U drugom delu teksta, kolektiv Za slobodnu Palestinu se osvrće na neke od primera otpora kroz istoriju okupacije Palestine. Iako kolektiv na lokalu borbu za oslobođenje sprovodi „drugim sredstvima” kroz razne kulturne i solidarne događaje, važno je imati uvid u različite oblike otpora Palestinaca u višedecenijskoj borbi koju vode.
„Prva intifada intervencija ZSP“
Tokom poslednjih 76 godina, Palestinci su primenjivali različite strategije kako bi ostvarili pravo na samoopredeljenje i pružili otpor cionističkoj kolonizaciji, koristeći se kako oružanom borbom tako i diplomatskim naporima. Značajna prekretnica u ovim naporima bila je osnivanje Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) 1964. godine pod pokroviteljstvom Arapske lige. Organizacija je bila zamišljena kao telo koje će ujediniti različite palestinske frakcije i zastupati palestinske interese na međunarodnoj sceni. Od 1969. dominantna frakcija u okviru PLO-a postaje Fatah – predvođena Jaserom Arafatom. No njena struktura svakako nije bila monolitna i uključivala je brojne frakcije s različitim ideologijama i strategijama. Njen deo su bili i Narodni front za oslobođenje Palestine (PFLP), marksističko-lenjinistička frakcija koju je osnovao Džordž Habaš. PFLP je poznat po zagovaranju revolucionarnog socijalizma i po svojim istaknutim napadima, poput otmica aviona, kojima su skrenuli globalnu pažnju na palestinsku borbu. Druge frakcije, poput Demokratskog fronta za oslobođenje Palestine (DFLP) i Palestinskog oslobodilačkog fronta (PLF), takođe su igrale ključne uloge u oblikovanju raznovrsnih političkih i vojnih pristupa organizacije.
Poster PFLP-a, 1970. Arhiva Palestinskog muzeja
Inicijalno, PLO je organizovao gerilske napade na izraelske ciljeve iz baze u Jordanu. Nakon što su proterani iz Jordana, PLO se preselio u Liban, gde je uspostavio baze u južnom delu zemlje i bio uvučen u Libanski građanski rat (1975–1990). Posle izraelske invazije Libana 1982., organizacija se povlači u Tunis. Uprkos brojnim izazovima, PLO je postigao značajne diplomatske uspehe. Godine 1974. priznat je kao „jedini legitimni predstavnik palestinskog naroda“ od strane Arapske lige i dobija status posmatrača u Ujedinjenim nacijama. Time su uspeli da učvrste svoj međunarodni legitimitet.
Rezolucijom Generalne skupštine UN 3236, 1974. priznato je pravo Palestinaca na otpor protiv okupacije, uključujući pravo na oružani otpor, kao i pravo na samoopredeljenje. Ovo pravno priznanje oružanog otpora postavilo je osnovu za Prvu intifadu, koja je izbila u decembru 1987. godine. Prva intifada (na arapskom ustanak ili pobuna) bila je izazvana rastućim frustracijama zbog izraelske okupacije i oštre vojne vlasti na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze.
Intifada je mobilisala sve delove palestinskog društva – Beit Sahour, blizu Vitlejema, 1988.
Ustanak je bio odgovor na godine ekonomske nepravde, društvenog nezadovoljstva i ograničene političke slobode. Isprva obeležena spontanim protestima, štrajkovima i građanskom neposlušnošću, intifada je ubrzo prerasla u širi pobunu koja je uključivala nenasilni otpor i nasilne sukobe s izraelskim snagama.
I pored brojnih uspeha, mnogi Palestinci i njihovi saveznici optužuju Palestinsku oslobodilačku organizaciju da je vremenom počela da sarađuje s okupatorom i da je prihvatila kolonijalizaciju dela istorijske Palestine. Ovakve kritike se pojavljuju nakon potpisivanja Sporazuma iz Osla, 1993. godine, koji je u početku slavljen kao istorijski dogovor s ciljem uspostavljanja okvira za buduće rešenje dve države. Sporazum je doveo do toga da palestinska strana prizna državu Izrael a da Izrael prizna samo PLO kao predstavnika palestinske vlasti ali ne i državu Palestinu. Tada se uspostavlja Palestinska uprava za upravljanje delovima Zapadne obale i Pojasa Gaze. Iako je sporazum inicijalno doneo nadu za mirno rešenje sukoba, ključna pitanja od kojih milioni palestinskih života zavise ostala su nerešena – poput statusa Jerusalima, granica i povratka proteranih lica raseljenih širom regiona i sveta. U isto vreme, kontinuirana izgradnja nelegalnih izraelskih naselja na Zapadnoj obali dodatno je nastavila podrivati poverenje Palestinaca u mirovni proces.
Druga inifada u Gazi
Druga intifada, poznata i kao Al-Aksa ili Jerusalimska intifada, izbila je zbog odbijanja Izraela da u potpunosti sprovede Sporazum iz Osla i okonča okupaciju. Ovaj ustanak, koji je trajao između 2000. i 2005. godine, bio je odgovor na višegodišnje tenzije izazvane izraelskim akcijama u Jerusalimu, kulminirajući masovnim protestima i nasilnim sukobima. Kao prelomna tačka za početak Druge intifade bio je događaj iz septembra 2000. godine, kada je izraelski lider opozicije, Ariel Šaron, u pratnji više od 1000 naoružanih policajaca i vojnika, ušao u kompleks džamije Al-Aksa u okupiranom Istočnom Jerusalimu, koja važi za treće najsvetije mesto islama posle Meke i Medine.
Druga intifada donela je intenzivan talas palestinskog otpora, dok je izraelski odgovor uključivao vojne akcije i vazdušne napade, u kojima je poginulo preko 3.000 Palestinaca. Do slabljenja ustanka je došlo nakon smrti lidera PLO-a Jasera Arafata 11. novembra 2004. godine. Vlast preuzima Mahmud Abas, koji je od strane velikih sila viđen kao umereniji i saradljiviji lider, i već u februaru 2005. otpočinje pregovore sa Arielom Šeronom.U isto vreme Izrael je povukao vojsku i nelegalna naselja iz Gaze, što je predstavljeno kao kraj okupacije, a u realnosti je storilo uslove za pooštravanje blokade i izolaciju pojasa 2007. godine.
Jedna od posledica Druge intifade je i poštravanje odnosa i sukob između Hamasa i Fataha. Nakon izbora 2006. godine na kojima je pobedio, Hamas je preuzeo vlast u Gazi. Odgovor Izraela i međunarodne zajednice je bio poštravanje sankcija i potpuna blokada Gaze. Izrael od tada kontroliše granice, vazdušni prostor i obalu, što je dovelo do katastrofalnih uslova života usled ograničenja pristupa pijaćoj vodi, električnoj energiji kao i zabrane uvoza osnovnih potrepština, poput pelena i sunđera. U isto vreme međunarodno pravo i dalje smatra Gazu okupiranom teritorijom.
Između 2007. i 2021. godine, izraelske snage su više puta izvodile napade na Gazu, često nazivane „košenjem trave”. Ovaj termin, koji koriste neki izraelski zvaničnici, odražava ideju o korišćenju sile za potčinjavanje Gaze i njenih grupa otpora. U istom periodu na teritoriji Gaze je vođeno četiri sukoba između palestinskih grupa i Izraela: Prvi rat u Gazi (2008-2009), Rat u Gazi 2012, Rat u Gazi 2014, Izraelsko-palestinska kriza 2021 godine. U ovim sukobima ubijeno je više hiljada palestinaca, a više stotina hiljada je raseljno.
Veliki marš povratka Gaza
Kao odgovor na blokadu i izraelske napade, Palestinci u Gazi organizovali su Veliki marš povratka (2018–2019), zahtevajući pravo na povratak izbeglica i okončanje blokade. Tokom protesta, desetine hiljada učesnika suočilo se s izraelskom vojskom, koja je koristila bojevu municiju, gumene metke i suzavac. Ubijeno je preko 200 ljudi, uključujući decu, medicinske radnike i novinare. Ovaj događaj pokazao je da čak ni mirni otpor ne izbegava brutalnu represiju, produbljujući očaj i sumnju u diplomatska rešenja, dok je mnogima učvrstio uverenje da je nastavak otpora jedini put ka pravdi i slobodi.
Međutim, nijedan događaj nije privukao toliko globalne pažnje na opsadu Gaze kao događaji koji su se odigrali 7. oktobra 2023. godine.
Operacija „Potop Al-Akse” bila je velika vojna akcija koju su 7. oktobra 2023. pokrenuli Hamas i druge palestinske grupe otpora, uključujući Islamski džihad i manje militantne frakcije. Iako Hamas jeste najveći i najorganizovaniji pokret u Gazi, svakako nije jedini i ne deluje samostalno kako se to prikazuje u Zapadnim medijima. Palestinski izvori nikad ne pričaju samo o Hamasu, već u Palestinskom pokretu otpora, koji pored Hamasa čine i druge organizacije kao što su Islamski džihad, PFLP, Komitet narodnog otpora i druge. Ova široka kolaciji okuplja grupe koje su ideološki različite, ali ujedinjenje u borbi za oslobođenje Palestine.
Operacija je od strane Hamasa predstavljena kao odgovor na izraelske akcije u džamiji Al-Aksa i šire nepravde vezane za palestinska prava i okupaciju. Osim što su zarobili taoce, cilj napada bio je izazvati ozbiljnu štetu okupatorskoj infrastrukturi i osporiti njenu bezbednost.
Uprkos pokušajima Izraela i njegovih saveznika da Palestince i njihove pristalice etiketiraju kao teroriste ili simpatizere ekstremizma, ovaj globalni pokret nastavlja da raste, potaknut rasprostranjenim ogorčenjem zbog razmere patnje u Gazi i sve većom svesnošću o dugotrajnoj nevolji palestinskog naroda. Daleko od slabljenja, ova solidarnost signalizuje promenu u globalnom javnom mnjenju i rastući izazov narativima koji su decenijama dominirali diskursom.
*naslov je parafraza izjave Lejle Kalid
0 Comments