Je l’ hoćeš sa mnom da deliš flajere?
– Kad?
U subotu.
– Ono na trgu?
Ma ne, ne. Mića, mamin šef, neće sada da postavlja ceo taj štand. Samo ovako, idemo i delimo flajere.
– A Tijana?
Ma, nju to ne zanima.
– Što? Pa delile ste onaj put zajedno.
Pa da, ali to ti je Tijana. To je tad bilo na trgu, pod šatorom. Znaš kakva je, da voli da je u centru pažnje. Ovo je čisto onako, išli bismo i ostavljali po sandučićima i tako koga sretnemo. Otkud znam.
– Ma može, da, super.
Plus, ono što je najbolje, zaradiš pare. Haha.
Imam tu drugaricu Katarinu, kao sestra mi je. Njena kuća je pored moje zgrade. Pa pričamo ili ćutimo tako preko terase. Jedan nivo razlike. Kao Gerda i Kej, samo nam fale puzavice. Zapravo njoj ni ne fale, nego rastu u dvorištu. Slabo joj šta i fali reklo bi se, samo smo oboje životno tužni od dvanaeste pa znam da baš i nije tako.
Ja sam se ovde doselio tek pre tri godine. Tijana i ona su tu odrasle. Ostala deca iz kraja idu u drugu školu. Tako da smo samo nas troje. Ujutru uvek idemo zajedno, skupljamo se kod Tijane. Kaća i ja ponekad zakasnimo pa idemo odvojeno. Ili ko stigne na vreme kreće sa Tijanom, jer ta ne zastajkuje. Posle časova je nešto slobodnije. Tad ima i drugih sa kojima podelimo put ili ga skroz izuvijamo da bude zabavnije, mada se često i nekom u školskom ostaje. Ja sve radim samo što kasnije kući da stignem. Otvoren za sve predloge. Kaže Kaća: ‘Ej ljudi, meni se ostaje.
– Ostanite vi, idem ja, kaže Tijana.
– Ne, ‘ajde i ti. Pa petak je, vučem je za ruku i molim je.
– Igore, pusti me. Nema šanse. Idem samo da se bacim u krevet.
– ‘Ajde, vidimo se, kaže Kaća i ljubi je.
Sedimo na klupi ispod drveta. Prepričavamo dan i malo ogovaramo, mada najviše ćutimo. Milan igra fudbal u betonskom terenu. Kaći se on sviđa, evo već dve godine, ali nije jedina. Njemu se sviđa neka druga, barem tako ona kaže. Šuta Milan jako, ona se pravi da ne gleda, ali je pogođa. Moj brat je golman i hteo je da me nauči, ali se ja nisam dao.
Nalazimo se uveče, pošto je danju isuviše vruće. Kaća mi daje jedan deo, drugi uzima sebi a ostatak flajera pakujemo u rančeve. Obična noćna šetnja, šta ćeš lakše. Tu kod nas nema bogznašta, sve same kuće. Ona kad vidi auto, zavuče jedan pod brisačem. Pa firma i jeste za auto delove. Kaže samo pažljivo kad dižeš, mada se ni sama ne libi kada se od dugog stajanja zalepe. U centru su soliteri okruženi parkinzima. Ulazi su otključani pa se delimo po zgradama i igramo ko će pre. Uvek ona pobeđuje, i ne znam da li je iskustvo, aljkavost ili prosto prevara, sviđa mi se izazov. Čitamo prezimena koja nismo ni znali da postoje, smejemo se. Ako nas neko zatkene kod svog auta, mi brzo objasnimo šta je. Pa fina smo mi deca, još i radimo, ko bi zaboga to zamerio.
Skoro će 11, pa Kaća mora kući. Vraćamo se drugim putem. Zamišljamo kako bi bilo negde baciti sve ostale ili ih zapaliti, pa niko ne bi ni znao. Ali pošto ipak tamo njena mama radi, poštujemo to a i pošteni smo. Smešno je kad shvatimo da za nama ostaje trag.
Ispraćam je, kao i uvek. Posle njene kapije uvek zastanemo, ili sam to možda samo ja. Kaže Kaća: Ništa, idem ja.
– E, a, čekaj.
– Šta?
– Pa. Da te pitam nešto.
– Šta?
I za ovo se spremam svaku noć pred spavanje, evo već godinu i po.
– Sviđaš mi se.
– Ti se meni sviđaš.
– Volim te.
– Volim te najviše.
– Ja sam zaljubljen u tebe.
Poljubim je.
Vežbam pred ogledalom.
Ona je vežbala sa nekom devojkom, jednom u WC-u, na nekom rođendanu, znam, rekla mi je. Ja vežbam sam. Uvučem prvo pljuvačku, Držim je. Bojim se da je ne udarim protezom. Pazim da idem u krug, da ne zastajkujem. Da jezik ispružim ali ne previše. Ipak. Kažem.
– Ništa. Vidimo se sutra.
– Ćao, Igi. Laku noć.
I ljubi me. U obraz.
– Ćao. Vidimo se sutra za ovo ostalo.
Danas smo po parkinzima i ulicama. Sunce je jako i tolpo je. Nedelja je, vreme ručka, pa je pusto. Loše mi je, Kaća kaže ‘ajde, imamo još malo. Nije meni ništa teško zbog nje, samo se ja ne osećam najbolje. Ona je opet bila brža, pa uzima polovinu onoga što je meni ostalo. Dakle do mene je. Po povratku me boli glava i muka mi je. Majka kaže to ti je od sunčanice. Ja ne verujem da to uopšte postoji. Nisam je iskusio nikad ni pre ni posle.
0 Comments