Dragi Mimi,
Dugo se nismo čuli, a ja nikad u životu nisam imala više stvari koje želim da podelim sa tobom. Sećaš se da smo kolumnu započeli sa idejom da se bavimo kulturom, pa se to, zbog svega što se oko nas dešava, naglo preokrenulo? E, pa, rešila sam da ti ipak malo pišem o kulturi – i to o koncertima, a najviše od svega, o koncertu Voidza.
Već sam ti pisala o nekim koncertima na kojima sam ovde bila, a u međuvremenu sam otišla na još nekoliko značajnih – Lolu Jang, Beirut, Džona Rouzbora i na koncert benda The Voidz. Naravno, Voidzi su bili najbolji.
Znam da ti znaš ko su Voidzi, ali zapravo mali broj ljudi zna, jer je u pitanju niša niše indie pravca i umetnički projekat Džulijana Kazablankasa, koji je svetski poznat kao frontmen benda The Strokes. S ozbirom na to da je ovaj koncert (dakle, Voidza) meni bio izrazito bitan, i da sam kartu kupila u polovini milisekunde čim sam videla najavu koncerta (najbrže potrošenih 40 funti u mom životu), morala sam da obavestim sve svoje prijatelje o ovom događaju. Konverzacija je, uprkos tome koliko se dugo sa nekim družim i koliko smo bliski, uglavnom izgledala ovako:
– E, u subotu idem na koncert Voidza, jako se radujem, beskrajno sam uzbuđena.
– Aha. A šta je to?
-Znači ovako. Znaš za bend The Strokes? (odgovor zavisi uglavnom od toga koliko me dugo osoba poznaje i u kojoj meri sam imala priliku da joj isperem mozak njima). E pa sada, Strouksi imaju frontmena Džulijana, koji je 2014. godine pokrenuo svoj side projekat koji se zove Voidzi, i znači sad u London dolaze Voidzi što znači da ću ja videti Džulijana Kazablankasa, iz Strouksa, što mi je omiljeni bend.
– Okej, šta god (uglavnom nefascinirano).
Druga osoba uglavnom u ovom razgovoru ostane razoružana, kao onaj mim žene iznad čije glave se nalaze trouglovi, ali bi svako od njih, uprkos zbunjenosti, prihvatio moju rečenicu takvu kakva jeste, bez dodatnih pitanja. Jer, ako postave dodatna pitanja, šta li će tek novo i potpuno konfuzno da ispliva? Koji novi indie izvođač kojeg na planeti zemlji slušaju tri i po čoveka? Bolje je ne pitati ništa. Što je najgore, Voizdi koji su skoro pa nevidljivi u Srbiji, ni ovde u Londonu nisu baš mnogo poznatiji. Ali to sam otkrila tek kada sam otišla da ih slušam uživo.
Koncert je održan u predivnom prostoru koji se zove Troxy. U pitanju je velika koncertna sala, nalik pozorištu, koja se nalazi, hvala bogu, na 20 minuta peške od mog stana, iako je put takav da prolaziš kroz social housing kvart prepun čudnih baraka (nešto kao Tošin bunar). Na dan koncerta sam bila izrazito nervozna, što mi se nikada u životu nije desilo, pogotovo jer sam bila nervozna upravo zbog koncerta. Znaš ono kada celog života nešto želiš, i onda to nešto dođe, tačnije, krene da ti se približava, i na dohvat je ruke, pa postaneš blago isprepadan zbog iščekivanja da li će biti onako kako si zamislio ili će u potpunosti da te razočara? E, tako sam se ja osećala celog tog dana, jer za mene, da vidim Džulijana, kojeg sam počela da slušam sa nekih 16-17 godina, i za čije muzičko stvaralaštvo sam vezala ogroman deo svog identiteta – za mene je to bio praktično jedan religiozan događaj. Kao kada katolici vide Papu ili kada prvi put odeš na utakmicu omiljenog fudbalskog tima za koji nikada nisi mogao da nabaviš karte. Jedno nadrealno iskustvo od kojeg stvarno ne znaš šta da očekuješ. Niti kako ćeš se ti ponašati.
Na koncert sam otišla sama i sela na svoje mesto na balkonu (nemamo više godina da se guramo u parteru, zaista, a bole me leđa), a nekoliko mesta od mene, u istom redu, sedela je jedna devojka – Turkinja. Pošto sam je četiri puta pomerila jer sam išla do wc-a, po pivo, pa do wc-a, pa po pivo, na kraju sam rešila da započnem razgovor sa njom. I ona je bila sama, pa sam je pitala da li želi da sedne pored mene, ona se obradovala i započele smo razgovor. I ona je veliki fan, naravno Džulijana, Strokesa, pa i Voidza, a kasnije u toku večeri smo upoznale još dosta ljudi i logička nit koja se odnosi na to kako su došli do ovog koncerta za svaku osobu je ista.
Koncert je počeo relativno na vreme, a moja nova drugarica je bila jednako uzbuđena kao i ja. Jedino, moram da priznam, pošto sam ja bila potpuno uneta u isti, čak je u jednom trenutku počela da mi smeta jer je previše želela da interagujemo. A, kako ja njoj da objasnim da je ovo regiljski trenutak, u kojem smo samo Džulijan i ja, on peva za mene i ja postojim samo da ga slušam i gledam, upijam svaki milisekund, i ne pada mi na pamet da me iko prekida? Kontam da bih zvučala kao psihopata, zar ne? I ja mislim isto, pa sam minimalo reagovala na njen pokušaj druženja.
Kada je o nervozi reč, ona je iste sekunde kako je počeo koncert nestala. Da budem iskrena, to je najbolji koncert na kojem sam ikada bila. Džulijan je najbolji izvođač, čovek neverovatne vokalne sposobnosti, bend je nadrealno usviran, i sve je trajalo kao dve sekunde. Najbolje od svega mi je što nisu upalili ni u jednom trenutku neko „normalno” svetlo, već su sve vreme svirali u mraku, uz snopove zelenih i crvenih svetala, što u potpunosti prati estetiku muzike koju izvode. Iako sam bila izritirana time što ne mogu lepo da vidim lice svog omiljenog izvođača, bila sam oduševljena tom umetničkom konzistentnošću i upotrebom svih elemenata tako da prate muziku.
Od numera (ovo sada može biti zanimljivo samo onim troma koji su ušli u ovaj tekst jer znaju ko su Voidzi), su najbolje bile All the Same (ubedljivo), The Felexorcist i Did my Best. Uspeli su da prošaraju setlistu pesmama sa sva tri albuma, tako da nijedan ne bude zapostavljen. Tehički, bend je izrazito precizan i, iskreno, privilegija je slušati takav bend u takvom, objektivno malom prostoru za bend te veličine, jer možeš da čuješ i vidiš sve (jer nije festivalska varijanta sa 50.000 ljudi). Takođe, apsolutno mi je jasno zašto je Džulijan svetska zvezda, jer je ne samo tehnički neverovatan muzičar, već i čovek koji pleni harizmom i koji ima neverovatnu energiju. Zaslužuje sve što ima, ako ne i više. Podsetnik je i na to kako izgleda kada gledaš i slušaš nekoga ko je stvarno van svake kategorije izvanredan muzičar. A možda sam i ja malo pristrasna, mada realno, nisam previše.
Kada je o drugim koncertima reč, Lola Jang je za mene otkrovenje. Na nastup me je povela drugarica, jer iskreno je pre toga nisam nešto slušala. Ali žena (zapravo devojka) je potpuno nestvarna i ima toliko intenzivno, zavodljivo, prosto omamljujuće prisustvo na sceni i neverovatan glas, da sam sigurna da će postati ozbiljna pop ikona, kao, na primer, Adel – samo mnogo sirovija i bezobraznija. Takođe, ako si žena kojoj je iko ikada u životu slomio srce, Lola Jang gađa pravo u centar. Svaku tugu, svaki bes, svaki odnos koji je bio loš ili toksičan, Lola je u svojim pesama opisala najbolje na svetu. I svaku peva sa toliko emocije, da znaš da je svaki od njih i proživela. Ja sam, naravno, kakva jesam, ceo koncert preplakala. Tako da, Mimi, ako te je nekada povredio neki muškarac (a sigurna sam da jeste), idi na koncert Lole Jang i biće ti lakše, znaćeš da nisi sam(a).
Poslednji koncert na kome sam bila je bio koncert benda Beirut. Ponovo u Troxy-ju, ponovo na balkonu, mada ovog puta bez nervoze, spremna da se odmorim uz njihovu muziku koja je daleko mirnija i, da je tako opišem, spiritualnija. Miks američkog Mumford and Sons kantrija i francuskih melodija punih truba – e, tako zvuči Beirut.
Nažalost, na ovom koncertu bend je rešio da ne svira skoro nijedan od svojih hitova, pa sam ja tako bila uskraćena za bilo kakvo učešće, pošto osim hitova ne poznajem dovoljno diskografiju benda. Ipak, ljudi su se radovali, a atmosfera je bila malo kao da si na koncertu Ingberta Hamperdinga u Sava Centru (znam, išla sam jednom sa svojom bakom), a takvo i učešće publike. Nažalost, preskupa zabava koju sam mogla i da preskočim. A i prespavam.
Dok ti ovo pišem, radujem se i istovremeno sam očajna. Radujem se, jer uskoro idem na InMusic i Velvet, moje omiljene hrvatske festivale. Očajna sam, jer je Kings of Leon, zbog kojeg idem na InMusic, otkazao svoj nastup (znam, dramatično). Ali beskrajno sam im se radovala. Evo, i dok ovo pišem ih slušam. Ali, ajde, očigledno bi bilo previše da sam u istoj godini imala priliku da slušam svog omiljenog izvođača i drugi omiljeni bend na svetu (prvi su Strokesi, to znaš).
Mada, ako sam išta naučila ove godine, to je da bukvalno nikada ne znaš šta može da se desi u narednom trenutku ili danu, tako da – ko zna. Možda se ipak nekako pojave negde u regionu, neki tour menadžer oseti grižu savesti zbog otkazivanja i Kings of Leon dođe ipak, u suzama i sa srcima punim želje za iskupljenjem, u naše krajeve, balkanskim fanovima u zagrljaj. Zvuči nerealno, dobro, znam, ali ja se nadam tako nekom, skoro nemogućem, preokretu. Pošto druge opcije, nažalost, nema.
Pišem ti ponovo – ovog puta, obećavam brže!
Pozdrav iz hladnog Londona (kod vas znam da je vrućina),
M
0 Comments