ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹

Shop    |    Newsletter    |    Podrži nas

Dragana Rajblović – uspon na najviši vulkan sveta Ohos del Salado

Dragana Rajblović, planinarka i prva žena iz Srbije koja se popela na Mont Everest, je u sredu 19.februara održala predavanje u opštini Zvezdara.

22. February 2020

Dragana Rajblović, profesionalna planinarka i prva žena iz Srbije koja se popela na Mont Everest, je u sredu održala predavanje u opštini Zvezdara o svom usponu na najviši vulkan na svetu Ohos del Salado u Argentini.

Nakon što se popela na najviši vrh sveta na Himalajima, Dragana nije stala sa traženjem izazova i zajedno sa svojim kolegom Miodragom Petrovićem se uputila 2008. godine na sasvim novu ekspediciju. Ovoga puta njih dvoje su odabrali vulkan Ohos de Salado (6.893 m) koji se prostire na granici Argentine i Čilea, a njegovo ime na španskom znači „slane snežne oči”. Iako se nalazi u pustinji Atakama, teren ka vrhu je sasvim prohodan.

S obzirom na to da na ovoj ekspediciji nema vodiča i da teren nije dobro istražen, Dragana i Miša su morali sami da se snalaze i prikupljaju sve neophodne informacije. U tome im je veoma pomogao kolega iz Singapura koji se 4 godine pre njih popeo na ovaj vrh.

Dragana je svoje predavanje započela sa par opštih informacija o pustinji Atakama. Interesantno je da u nekim delovima ove pustinje skoro 400 godina nije pala kiša, da se na jednom mestu može naći skulptura šake koja se „davi” u pesku, da su jezera koja se na pojedinim delovima nalaze puna teških metala kao i da su od životinja  uglavnom prisutne lame, flamingosi, kondori i bele otrovne škorpije.

Miša i Dragana su se započeli svoje putovanje ka Argentini iz Beograda do Buenos Ajresa i na ovoj ekspediciji su proveli mesec dana. Tačnije od 10. decembra 2008. do 11.januara 2009. godine.

Sleteli su u Buenos Ajres odkale su se 1000 kilometara vozili autobusom do pustinje Atakama. Dragana tvrdi da ovo putovanje nije bilo naporno, jer su autobusi bolje opremljeni od biznis klase u pojedinim avionima. Postoji mogućnost spavanja na krevetu, a tu je i osoblje koje vam je sve vreme na usluzi kao u avionu.

Početak ekspedicije kroz pustinju nije bio lak, jer su Dragana i Miša sa sobom nosili ukupno 50 kilograma prtljaga, ona 20, a on 30 kilograma. S obzirom na tako veliki prtljag, većinu puta su prelazili duplo, jer su prenosili jedan deo stvari, a zatim se vraćali po drugi. Na taj način se 50 kilometara kroz pustinju pretvorilo u 100.

Uglavnom su hodali od osam ujutru do osam uveče, što je bilo poprilično naporno, ali Dragana tvrdi da joj to nije bio problem, jer su oboje uživali u divljoj prirodi i nestvarnim pejzažima u raznim bojama.

S obzirom da je njihov put do vrha vulkana trajao 15 dana kroz pustinju koja je apsolutno nenaseljena, publika na predavanju je postavila pitanje kako su se hranili, pili vodu i obavljali ličnu higijenu.

Dragana nam je ispričala da su na ovaj put poneli proteine u prahu, hleb, puter i maslinovo ulje. Maksimalno su se trudili da smanje svoj prtljag pa su se odlučili za samo ono što je najpotrebnije kako bi izdržali uspon.

Kako bi dobili pijaću vodu, koristili su filter ili su topili sneg sa glečera gorionikom. Nakon nekoliko dana jednolične ishrane, čeznuli su za nekom drugom vrstom hrane i baš u tom trenutku su se setili instrukcija svog kolege iz Singapura koji na jednom delu puta ispod kamenja ostavio hranu. Piletinu u kesicama, supe, grašak i pire krompir. Iako je većini namirnica tada uveliko istekao rok, Dragana tvrdi da će ovu hranu zauvek pamtiti kao najlepši obrok u životu.

Na pitanje o ličnoj higijeni na ovoj ekspediciji, Dragana je odgovorila da isto pravilo važi za sve ekspedicije na velikim visinama, a to je da je u tim uslovima  kupanje nemoguće, ali isto tako na velikim visinama nema ni bakterija ni gljivica, pa na taj način ne dolazi ni do pojave karakterističnog ljudskog smrada nakon nekoliko dana nekupanja.

Pored lepih momenata i divnih prizora, sam uspon na vulkan Ohos de Salado je za ovo dvoje alpinista imao i par poteškoća. Jedna od njih je i trenutak kada su Dragana i Miša bili na 6000 metara a trebalo je da se popnu na 900 metara više. Zbog ubrzanog procesa aklimatizacije koji su izveli u roku od jednog dana, ceo dan su se osećali loše i pratila ih je glavobolja, pospanost i povraćanje.

Sutradan su se osećali bolje i 26. decembra su se popeli na vrh Ohos de Salado. Ovde se njihova ekspedicija nije završila već su se vratili u mesto Fiambala na oporavak i odatle su džipom krenuli na drugu stranu pustinje ka vulkanu Monte Pisis (6.795 m). Dragana tvrdi da uspon na ovaj vulkan takođe nije bio jednostavan, jer se svuda okolo nalaze slana jezera, pa je i sam vazduh pun soli. Baš zbog toga ona je morala stalno da pije vodu, jer su joj usta bila potpuno suva i slana.

U toku same ekspedicije imali su i par anegdota, što pokazuje da u tako teškim trenucima, pre svega napornim za telo, treba sačuvati smisao za humor. Dok nam je pokazivala slajdove, Dragana nam je ispričala anegdotu o tome kako su Miša i ona u jednom trenutku morali da smanje težinu svojih ranaca pa su tako na jednom delu ostavili hranu, odnosno pakovanja sa proteinima i njihov veš. Nakon uspona na vrh, oni su tražili hranu i stvari ali nikako nisu mogli da ih pronađu. Odjednom su čuli zvukove nalik „kreketanju” i videli lame na drugoj strani peščane dine kako razvlače njihove stvari i jedu proteine u prahu.

Dragana tvrdi da pored dobrog planiranja, fizičke kondicije i želje u nekim trenucima se mora biti i veoma pažljiv, jer „planina ne prašta greške”. Ona svakako planira nove ekspedicije a više informacija možete pronaći na internet stranici njenog sportskog udruženja.

Autorka teksta: Dunja Špiler

Autori fotografija: Dragana Rajblović i Miodrag Miša Petrović

Preporučeni tekstovi

Zašto generalni štrajk?

Zašto generalni štrajk?

Studenti ne traže da ih tapšemo po ramenu, oni traže saveznike za zajedničku borbu koja će voditi ka korenitim promenama u Srbiji

Pratite nas na:

0 Comments

Submit a Comment

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *