Gledam u ekran laptopa već par minuta i ne znam kako da počnem. Niti znam kako da ga nazovem. Znam samo da se osećam pomešano po pitanju svega i svačega u poslednje vreme. Prateća šta ako pitanja (kojima sam generalno sklona) ne olakšavaju situaciju.
Treća sam godina Gimnazije i spremam prijemni za studije glume na Fakultetu dramskih umetnosti. Na vrlo često pitanje zašto dajem nikad isti, ali uvek sličan odgovor pomešanih ciljeva i misli:
Volela bih da osetim taj proces na svojoj koži i mislim da sam sposobna da ga izdržim; na ovo gledam kao na pokazatelj da li zapravo mogu ili, pak, hoću da se bavim glumom; ali ja zapravo nisam sigurna koliko želim da me prime; ma neću ja proći sigurno, opušteno; bla bla bla lični razvoj i ciničan komentar na račun moje rane egzistencijalne krize; ne idem ja tamo da bi oni mene primili, želim da proživim to i da na kraju dana budem ponosna na sebe.
Od svakodnevnog davanja ovih odgovora do trenutka kada ja stupam pred profesore fakulteta ima dvadesetak dana. Bojim se da mi je ovo tok misli:
Nedelja prva
Imam malo više od deset dana da dovedem u red sva dokumenta neophodna da bih se za početak tamo pojavila. Ništa od toga nisam uradila do sad.
Radim na imitacijama trenutno. Ne znam da li je prihvatljivo da se pojavim sa imitacijom Deneris iz GOT-a i da govorim na jeziku koji ne postoji. Transkribovala i otprilike naučila svakako. Monolozi su valjda pristojni.
Upravo sam shvatila da do prijemnog imam dve nedelje i da će to da prođe vrlo brzo. Generalno se osećam jako uznemireno u poslednje vreme, ne znam kojim razlogom. To me frustrira, jer ne mogu ništa da učinim kako bih to smanjila. Danas moram da idem u sekretarijat Fakulteta. Ovo je obaveza koju odlažem danima. Idem samo da bih pitala koja mi je dokumentacija potrebna.
Proverila sam. Mogu da radim Deneris kao jednu od imitacija.
Nedelja druga
Ovog ubitačno toplog ponedeljka budim se orna za rad u prvoj smeni, ali me sprečava nesnosan bol u desnom uvetu. Imam upalu uveta. Kako i zašto, ne znam. Da li mi smeta? Izuzetno. Jedan panadol extra me je delio od nervnog rastrojstva jer sam se osećala kao da me boli kad razmišljam. Bar ne moram u školu.
Solidni uslovi za rad. Bavim se dokumentima, fotografijama i zdravstvenim uverenjima.
Moji monolozi su postavljeni i gotovi. Samo od moje koncentracije, energije i emocija zavisi da li će sve bitiu redu na kraju. Ne znam koliko ima poente na tome raditi, jer te stvari ne mogu da se navežbaju kao tekst. Znam da će doći, jer dođu uvek, ali ne umem to da forsiram. Možda je tako i najbolje. Definitivno je najiskrenije. Bez pritiska.
Još uvek nemam osećaj da je prijemni za desetak dana. Mislim da će me strefiti kasnije, kao što me redovno strefi pred premijere i važne predstave. Živim za taj osećaj u stomaku, ali ima još vremena do toga. Počela sam da osećam jezu u nogama kad pričam ili razmišljam o tome.
Radujem se današnjim pripremama. Još uvek nemam pevačku imitaciju.
Mislim da dižem ruke od pevačke imitacije. Ne mogu i oko toga da se stresiram. Ovo što imam je dovoljno kul, a možda neće ni tražiti.
Od srede smo ušli u proces generalki. Dobili smo instrukcije koje se tiču ponašanja, oblačenja i generalno držanja od onog momenta kad zakoračimo na tlo FDU-a. Pomalo konfuzno, ali mislim da je izvodljivo. Moraće da bude.
Takođe, prošli smo i kroz osnove njihove procene karaktera i načine na koji će pokušati da dekoncentrišu i prekidaju. Zato treba da počnem dovoljno dobro i jako da bih ih fino uvukla u priču.
Osećam se kao da sam na nekoj čudnoj klackalici koja kao da ne može da bude u savršenoj ravnoteži. Ako se previše posvetim tehničkim stvarima, glasnoćom i energijom, fali mi emocije i obrnuto. Mislim da je problem u tome što se suviše koncentrišem na jednu stvar,u zavisnosti od dana.
Prijemni počinje 21. juna, što znači još tri probe do kraja.
Kada bi mi neko tražio da opišem svoje misli sada, jedino bih mogla da kažem gužva.
Nedelja poslednja:
Nikad gora nedelja u školi je preda mnom. Nisam sigurna da znam kako da se nosim sa svojim slatkim malim mislima koje lutaju ka temama i osobama ka kojima ne bi smele da idu. Zapravo, možda bi i smele. Možda ih ipak ne pustim.
Završila sam sa svojom poslednjom probom danas. Juče smo nosili dokumenta. Imam još jedno i po spavanje do prijemnog. Prvi dan, prva smena.
Neću da se zamaram stvarima na koje ne mogu da utičem, niti znam uopšte šta znače. Iskreno me ni ne zanima da li će da me prime ili ne, ne idem tamo zbog toga. Sve i kada bih mogla da biram, nisam sigurna šta bih izabrala. Kao da želim sve i ništa u isto vreme.
Mislim da jedina stvar koju želim od celog procesa jeste da budem zadovoljna sobom i načinom na koji sam iskristalisala svoje monologe i emocije. Verujem da će tako biti. Još uvek nemam nikakvu tremu, to postaje čudno.
Jedna neočekivana poruka i srećno na prijemnom mi remeti misli i smešan raspored spavanja. Ne žalim se.
Došla sam na FDU sa drugaricom koja je polagala isti dan kao i ja. Prilično smo poranile i prve minute smo provele šetkajući se. Nervoza niotkuda jurne niz moje ekstremitet, pa nestane. Zapričale smo se na kobnom stepeništu u trenutku kad su me prozvali da siđem.
Prvo čekaš sa još dvoje na klupi, pa onda prelazite jedan po jedan u takozvani hodnik smrti, odmah iza scene. Tu čekate svoj red.
Izlazim na čudnu i drugačiju scenu. Gledam ljude ispred sebe i jedina stvar koju osećam je strah. Mislim da sam tek tada osvestila činjenicu da to zapravo radim – da se ja Mila Miljković nalazim pred svemogućim sudom komisije Fakulteta dramskih umetnosti. Predstavila sam se i počela.
Kroz maglu se sećam celokupne svoje izvedbe, ali znam se da mi se noga prilično primetno tresla. Naravno da su pokušavali da me dekoncentrišu, i to vrlo upadljivo, ali nisam obraćala pažnju na to.
Kada sam sišla sa scene nisam znala kako da se osećam. Jedina stvar u koju sam bila sigurna je da sam ispunila postavljene ciljeve. Od tog trenutka mi, na magičan način, postaje svejedno.
Mislim da sam u jednom trenutku umesto treba da izgovorila tebra da.
Čekamo rezultate.
Nismo prošle. Prošo je dvoje od 35 prijavljenih u mojoj smeni. Pao mi je kamen sa srca definitivno. Vraćam se kući nasmejana.
Stavljam tačku na ovaj jako konfuzan period. Naravno da i dalje ne znam da li je gluma za mene ili nije. Znam sigurno da je volim neizmerno. Drago mi je što sam se posvetila sebi i stekla iskustvo koje će, ako ništa drugo, biti jako dobra anegdota. Sada ne mogu da kažem nikad nisi probala.
0 Comments