ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹

Shop    |    Newsletter    |    Podrži nas

Alo, alo: Badžite, deco, badžite

Mogu da ih vole, da ih mole i šta sve ne, ali student fakultet blokira

16. December 2024

Hej M,

U ovoj razglednici iz Beograda nemam baš nešto mnogo novog da ti kažem. Jer ove stvari koje se dešavaju na ulicama, ispred fakulteta i njima, su sve ono što se dešava ovde jako dugo, jednostavno je moralo da eksplodira na neki način kad-tad, a izgleda da je dobro što je puklo baš sad.

Ovo je vreme top lista, mahom godišnjih. Već sam ih tri-četiri izbacio na raznim nekim mestima gde pišem, radim, smatram, i izbaciću još nekoliko. Ali sad ovde imam jednu: top 3 stvari koje su ogrejale ovo moje nihilističko srce. I nije godišnja lista, sve se desilo u prethodnoj nedelji. To su tri stvari koje sam najviše puta gledao, šerovao, i radovao im se.

Prvo moram da kažem da sam ja poput onog lika iz Munja. Nikada nisam voleo ni klince, ni matorce. Klince, tj. mlade, tj. studente pogotovo, jer sam i sam bio mlad i student, i oduvek me je nervirala, kako kod drugih, tako i kod mene retroaktivno, ta savršena doza apsolutnog nemanja pojma, ali i apsolutne prepotentnosti u kojoj si uvek i stalno u pravu. Ali ako već ne volim mlade, ne znam zašto se konstantno vraćam na onaj klip iz Novog Sada gde tip nogama hvata polugu nekom SNS smećaru u Poršeu koji je došao da bije ljude na raskrsnici.

Taj klip, tipa koji leži na pešačkom prelazu i viče poput neke naredbe „pusti”, a iz svakog slova izlazi zabrinutost, jer zna da zadatak na koji je poslat nije uspeo, je pure cinema, što bi rekli filmofili širom sveta.  A onda onaj walk of shame u kom shvatamo da su mu se pocepale pantalone… beautiful.

Znam da ne valja kad treba da kažem „nisam za nasilje, ali…”, ali ovo u stvari nije nasilje, nego samoodbrana. A ni to nismo viđali prethodnih godina, osim ako niste fan hitova Romane Panić.

Drugi klip koji me je radovao su klinci još mlađi od studenata. Kad su srednjoškolci izašli na ulice, i neki magarac je krenuo na njih, kako su se klinci samo skupili i okupili oko njega i umalo ga ugazili kao ono što ostane posle psa u parku. Vraćao sam video više puta tog dana i slao ga svima.

Treći klip je onaj sa Zvezdine utakmice, gde navijač drži bukvicu na tribini, drugim slobodnomislećim ljudima, da ne sme niko mimo zvaničnog stava navijačke grupe da bilo šta radi na utakmicama. Ja nešto kao navijam za Partizan. Ne pratim više, ne gledam, ne volim već jako dugo bilo šta u vezi sa sportom u Srbiji, ali se sećam da na derbijima, onim nekim poslednjim što sam gledao u fudbalu, Partizan je bio manje loš od Zvezde. E pa, ovo je kao neka pobeda na takvom derbiju, jer sam svestan da ni južna tribina nije mnogo bolja, ali eto, makar nemamo ovakve skandalozne situacije zbog kojih crvene ljudi koji navijaju za Zvezdu širom zemlje.

Naravoučenije… pre neki dan sam pisao o 30 godina serije Otvorena vrata, i rangirao top 10 epizoda. Ima ona sjajna epizoda kad probisveti, odnosno rtaći iz kićblona, planiraju da bace Cakanu u reku, a ona kad skonta da bi možda mogla bolje da prođe, lepo kaže – badžite, deco, badžite . E baš taj slogan mi se vrzma po glavi danima dok gledam ovaj studentski I don’t give a fuck koji se dešava, i lepo mi je. I samo da potraje.

Kad smo kod Otvotenih vrata, i Vesna Trivalić je izašla pre neki dan i podržala studente. I to je lepo, ali možda se i previše vremena sad troši na to ko je podržao, a ko ne. Jer pazi, i prethodnih godina su razna neka potapšavanja po ramenu bila, i slikanja i druženja, pa nije na kraju bilo ništa.

Na kraju dana, šta studente u stvari briga šta ima neki glumac da kaže? To su sve ionako neka usvojena opšta mesta. Ili neki influnser. Pa oni jadni nemaju pojma ni o čemu. Ili ja, u krajnoj liniji. Šta pa ja znam, ili bilo ko iz moje generacije. Svi mi smo prethodnih godina izlazili, šetali, pravli krugove od po par kilometara, kačili se na Instagram, i dolazli do toga da priču preotme ili podmladak DB-a u vidu „sedi – ne nasedaj” ekipe, ili podmladak DB-a u vidu „Dogodine u Prizrenu” ekipe.

Podrška je lepa, podrška se traži, podrška je važna. Ali možda samo treba da mahnemo, da se zna da smo na istoj strani i da im držimo leđa. A i kad se jednom sve ovo završi da znamo ko je bio tu sve vreme, a ko je baš u decembru 2024. rešio da napravi kraći predah od društvenih mreža. Mislim, ima ono na kraju Inglorious Basterds-a, kako su obeležavali ove koji su se izvukli. Možda je to malo pretvrdo i preterano, ali evo, otvoren sam za dijalog o tome kako to može da se reši.

Preporučeni tekstovi

Before Sunrise – 30 godina kasnije

Before Sunrise – 30 godina kasnije

Verovatno je svako mogao da izmašta da baš njemu može da se dogodi da ima da ubije vreme između letova u nekom evropskom gradu i da će iza ćoška naleteti njegov par s kojim može da rekreira ovaj film

Pratite nas na:

0 Comments

Submit a Comment

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *