ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹

Shop    |    Newsletter    |    Podrži nas

Eko straža: Aktivisti ne bi postojali kada bi sistem funkcionisao

Bojan Simišić ispred Eko straže o građanskom aktivizmu i ekološkim problemima u Srbiji
Piše: Marija Milić

18. April 2021

Bojan Simišić je građanski aktivista koji stoji iza Fejsbuk, a odnedavno i Instagram stranice Eko straža. Kako je već godinama unazad zagađen vazduh problem u našoj državi, Bojan je poželeo da se o ekologiji više govori upravo na ovoj stranici. Ideja za pokretanje Eko straže usledila je pre nešto više od godinu dana. Cilj je praćenje i šerovanje informacija kako o zagađenosti vazduha, tako i o ostalim ekološkim problemima, ne samo u Beogradu, već širom Srbije. Još jedan razlog zbog kojeg se Bojan bavi neprofitnim aktivizmom je uticaj životne sredine na zdravlje ljudi. A kako kaže, da sistem funkcioniše – aktivisti ne bi ni postojali.

Kada se probudila potreba za bavljenjem aktivizmom? Šta je pokrenulo celu priču oko Eko straže?

Bojan Simišić: Ono što je bila inicijalna kapisla je trenutak kad smo dobili drugo dete. Jedna od prvih šetnji desila se kada je Beograd bio jedan od najzagađenijih gradova. To nije bilo nigde na vestima, već su se na Fejsbuku šerovali skrinšotovi Air visuala. Prvo sam bio u čudu, ranije sam bio u nekim zagađenijim gradovima, moja žena i ja smo digitalni nomadi, te obilazimo različita mesta. Međutim, mi nismo uvideli činjenicu da je Beograd zagađen kao ti gradovi tamo. Onda sam krenuo malo da istražujem. Tada sam kupio ručni merač količine PM čestica u vazduhu. Počeo sam da merim u kraju i začudio sam se koje su vrednosti. Nakon toga sam se povezao sa nekim ljudima koji isto imaju senzore, sa ljudima koji se bave energetikom, naukom, koji su to pričali već godinama, ali nikako nisu mogli da dođu do fokusa javnosti. Ideja je bila da se napravi Eko straža koja će stalno da prati i kači takve stvari, da probamo da napravimo neku kritičnu masu. I evo, došlo je do toga, sada imamo oko 35.000 ljudi koji nas prate.

Na koji način si ti, kao građanski aktivista koji nije stručan u ovoj oblasti, uspeo da približiš ekološke probleme ljudima?

Ja sam to mogao da iskomuniciram jer sam već deset godina instruktor ronjenja. Znao sam da objasnim ljudima opšti uticaj na ljudsko telo. Znao sam gde da gledam, znam malo o medicini i fizionomiji. Bilo mi je vrlo lako da shvatim da je PM čestica jako mala da se, kada prođe kroz respiratorni sistem i uđe u krvotok, vremenom taloži i stvara velike posledice po organizam. Najveća smrtnost od zagađenja je usled arteroskleroze. Vrlo brzo sam shvatio problem, ali nisam razumeo zašto se o tome ne priča.

Da li primećuješ da ljudi kroz razvoj Eko straže uče i bolje shvataju ekološke probleme? Da li je bila potrebna jedna ovakva stranica da bi ljudi ozbiljnije shvatili situaciju?

Već su jednim delom naučili. Što se približavanja sadržaja tiče, sada postoje infografici i video materijali koji su već napravljeni, tako da nisam morao da pravim animaciju. Postoji animacija Svetske zdravstvene organizacije koja u 3D-u pokazuje kako PM čestica blokira krvni sud. Ljudima je samo problem što oni nisu bili svesni toga, kao ni ja. Svi detalji su bili tu negde, neko je samo trebalo da sklopi tu slagalicu.

Šta je tebi bilo najteže da prihvatiš?

Najteže mi je bilo da prihvatim da je Begrad zagađen kao neki delovi Jugoistočne Azije. To zagađenje nije samo neprijatnog mirisa, već i ubija ljude. Mi smo drugi u svetu po broju smrtnosti od srčanog udara. Zagađenja je bilo stalno, ali nismo znali kakva je zapravo situacija.

Zašto je ekološki aktivizam toliko zastupljen kod nas?

Aktivisti ne bi postojali kada bi sistem funkcionisao. Ja se nikada ne bih bavio ovim da imamo funkcionalne Institute za javno zdravlje i sistem koji hoće da napravi energetsku tranziciju. Jednostavno, toga nema i aktivisti su počeli da se bave time. Institucije su već trideset godina upropašćene, ljudi koji su na pozicijama ne percipiraju taj problem. Ovo zagađenje je rezultat tog sistema. Niko nas namerno ne truje.

Zbog čega su aktivisti ti koji utiču na svest ljudi, šta je sa institucijama u toj nadležnosti?

Eko straža se, pre svega, bavi time, iako pokušavaju da nam nametnu to da mi hoćemo da rušimo vlast. Ne postoji pravna država gde je ekologija poslednja rupa na svirali. Pokušavamo da napravimo tu priču, da se napravi pritisak, da se institucije dovedu u red, da ovo što radimo mi, radi Batut. Primera radi – danas gori deponija u Kovinu, to je sve došlo do mene preko Eko straže, narod nam šalje, mi objavimo taj post, okupe se novinari, onda to postaje tema. Imamo taj sistem rada, zato je i Eko straža popularna. Nismo napravili neke kardinalne promene, ali jesmo dosta sitnih. Napravili smo sistem. Ekološki problemi postaju tema. Stvarno se nadam da smo mi nekome spasili život, onda je cela ova priča vredela.

Koliko se mladi interesuju za ekološki aktivizam?

Problem zagađenja je vezan za dve stvari, ekologiju i zdravlje. Neke ljude koje ekologija ne tangira, interesuje zdravlje. Mladih nema mnogo, ali oni postanu svesni kada dođe vreme za stvaranje porodice. Dosta mojih prijatelja pokušava da osnuje porodicu, ali neki od njih ne uspevaju. Zaključili su da je jedan udeo upravo ekološki problem. Dioksini, furani i ostale materije utiču dosta na fertilitet. Više nas prate žene – mlade mame, ima nekih mladih ljudi koji se interesuju, ali većinom su stariji. Moramo da nađemo mladima neko mesto, da ih motivišemo. Jedan od narativa je da mlade inženjere životne sredine, mlade šumare, pejzažne arhitekte… podstaknemo, jer oni mnogo više znaju od nekih ljudi koji su na pozicijama po deset – petnaest godina. Ljudi kad napune četrdeset godina počinju da se mire sa sistemom, prestaju da gube entuzijazam za aktivizam. Zato je i bitno da se mladi što pre aktiviraju.

Koliko je teško baviti se neprofitnim aktivizmom u Srbiji?

Mi funkcionišemo sa nula dinara. Ja sam tek sada počeo da žickam novac od svojih prijatelja jer pravimo razne akcije, pa treba da se obezbedi hrana za ljude. Nismo NVO, nemamo sredstva finansiranja. Ne mogu da platim administratora koji će da mi vodi društvene mreže. Od skoro smo otvorili Instagram stranicu koju vodi moja supruga, ali slična je ekipa kao i na Fejsbuku, nema tih mladih ljudi.

Da li to što je aktivizam neprofitna aktivnost udaljava ljude od bavljenja time? Kako ti balansiraš između aktivizma i posla?

Kod aktivizma je problem jer nemaš ništa, ja gubim novac. Na početku sam to mogao da guram jer je bilo dva – tri sata nakon posla, međutim, sada je već postalo ozbiljnije – izlazak na ulicu, protesti… postalo je i zahtevnije. Tada sam izgubio kontakt sa svojim ličnim i poslovnim životom. Sada već moram da nađem volontere da preuzmu moj deo posla. Jeste nezahvalno, gubiš i novac i vreme. Nikada ne bih ušao u aktivizam da nije reč o zdravlju i ljudskom životu. Mnogi su možda i hteli da guraju ovu priču, ali su se bojali, jer te za sve krive. Svi očekuju da aktivistapogine”. Meni već nude grantove, a samim tim i novac. Međutim, ako postaneš NVO, gubiš 70% podrške.

Ne postoje zvanične merne stanice u različitim delovima Srbije, a vas prate ljudi širom zemlje. Da li se javljaju sa željom da saznaju stanje u njihovoj okolini?

SEPA ima svoje merne stanice koje mnogo koštaju. U Čačku i Kragujevcu ne mere PM čestice, oni mere sumpor – dioksid i azotne okside i onda predstavljaju lažnu sliku da je to zeleno. Vazduh u Čačku je na sajtu SEPE uvek u prvoj kategoriji jer ne mere te parametre. U malim sredinama nemaju zvanična merenja, ali su građani postavili svoje senzore. Air Visual senzor košta oko 300 evra, po svim standardima je dobar kao i ovaj zvaničan. Međutim, lokalne samouprave odbijaju to da prihvate, nazivaju ga igračkom.

Mi smo uradili korisnu stvar u saradnji s Beogradskom otvorenom školom. BOŠ je dobio te senzore, napravili smo dobru zajedničku priču, da ja preko Eko straže nađem ljude po celoj Srbiji kojima treba senzor. Sada znamo koliko je zagađenje u Prokuplju, Zaječaru, Vršcu… Sve zemlje u svetu imaju istu tehnologiju, samo kod nas je negiraju. To je neki uspeh koji smo napravili, omasovili smo svest. Šta god se desilo sa Eko stražom, ona je napravila nešto.

Kakva je saradnja Eko straže sa ostalim aktivistima koji se bave zaštitom životne sredine?

Kada je reč o građanskim organizacijama, komunikacija je malo komplikovanija, više su srčani, drčni, imaju neke ambicije. To malo otežava stvari. Ja imam dobar odnos skoro sa svima.

Pored svakodnevnog izveštavanja o zagađenju, često pokrećete i akcije čišćenja, kako ljudi koji vas prate reaguju na to, da li se priključuju?

To je tek počelo. Planirao sam da tu kampanju „Očisti Srbiju“ radim paralelno sa pričom oko zagađenja. Nas prati dosta ljudi i kada ih pozovemo na neku akciju, zaista se pojave u velikom broju. Došao sam na ideju da napravimo paralelne akcije čišćenja širom Srbije. Krajnja ideja je da bude urađena mapa Srbije sa lokacijama na kojima smo čistili, tako se umrežavamo. U kontaktu sam sa mnogo ljudi preko grupe, a nikada se nismo uživo videli. Lepo je da se na ovakvim radnim akcijama upoznamo i razmenimo ideje. Ljudi vole da vide one before/after slike. Dešava se i da mi ljudi šalju slike sa akcijama koje su sami realizovali, ne stignemo uvek sve da objavimo, ali se trudimo da prikažemo te male inicijative. Moja ideja je da to povežemo.

Iz vašeg ugla, da li Srbija teži održivosti?

Ma, ne. NVO, aktivisti, inženjeri guraju tu priču, a Vlada gleda da je zadrži što dalje. Oni se tek sada bave kanalizacijom. Nije samo zagađenje vazduha problem. Neke teme nisu politički interesantne. Čim kreneš da pričaš o divljim deponijama, moraš da okriviš narod, a to je nešto što niko neće. Vole oni da kritikuju, ali ne i da se obrate narodu sa ciljem da upravo on bude deo rešenja.

Koja bi bila vaša rešenja? Da li postoji naznaka da će se nešto od toga u budućnosti realizovati?

Postoji. Ja, pre svega, imam želju da pričam sa nadležnim institucijama. Naš stav je da ih kritikujemo, ali i da tražimo da sednemo i predočimo im nešto. Na prvom protestu smo imali dvadeset ključnih stavki, koje bi, kada bi bile ispoštovane, smanjile zagađenje za 70%. Na primer: napraviti plan za vrtiće – kada je zagađenje preko 50 mikročestica da se deca ne izvode napolje; zabraniti rad ljudima na ulici – gradskoj čistoći ili im dati zaštitnu opremu; kada je 150PM čestica u Nišu, da to objave na lokalnoj televiziji kako bi tamošnje stanovništvo znalo kakvo je stanje.  To su neke od stvari koje se veoma lako i sa malo ulaganja mogu realizovati. Razumem i da je za neke veće stvari potrebno ulaganje i više miliona evra, ali ovi predlozi su nešto što bi značilo, a nije neizvodljivo.

Kako promeniti svest ljudi o ekologiji, da li je aktivizam dovoljan?

U celom sistemu su neodgovorni individualci. Ja sve razumem, problem jeste mnogo zamršen, vrlo je nezahvalno tražiti krivca. Pojedinci su krivi kao deo sistema. Rešenje je na državi. Nekada moraš da kazniš čoveka koji pali gume u dvorištu jer, kada jednom plati kaznu, sledeći put verovatno neće uraditi isto. Ne postoji univerzalno rešenje. Mi smo tu da napravimo pritisak na sistem da krene da se bavi time, to je cilj.

Fotografije: Privatna arhiva Eko straže

Preporučeni tekstovi

Zašto generalni štrajk?

Zašto generalni štrajk?

Studenti ne traže da ih tapšemo po ramenu, oni traže saveznike za zajedničku borbu koja će voditi ka korenitim promenama u Srbiji

Pratite nas na:

0 Comments

Submit a Comment

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *