Tek što sam izašao na ulicu, iz mraka susednog ulaza je izleteo momak sa kacigom u ruci. Trčao je, poskakivao, povremeno osvrćući se za sobom. I pošto je preleteo tako čitav travnjak, prošao ispred nas, odmah za njim se čula druga figura iz čijih se obrisa slutio žandar. Uskoro se i zabeleo natpis „policija” na njegovoj uniformi. Tada već pokušavam da izvadim telefon, jer sada već toliko to neupitno kolektivno činimo, ali, ipak, brzo obojica odmiču ispred i nestaju u vijugi ulice, a ono zabeleženo ne ilustruje dovoljno. Prvi put u životu sam bio svedok potere.
Mara kaže da nije brzo kao u filmu, a ja kažem da je to samo zbog raskadriravanja i montaže. Ona, naravno, to već i zna i kaže kako nema šanse da ga ovaj policajac stigne. Meni on izgleda fit i kao da je u formi i zamišljam da negde već ima i drugih koji čekaju na ovog momka iza nekog ćoška, pa će sigurno biti uhvaćen. Ne znam za šta je kriv, ali navijam za njega refleksno, jer ne mogu da zamislim da je neko zbog njega zaista stradao, pa onda ne bi trebalo ni on, logično. Zaključujem da je verovatno neki sitni ulični diler jer se u tom dvorištu vrti tako par momaka iz kraja, pa ih ponekad i vidim sa terase kako podele džoint. Ova pretpostavka ne deluje dovoljno jaka za ovu scenu, ali opet – šta bi drugo trebalo policjac da uradi u ovoj situaciji nego da pojuri svoj plen. Jer, tako je postavljeno, zar ne? Te kazne jesu nekakvi bonusi za njih. Ispravite me ako grešim, ali tako sam čuo kad sam sam bio uhvaćen. S tim da sam se predao i priznao sve, jer lako odbacim taj teret poricanja i laži. Sve je bilo super u stanici tada, inspektor je bio fin i svako je radio samo svoj posao. Ja sa jedne strane, a on sa druge. Strah je u mom slučaju bio zmija bez nogu pa sam veliki deo vremena proveo smejući se, a on je pokušavao da me uozbilji, ali još mislim da to nisu samo odbrambeni mehanizmi, već samo smešne situacije. Valjda je prošlo vreme tih čvrstih ruku od kojih se znoje dlanovi i klecaju noge i odavno su svi ti gore samo neki baloni od helijuma, pa nam i sve govorancije globalno zvuče histerično. Dobrotu trampimo za loše šale – policija u službi pravde.
Nakon što brzo prođemo kroz ničim uzdrmani sistem, sada već okićene, Knez Mihailove, nailazimo na delimično zatvoreni trg kod Kolarčeve. Jasna je veza prethodne i scene protesta pred nama jer igrali smo i mi te jurke prošlog leta. Probao sam blokadu, šetnju i skup, ali nakon nekoliko razočaranja, više me nije radilo. Svelo se nekako sve na to da budem još samo jedno telo koje nije dovoljno jako da odbrani bogznašta tu sve treba braniti, a davati artikulaciju ovoj improvizaciji osećam kao okupaciju demokratije. Slogani mi ne idu i retko me uzbude. Pištaljku nemam, a nešto mi ne da ni da je kupim i podržim profitere. Pa, i to je performans, kao i sve drugo, i deluje naivno da se sve to svede na nekakvu estetsku predstavu, ali zaista ne uspevam da se otrgnem utisku neke dečje igre. Razlika je samo što nas je na ulici tada bilo malo i znali bismo sve likove i, na kraju, igra je mnogo više bila radi igre. Dok ovo, ipak, nije. Ovo su ozbiljni zahtevi sa ozbiljnim razlozima upućeni institucijama od strane odraslih ljudi. Priznajem da mi je taj koncept nedođije mnogo lakše padne, zbog čega ovde i ostajem – pravda bez kazne i zločin bez nagrade. Ali isto tako, i sve češće, stvarnost upliva u moje zalive da vikne kako je sva udobnost ili neudobnost koju zovemo kvalitetom života ozbiljno pitanje. Odavno se ne plašim da nemam sve pa zavrtim tako svakog jutra dan. Energija ima cenu koja se plaća samo onda kada neko želi da živi punijim plućima od drugoga.
U nedelju popodne upoznajem Marinog druga na jednoj od tih šetnji Terazijama. Kažem mu kako mi to zagađenje vazduha ništa ne predstavlja pošto se trudim da ne osetim ni ono mnogo opipljivije. On mi odgovara kako svaki put kada je malo veće završi na hitnom prijemu i aparatu jer je asmatičar. Ne deluje uvređen mojim stavom, a ni ja nisam na taj način korektan jer podrazumevam da niko nikom ne želi loše, samo neki ljudi ne umeju bolje.
Svi smo izvezeni na tom platnu revolucije i rata. Razglabajući opcije života bez ljubavi upuštao bih se vrlo ozbiljno u tu maštariju sebe kao samuraja, nekakvog samotnog ubice koji će jednim udarcem opet promeniti principe. Ali, taj ratnik mi neprestano izmiče, pa ipak upadnem u nešto udobnije. Iskreno se bojim dok gledam sve te slike i znam da nisam jedini i da to traje duže od nas koji smo sada tu i šta sa tim. Okej je igrati svoje igrice koje život znače sve dok puštamo roditelje da rade ono što oni znaju mnogo bolje – šta je to za nas najbolje.
Čujem neretko kako mora krv da se prolije, ali toliko ih je bilo već da bismo bili ovde. I već mi ovo topljenje u aktivizam izgleda kao bljuzgavica iz koje bih da pobegnem. Strah kao pokretač nam valjda svima nedostaje. Svet je oblikovan ljudskim oružjem, a naše cepa i one nedeljive jedinice. Moguće je i da preterujem, ali neko tamo ipak ne može da diše bez aparata i negde se zaista zagađuje i nekome očigledno ništa od toga nije strašno i ne boji se, a u međuvremenu nama je sve. I tako sve dok ne odrastemo, a zapravo češće samo ostarimo, i ne samo da ne odrastemo nego se još i smanjimo. Pokušavam da mislim na sve bez ruganja ikome verujući da se svi, zapravo mnogo više, boje. Samo su sada velike uloge takve – neromantične.
0 Comments