Dominantno muška perspektiva se ne ogleda samo u načinu na koji se o ženama misli u društvu, već i u tome kako se na njih gleda, pa je feministička teoretičarka Laure Mulvey skovala 1975. godine termin koji objašnjava tu pojavu – male gaze.
Laura smatra da ženska uloga ima 2 funkcije: da bude erotski objekat za muškog protagonistu, i erotski objekat za (strejt, muške) gledaoce. Mada se ove dvije funkcije ponekad stapaju – jer se muški gledaoci poistovjećuju sa muškim protagonistom.
Male gaze (u bukvalnom prevodu muški pogled ili muško zurenje) je čest alat korišćen u svim vrstama medija i umjetnostikoji stavlja žene u ulogu muške požude. Ova „muška fantazija” ogoli žene njihove „unutrašnjosti” (ljudskosti, osobina, razmišljanja, osjećanja), i svodi ih na objekat koji je tu postavljen da bi ostvario tu fantaziju.
Na filmskom platnu, žena predstavljena kroz male gaze ima dvije uloge. Prva je da bude erotski objekat za muške likove unutar priče, a drugi – da bude objekat za muške gledaoce.
Kao jedan od najočiglednijih i najčešćih primjera da se objasni male gaze, koristi se primjer Megan Fox u filmu Transformes (2007). Kada se kamerom stavlja fokus na žensko tijelo, ona se objektivizuje i svodi na jedan dio svog tijela (usne, trbuh, noge, zadnjicu…). Žene su dodatak muškarcu, i njihov unutrašnji svijet nije važan, već je važno da su način na koji su snimane „za gledanje”.
Megan Fox, Transformers (2007)
Ovo utiče na način na koji muškarci gledaju žene, kako žene gledaju druge žene, ali i same sebe. Ovakav način prikazivanja žena u svim medijima toliko je čest, da je postao društveno prihvatljiv, što znači da uglavnom prolazi ispod radara jer je ovo predstava žena na koju smo navikli.
Žene posmatramo kao djelove tijela, a ne u cjelini
Seksualna objektivizacija smatra se vrstom seksualnog ugnjetavanja, pri čemu se žensko tijelo posmatra kao seksualni objekat. Jedna vrsta seksualne objektivizacije objašnjava se kroz „body-ism” i „face-ism”, to jest, tendenciju medija da se fokusiraju na lica muškaraca, a na tijela žena. Ovo je najčešće vidljivo u štampanim medijima, na stranicama popularnih lifestyle časopisa.
Kad se uporede ove naslovnice istog časopisa, dobijamo očigledan primjer toga:
Iako je u ovom slučaju odnos lica i tijela sličan, nose potpuno drugačije poruke. Na drugoj slici (David Bechkam), fokus je na njegovom osmijehu, stavu, pogledu, tako da izgleda dopadljivo, dok je prva slika vidno seksualizovana. Naslovi isto to potvrđuju „David Beckham leads our tribute to the British stars taking the world by a storm” (uspjeh i karijera), a „Emily Ratajkowski Mario Testino, Instagram’s It-Girl Seduces Hollywood” (površnost i seksualizacija).
Slična je situacija u primjeru naslovnica Britney Spears i Justin Timberlake-a za isti časopis:
Na drugoj naslovnici, fokus je na njegovom licu, pogledu, a prati ga i naslov ,,Style! Sex! Success!”, dok je na prvoj naslovnici fokus na tijelu Britney i izgleda više submisivno nego moćno, za razliku od njega. Zato i ne čudi statistika koja govori da muškarce gledamo u cjelini, dok žene gledamo „odvojeno”, kroz djelove tijela.
Dr Jelena Višnjić, direktorka BeFema, objašnjava kako se muški pogled zadržava u granicama tijela (koje je izloženo imperativu (hiper)seksualizacije, diktatu ljepote i mladosti):
„Danas sve i svi moraju biti atraktivni i svi su hronično izloženi pritisku dobrog (medijskog) izgleda, dobrog života, s tim da je slika žene dodatno opterećena i posebnim setom zahteva vezanim za majčinstvo. Politike reprezentacije konstruišu lik mlade, lijepe, njegovane žene, poslovno realizovane, gradeći novo umiljato lice rada i uspjeha, koje podrazumjeva individualnu snagu, izbor i radnu ambiciju kao put ka sreći i ostvarenju, ne razmatrajući (de)privilegovanost u širem društvenom kontekstu”.
Jelena skreće pažnju na još jednu boljku patrijarhata koja ženama ne dozvoljava da stare:
„Svjedočimo kako proces starenja diskvalifikuje žene iz javne arene, a one koje odluče da kreiraju vlastite politike starenja bivaju izložene kolektivnoj osudi ili podsmjehu. Ovdje se nameće jedan novi konstrukt o ženama koje nam se smješe sa Instagrama, raznih ekrana, sve te koje su ostvarile veliki ekonomski uspjeh, a odbacuju feminističku borbu, svi ti ušećereni životi koji ne pokrivaju svu različitost ženskih egzistencija i razlika i, postavljena kao dominatna (medijska) matrica, svakako je isključujuća i frustrirajuća za veliki broj žena.”
I ovaj fenomen vidljiv je na naslovnim stranama:
Žene ne smiju stariti, te se svaki znak starosti briše i fotošopira, njihove bore su „ispleglane” i sakrivene. Dok muškarci nemaju isti tretman, njihove godine se ne skrivaju, a često su i znak zrelosti i ozbiljnosti. „Muškarci koji stare su seksi u HD-u. Žene ne bi trebalo da se usuđuju da stare. Muškarci mogu da slave neizbježno, a mi ga se moramo plašiti“, komentarisala je Jameela Jamil, glumica, o ovoj temi na X-u, nekadašnjem Tviteru.
Jelena Višnjić dalje objašnjava ovaj fenomen: ,,Objektifikacija žena u medijima uvijek je povezana sa njihovom seksualizacijom, žena (osta)je u granicama tijela, erotizovana je i to je medijska ili javna praksa i za žene iz popularne kulture, ali i žene koje su aktivne u uticajnim političkim i ekonomskim zonama društva. Ta mizogina medijska matrica, prikriveni i otvoreni seksizam na isti način opstaju u medijskim sadržajima i tradicionalnih i novih medija”.
Ženski identiteti koje patrijarhat dozvoljava su uski, ograničeni i uvijek štetni po žene i njihove slobode, a Jelena se osvrnula i na identitet majke i u medijskom i u javnom diskursu:
„Uloga majke je jedina koja ženi daje potpuni legitimitet. Patrijarhalna matrica u kojoj se žene prvenstveno posmatraju kao majke opstaje i istovremeno se (re)konstruiše i kroz pronatalitetne politike, koje umjesto da intervenišu unutar socijalno ekonomskog sistema, „prisvajaju“ ženska tijela kao instrument nacionalne politike. Na taj način, žene se pozicioniraju u njihovoj „vaginalnoj zoni”. Koncept koji se odnosi na ulogu žene u društvu (a koji je istovremeno promovisan kao politički koncept od strane desnih partija) jeste povratak žene u prostor privatnog, u kojem je njeno primarno delovanja uloga supruge i majke. Tome doprinosi i značaj i uloga Srpske pravoslavne crkve koja ne prihvata emancipaciju žena i ravnopravni status u društvu, nego im se kontinuirano suprotstavlja, u javnom i medijskom prostoru, te aktivno zagovara nepoštovanje i kršenje Ustavom i zakonima zagarantovana prava.”
Jelena je pomenula i temu koja je, nažalost, uvijek aktuelna, a poslednjih dana i više nego inače, pa je tako naglasila da danas, kada svjedočimo talasu akušerskog nasilja nad ženama, kada su žene na ulicama zahtevajući sistemsku promenu, koja podrazumjeva bolji tretman trudnica, dostupnost korištenja zdravstvenog osiguranja, isplaćivanje naknada za porodiljsko odsustvo, javne vrtiće, mogućnost fleksibilnog rada, jasno vidimo da zagovornici tradicionalnih i porodičnih vrijednosti ne pokazuju nikakvu solidarnost, niti etiku brige ka ženama.”
Jasno je iz Jeleninih riječi, ali i iz primjera sa naslovnih strana – male gaze nije nastao u vakuumu, već je još jedna posljedica patrijarhalnog društva.
„Sve dolazi iz onog što nam je nametnuto kroz društvo“
Paula Brečak, sociološkinja roda i seksualnosti smatra da je važno napomenuti da male gaze nije inherentan način na koji muškarci gledaju žene, niti je to kritika muškaraca ili napad na njih. Ona objašnjava da je to alat patrijarhata koji se koristi kako bi se i muškarci i žene zadržale u heteronormativnim ulogama koje patrijarhat i čine.
„Na taj način, muškarci su subjekti, to jest, netko tko gleda i žene su objekti, tj. netko tko je gledan. I samim time, muškarci su oni koji bi trebalo da odlučuju kako će žena izgledati, a žena se tome treba pokoravati. To ne znači da muškarci to rade svjesno ili sa nekakvom lošom namjerom, nego je to alat patrijarhata koji svi nesvjesno koristimo”, objašnjava Paula.
Tako se i žene uče prepoznavati kroz taj patrijarhalni jezik i prihvataju svoju ulogu seksualnog objekta. Posljedice su ozbiljne i dugotrajne, a najočiglenije su u stalnim pritiscima da žene zadovolje nametnute standarde ljepote, kako se razvija samoobjektivizacija (posmatranje sebe iz trećeg lica, stalna briga kako izgledamo sa strane i da li smo „dovoljno privlačni’’), koja može voditi do raznih mentalnih problema, kao što su anksioznost, depresija, problemi sa ishranom, itd. Ovo ilustruje citat iz knjige The Robber Bride, Margaret Atwood: „Ti si žena sa muškarcem unutra koji gleda ženu. Ti si sam svoj voajer.”
,,Standard ljepote koji se ženama nameće je patrijarhalni, heteronormativni, rasistički, able-bodied. Svi standardi ljepote, što uključuje i šminkanje, depiliranje, dugu kosu, sve dolazi iz onog što nam je nametnuto kroz društvo”, govori Paula.
Ona kaže da to ne znači da moramo odbaciti sve te ideje ljepote i standarde ljepote i misliti da dobra feministkinja znači da se ne smijemo šminkati, već da nam treba svjesnost odakle te ideje ljepote dolaze: „Svjesnost da ljepota dolazi projektirana od odnosa moći ne znači da moramo sve odbaciti, znači da moramo biti svjesni šta oni za nas znače, odakle dolaze i kako ih koristimo.”
To objašnjava na plastičnom primjeru šminkanja: ,, Šminkanje je ideja da žensko lice bez šminke nije lijepo, da je umorno, ili dosadno. Istovremeno, možemo šminku koristiti na feministički način, šminka može biti nečiji način izražavanja, može se koristiti na kvir načine za ljude koji nisu cis žene. Ne želim kritizirati načine na koje žene utjelovljuju svoju ljepotu niti tijelo, koji mogu biti patrijarhalni i dolaziti iz male gaze-a. Ako nalaziš nekakvu ugodu u određenom izražavanju ljepote i ako je to nešto što ti želiš, to je sasvim okej. Kritika je vrlo potrebna za razumijevanje i poboljšanje našeg društva, ali moramo naći i prostor za nadu, ljepotu i preživljavanje iliti za reparaciju”, rekla je Paula.
Paula je istakla i koliko je male gaze utjecao na percepciju koju žene imaju prema drugim ženama: ,,Percepciju da, ako ne briješ dlake na nogama, prljava si, da ako nemaš dugu kosu, nisi prava žena.. Ako nećemo sa feminističke strane osuđivati žene koje se šminkaju, depiliraju, rade plastične operacije, onda niti s druge strane ne bi trebalo da osuđujemo žene koje te stvari ne rade, žene koje se ne šminkaju i žene koje se ne depiliraju, žene koje nemaju dugu kosu, itd.”
Jednostavno, kako zaključuje Paula, nisu svi ljudi isti, nisu sve žene iste, nemaju sve žene isto iskustvo i svako će svoje iskustvo bivanja ženom izraziti kroz nekakav drugačiji način:
„Bivanje ženom se ne mora, ali može, izražavati kroz alate koje nameće patrijarhat. Ako se izražava na taj način, bilo bi super da prepoznamo, da to zapravo dolazi iz patrijarhata.”
Female gaze: antidot male gaze-u
Uprkos duboko ukorijenjenom karakteru male gaze-a, neke režiserke počinju davati sve više prostora za female gaze (female gaze bi bio dekonstrukcija male gaze-a). Neki teoretičari i teoretičarke smatraju da female gaze zapravo i ne postoji, jer je patrijarhalno društvo toliko ukorinjeno da nije moguće smisliti nešto bez ikakvih patrijarhalnih primjesa.
Primjer Harley Quinn, koju smo gledali u dva filma: 2016. u filmu Suicide Squad, režisera David Ayera, i 2020. u filmu Birds of Prey, režiserke Cathy Yan, koristi se u popularnoj kulturi kao jasan pokazatelj razlike između male i female gaze-a.
Photos courtesy of Warner Bros. Pictures
Razlika je vidljiva u više segmenata. Jedan od njih je kosa, koja je duža, simetrična na prvoj slici, dok je na drugoj više opuštena, kraća, sa asimetričnim šiškama. Prva fotografija fokusira grudi, dok na drugoj nisu fokusirani djelovi tijela, već ona kao cjelina. Druga fotografija je spontanija, zabavna, opuštenija, sa raznim bojama, dok je prva više „utegnuta’’, bez karaktera, sa većim fokusom na seksualizovanje.
Za Paulu bi female gaze bio kvir jer ne bi trebalo uopšte svoditi ljude na binarnost muškarac-žena: ,,To bi trebalo da bude prostor za istraživanje i za igru zajedno s drugim subjektima. Dakle, female gaze je prostor u kojem svi imaju mogućnost za inicijativu, ii u kojem ljudi vrše interakciju jedni s drugima, Ne tako da se objektiviziraju međusobno, nego interaguju sa subjektom.” Female gaze nije puka zamjena uloga, jer kako Paula objašnjava, feminizam nije obrnuti patrijarhat: „Poanta feminizma nije da su žene superiorne i da su žene glavni subjekti u društvu, dok su muškarci inferiorni, objekti itd. Female gaze bi bio dekonstrukcija male gaze-a.”
Za Jelenu je female gaze oblikovanje (medijske) stvarnosti u kojoj će različiti ženski identiteti i ženska iskustva i istorija biti vidljivi, i to ne samo ženska, nego svih onih marginalizovanih, nevidljivih: „Iako je prošao prvi romantičarski zanos internetom i digitalnim tehnologijama, novim medijima, neosporno je da su oni obezbjedili simbolički i tehnološki kapital koji ženama omogućava proizvodnju različitih predstava o sopstvenom tijelu i identitetu, politikama, nove zajednice i ženske saveze. Mogućnost da se kreira vlastita slika i uspostavlja vlastita norma u javnosti, u javnom diskursu i medijskom diskursu, sama po sebi jeste nova vrsta moći, ali pitanje je ‒ koje žene tu moć imaju, kojima od njih je dostupan tehnološki resurs i internet konekcija? I zato je važno iznova pratiti u kojoj mjeri tu moć prati svjest o našim razlikama, kao i privilegijama unutar različitih ženskih identiteta i tijela, klasa, rasa, itd.”
Jelena navodi primjer Sojourner Truth, borkinje za prava žena i za prava robova koja je 1851. godine u Acronu na Ženskoj konvenciji izgovorila svoj najpoznatiji (a možda i najznačajniji) tekst Ain’t I a Woman?: ,,Ova hrabra žena, koja je rođena u ropstvu i bez formalnog obrazovanja, godinama je propovjedala i pjevala u narodu. Ona je svoju razliku nosila kroz javne prostore i još tad jasno pokazala kako je besmislen koncept univerzalne žene i globalnog ženskog iskustva. Mi i dalje moramo da hodamo i govorimo o ženskom iskustvu odbijajući degradirajući i trivijalni pogled na žene.”
Dekonstrukcija male gaze-a je jedan od ključnih koraka ka dekonstruisanju patrijarhalne slike na kakvu smo navikli. Svi ljudi su kompleksni, i treba da vidimo njihovu ljudskost, mane, vrline, nesavršenosti na ekranima, naslovnicama, posterima… Ovakav muški pogled briše razne perspektive, dok istovremeno briše i žene, njihovu ljudskost i kompleksnost. Razumijevanje i preispitivanje male gaze-a važno je za valjanu i relevantnu reprezentaciju u svim vrstama medija, koje se, kao i uvijek, preslikava i na stvarni život.
Mimovi: Sve su to vještice
0 Comments