„Lakše je zamisliti kraj sveta nego kraj kapitalizma” - Pročitaj nov serijal tekstova: Dekolonizacija mašte, autora Predaraga Momčilovića ✹ „Lakše je zamisliti kraj sveta nego kraj kapitalizma” - Pročitaj nov serijal tekstova: Dekolonizacija mašte, autora Predaraga Momčilovića ✹ „Lakše je zamisliti kraj sveta nego kraj kapitalizma” - Pročitaj nov serijal tekstova: Dekolonizacija mašte, autora Predaraga Momčilovića ✹ „Lakše je zamisliti kraj sveta nego kraj kapitalizma” - Pročitaj nov serijal tekstova: Dekolonizacija mašte, autora Predaraga Momčilovića ✹

Shop    |    Podrži nas    |     Newsletter

Mikrofon, kasete i latino minimal

Razgovarali smo sa Matias-om Aguayom povodom predstojećeg nastupa u Karmakomi

13. June 2025

SRB | ENG

Osnivač Cómeme kolektiva i lejbla, Matias Aguay, koji je minimalističkim latino zvukom uzdrmao klubove od Berlina do Buenos Ajresa, dolazi u subotu 14. juna da još jednom raspleše beogradsku publiku. Njegov povratak prati i novi singl „El Internet“, nostalgična i angažovana klupska traka koja najavljuje novi album na britanskom lejblu Rekids.

Aguayo je jedan od onih umetnika koji su svojim pristupom oblikovali čitavu scenu – ne samo kroz muziku, već i kroz specifičnu estetiku, filozofiju zajednice i neobične nastupe u kojima često uzima mikrofon u ruke.

Matias se priseća starih beogradskih izlazaka, govori o estetici Cómeme-a, novom albumu i svojoj opsesiji snimanjem koja traje još od detinjstva.

Ovo ti neće biti prvi put u Beogradu. Bio si ovde nekoliko puta kada je Cómeme još uvek bio svež na sceni, pa si imao priliku da osetiš koliko je tvoj zvuk bio uticajan ovde. Šta ti je ostalo u najboljem sećanju iz našeg grada? Da li si još uvek u kontaktu sa nekima od ljudi odavde?

Matias Aguayo: To je bilo davno i jako sam srećan što se vraćam jer imam samo lepe uspomene na boravke ovde. Prošlo je mnogo vremena, pa se ne sećam svih detalja, a i kontakti su vremenom izbledeli. Nadam se da ću sada uspeti da se ponovo povežem sa ljudima, a činjenica da me dugo nije bilo ovde daje mi priliku da podelim sve ono što sam naučio tokom te duge pauze. Sećam se dugih, vrelih i živahnih žurki, teške ali preukusne hrane, jakih i magičnih pića, dugih razgovora o našim različitim životima i istoriji, dugih šetnji pored vode i kupanja pod vrelim suncem, u jednom drugačijem vremenu, koje je delovalo jednostavnije. Uzbuđen sam što ću podeliti nova iskustva i razmene, mnogo se toga desilo u međuvremenu, postoji jaz koji treba popuniti, i nadam se da ću ostaviti snažan utisak koji će mi omogućiti da vas češće posećujem.

Cómeme je od samog početka imao prepoznatljiv vizuelni identitet, što se kasnije prenelo i na spotove i modu umetnika koji su ga činili. Odakle dolazi ta ljubav prema vizuelnom bogatstvu i boji? Pogotovo kada to spojimo sa tako minimalističnim zvukom.

Mislim da minimalistički i siroviji pristup muzici nikada nije bio u kontrastu sa šarenolikim dizajnom i modom koji ga prate – jer verujem da plesna muzika mora ostaviti prostor za plesače, za maštu, mora postojati prostor koji može biti ispunjen. Iako više volimo tu sirovost, uvek postoji i sofisticiranost i dubina – u pravom smislu te reči – koja se nalazi ispod površine. Oduvek smo verovali da ozbiljnost nije isto što i dubina. Uradio sam pesmu „drums & feathers“ još davno, čak i pre Cómemea, jer smo u toj našoj maloj zajednici verovali da su to najosnovniji elementi ljudske kulture – naša muzika su bubnjevi, a naši plesači i njihovi kostimi donose perje koje krasi proslave.

Objavio si numeru „El Internet“, sa vizuelno nostalgičnim spotom u kom se pojavljuje Clippy, maskota iz Microsoft Office-a. Možeš li nam reći nešto o nadolazećem albumu i po čemu se razlikuje od tvojih prethodnih radova?

„El Internet“ je tok misli koji proizilazi iz ličnih iskustava života u muzici kroz menjanje vremena – od magičnih otkrića putem ultra kratkih talasa radija, preko pronalaženja videa moderne popularne muzike i plesa sa svih krajeva sveta, do toga kako smo tu muziku donosili na naše ulične žurke, kako smo se kretali gradom i pretvarali ga u plesni podijum – sve do današnjeg korporativnog haosa, i možda kako iz njega izaći. Imam još mnogo posla na ovom albumu, ali mogu reći da mi je cilj da inspirišem druge muzičkom slobodom u vremenima kada deluje da je sve pod obavezom da se stvara muzika po unapred zadatim šablonima, koje diktira dominantni mejnstrim.

Postoji nekoliko tvojih starih pesama o kojima bismo voleli da čujemo priče, ali hajde da izaberemo samo jednu – „So In Love“ sa tvog prvog albuma Are You Really Lost? Kako je ta pesma nastala?

Nikada zapravo ne planiram da napravim album, jednostavno pravim mnogo muzike, i u nekom trenutku pronađem ritam, estetiku, temu – nešto što povezuje različite trake – i tada shvatim: „Oh, ovo zapravo zvuči kao album.“ I onda to počne da dobija konkretniji oblik. Uradio sam kasetu sa pet pesama u kratkom roku, koje zapravo nisu bile zamišljene kao album, već kao poklon mojoj tadašnjoj devojci. Kada praviš poklon, ne postavljaš sebi komplikovana pitanja i ne očekuješ previše – ono što je bitno jeste ljubav i trud koji ulažeš, i to je oslobađajući osećaj, što se čuje i u muzici – muzika je previše transparentna da bi mogla da se pretvara. Kada sam napravio te pesme, shvatio sam da nešto sve to povezuje, pa sam nastavio da idem tim prirodnim putem. Ljubav, veze – to je svakodnevni rad, bez vikenda: ponedeljak, utorak, sreda, četvrtak, petak, subota, nedelja. Kada sam to izvodio uživo, pevao bih pesmu „My Best Friend“ od Rhythm & Sound sa Love Joys preko nje, ponavljajući dane u nedelji – na španskom.

Najbolji deo tvojih setova je kada uzmeš mikrofon. Možeš li nam reći nešto o tvojoj vezi sa pevanjem? Kako je bilo biti u tvom društvu dok si bio dete? Da li si često zabavljao komšije muzikom?

Pevanje mi je oduvek bilo prirodno. Još kao dete sam snimao kasete na kojima pevam i sviram na svemu što sam mogao da nađem. Ideja snimanja – tada na kasete – uvek je bila prisutna i razvijala se. U nekom trenutku mi je prijatelj pozajmio četvorokanalni kasetni rekorder, pa sam mogao više, a zatim sam počeo da radim na kompjuteru – tada je to bio Commodore Amiga – i tako se sve razvijalo. I da, roditelji, komšije, prijatelji i ljudi iz škole su bili primorani da slušaju moje glupave muzičke eksperimente. Nedavno sam pronašao kasetu iz vremena kada sam imao 12 godina i zapravo ne zvuči mnogo drugačije od onoga što radim sada.

Fotografije: Sandra Stein

Preporučeni tekstovi

Pratite nas na:

0 Comments

Submit a Comment

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *