je ključno, to jedan prosvetiteljski posao ne samo deljenja znanja i informacija, nego i inspirisanja i motivacije za akciju, za delovanje. Ja sam godinama radila u omladinskim organizacijama, na primer u Zelenoj omladini Srbije gde nam je bilo najvažnije da pomognemo i podržimo ljude da izgrade svoju svest i sagledaju širu sliku „zelenih“ problema. Sećam se koliko god bio uspešan seminar ili predavanje, najponosnija bih bila kada nekog podstaknemo na delo, kada u nekom prepoznam nepobedivo seme koje će ga uvek terati da razmišlja drugačije – da povezuje ljude, ekonomiju, arhitekturu, i prirodu, ekologiju, klimatske promene, poljoprivredu… u neraskidive odnose. Zahvalna sam svim ljudima koji rade na širenju svesti, bilo ovako spontano, na društvenim mrežama, u svom bliskom okruženju, bilo onima kojima je to posao. Baš imam veliko poštovanje za taj trud, svi ćemo kad – tad zavisiti od toga koliko su oni uspeli da dopru do mladih danas.

Da li je prisutnost ekološkog aktivizma u Srbiji dovoljna, u poređenju sa brojem ekoloških problema sa kojima se suočavamo?

Ni blizu nije dovoljna, no ne radi se o linearnom, kvantitativnom poređenju. Problemi se samo gomilaju i komplikuju sa novima, previše ih je, oni međusobno interreaguju, socijalni sa prirodnim, globalni sa lokalnim, energetika sa meteorologijom, a mi smo nedovoljno povezani i naši odgovori su jednodimenzionalni. Ljudi su zaista vredni, ali ih je malo, znanja imamo, ali nam možda manjka socijalnih i političkih veština bez kojih se stvari neće pomaći sa mrtve tačke.  Problemi životne sredine nisu samo tehnički, naučni, inženjerski ili biološki, pa takva ne mogu biti ni rešenja. Mislim da se i sa ovom prisutnošću i brojem ljudi može učiniti dosta ako bi postojao viši nivo organizacije ili, makar, koordinacije i raznovrsniji, multidisciplinarni pristup u aktivizmu za zaštitu životne sredine.

Preporučeni tekstovi

Pratite nas na:

0 Comments

Submit a Comment

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *