fbpx
ANTENA NOVA EPIZODA: Borosane - Simbol radnica u Jugoslaviji ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Borosane - Simbol radnica u Jugoslaviji ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Borosane - Simbol radnica u Jugoslaviji ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Borosane - Simbol radnica u Jugoslaviji ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Borosane - Simbol radnica u Jugoslaviji ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Borosane - Simbol radnica u Jugoslaviji ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Borosane - Simbol radnica u Jugoslaviji ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Borosane - Simbol radnica u Jugoslaviji ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Borosane - Simbol radnica u Jugoslaviji ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Borosane - Simbol radnica u Jugoslaviji

Katja Gorečan: Materinska knjižica

Predstavljamo vam odlomak iz knjige Materinska knjižica, slovenačke autorke Katje Gorečan

8. June 2023

Katja Gorečan: Materinska knjižica, LUD Literatura, 2023.
(odlomci iz poetičnoga romana)

Prevela sa slovenskoga Petra Amalia Bachmann

ako biste upitali moju mamu kako izgleda devet mjeseci
neprestanoga plača, na to bi vam odgovorila da je vrlo iscrpljujuće. kada
je na telefonu pregledavala prošlogodišnje fotografije, razmišljala
je kako ,,sam nekada imala još čak simpatično lice
i mislim da  ga neću više nikada imati”.
otkada se vratila iz bolnice, sve su se stvari nepovratno
promijenile, unatoč tomu što je tamo provela tek nekoliko dana.
tada me je zauvijek izgubila, ako bismo to tako mogli nazvati.
mislim da joj je onda bilo doista neopisivo loše. više je puta
ocu ponavljala da je najbolje da jednostavno umre jer nije znala
kako da nastavi sa svime što joj se zbilo.
,,zasigurno je bolje da me više nema na ovome svijetu.”
ja sam joj ponavljao da sam još uvijek uz nju i neka samo
ostane na ovome svijetu, no ona je okretala glavu u drugu stranu,
kao da je osjećala stid i kao da nikada više ne bi nikomu uspjela
pogledati u oči.
mama je više puta rekla ocu da toliko plače jer me
nije mogla u potpunosti poroditi i da osjeća bol jer ne zna što
učiniti s ovom ljubavlju koja je postojala negdje između.
zaista ni nije zapravo znala zašto se osjeća loše.
nije umro nitko koga je stvarno poznavala.
nije imala fotografije osobe koja je umrla, a nije znala ni ime.
jednostavno je otišlo nešto što bi nekada moglo biti i što zasigurno
nikada neće biti i sada treba nekako nastaviti. ljudi su joj
govorili da će već preživjeti.
izuzetno teško bih vam opisao njezino lice kada
o tomu razmišlja.

ginekolog joj je rekao da nije ništa kriva, ali mama
je rekla da ipak misli da je nešto skrivila, ali tko joj uopće
može zajamčiti da nije ništa kriva.
tko, dakle?
nitko.
,,nitko mi to ne može zajamčiti,” vrištala je i glavom
udarala o zid spavaće sobe.
započelo je to negdje oko Božića i otad nisam
siguran je li stala ijedan dan. božićno ju je razdoblje
dotuklo, naime, nije se više znala smijati. u to se vrijeme ljudi
mnogo smiju. u to je doba saznala da joj je prijateljica
trudna i da je s njezinim djetetom sve u redu. mama joj je
telefonski čestitala i govorila joj koliko je sretna zbog toga što
je njezino dijete zdravo, jer je doista i bila radosna zbog nje. no. potom.
tada je po prvi put pala posred kupaonice i neko je vrijeme
samo ležala.
pritom sam joj šaputao:
,,mama, doista ne moraš plakati za mnom.”
ali nije me čula i samo je nastavila ležati sve dok otac nije došao
iz trgovine i našao je sklupčanu na podu kupaonice.
podigao ju je i odnio u krevet. u krevetu se nije niti
najmanje pomaknula i prvo sam pomislio da više ne diše.
oči su joj bile čvrsto zatvorene.
ni disanje joj nisam čuo
,,mama, probudi se”, rekao sam joj, naime, bilo bi doista šteta kada bi
zaspala zauvijek.
„mama, probudi se. molim te, probudi se.”
legao sam pored nje da joj kažem koliko je jako
volim i da, što se mene tiče, ona stvarno nije kriva,
ali me nije čula.

dakle, ako vas zanima, moje je ime trebalo biti tobija, odnosno
tako je moja mama nazvala fetus koji je nosila
približno devet tjedana. koliko je tjedana stvarno bilo, neće
nikada saznati jer nas dvoje nismo dočekali prvi pregled.
sama je otprilike izračunala mojih devet tjedana,
koliko sam shvatio, prema tomu što se događalo s
njezinim tijelom. kada je tih devet tjedana prekinuto, nije
znala kojim će me imenom dozvati i kada će za to biti trenutak. kao
koga će me pokopati:
,,embrij, novorođenče, beba, dijete”.

smije li naglas pred svima izreći da su izgubili dijete?
bi li trebala da prisustvovati nekom okruglom stolu na tu temu?
kojega stručnjaka ili stručnjakinju mora
ovdje pitati za mišljenje i dopuštenje?

ha?

zbog završetka ovih devet tjedana i nekoliko dana
također si je postavljala pitanja i pregledavala po internetu
pa je njezina zadnja povijest pretraživanja interneta
izgledala nekako ovako:

,,ako je dijete/fetus bio star oko devet tjedana, je li
dopušteno plakati” i
,,koliko dugo smijem plakati”
,,je li to bilo dijete”
,,koliko traje žalovanje”
,,kako neka tugujem”
,,kako neka organiziram pokop”
,,groblje za spontani pobačaj”
,,hoću li se ikada više smijati nakon spontanoga pobačaja”
,,što se događa nakon spontanoga pobačaja?”
i mnoga druga pitanja koja su se množila sa svakim
danom od dana gubitka.

za to što joj je život postao čudan je vjerojatno kriva
tišina.
pošto me je izgubila, teško se je sporazumijevala s
ostalima.
budući da je nekada išla u školu gdje je studirala književnost
i kazalište, mislila je da će u knjigama pronaći odgovor.
no, to što je nekada studirala, čitala ili pak istraživala, nije
nigdje igralo nikakvu posebnu ulogu.
niti u poslu, niti u društvu, niti u životu.
o tomu, što joj se događalo,
,,ne nalazim odgovor ni u jednoj knjizi. kao da se nešto takvo
još nikada nikomu nije dogodilo i kao da nitko ne bi smio pisati
o tomu”
kada je u ginekološkoj ambulanti čekala prvi pregled
tek koji tjedan nakon što me je izgubila, u čekaonici je
utipkala spontani pobačaj i tuga u tražilicu mobitela:

,,kod 44 posto žena koje su pobacile u prvome
tromjesečju vidljivi su znakovi psihološkoga
stresa i više mjeseci po pobačaju. oni su depresija,
napadaji panike, ponovno proživljavanje događaja,
noćne more i tjeskoba. brojne ozbiljne znanstvene
studije ukazuju na činjenicu da pobačaj ima trajne i duboke
posljedice po duševno stanje žene. u jednoj od tih
studija utvrđeno je da čak četvrtina promatranih žena
pati od posttraumatskog stresnog poremećaja
nakon jednoga mjeseca, a sedam posto njih čak i nakon četiri
mjeseci nakon pobačaja. velik broj žena koje su doživjele
iskustvo spontanoga pobačaja ili pak izvanmaternične
trudnoće ispunjava dijagnostičke uvjete za mogući
posttraumatski stresni poremećaj. brojne žene
imaju umjeren do jak oblik tjeskobe, no manje
ih oboli od depresije. tuga i posebno simptomi
posttraumatskog stresnog poremećaja traju još najmanje tri
mjeseca po gubitku djeteta.”

pošto je sve to pročitala, učinilo joj se da i nije više toliko čudna i
da možda nije ni jedina
koja je svjedočila začetku, jenjavanju i kraju.
no, nitko ne piše o tome, zapitkivala se mama,
zašto nitko o tomu ne piše, o tomu da to nije samo jedan tren kada
postaneš tužan.
,,kada se ukloni začetak, moja trudnoća postaje nešto
neshvatljivo. kao da nikada nisam bila trudna,”
uvečer je upisala u bilježnicu koju je čuvala kraj sebe na noćnome
ormariću.
,,kao da sam izmislila vrlo kratku priču u koju ni sama još
ne želim vjerovati.”
mnogo priča, koje su govorile o ženama kao što je mama, zapisali su
drugi u nekoliko kratkih rečenica.
oni, koji su pisali te priče, nisu ostavili toliko krvi
na službenome zahodu,
na uredskome stolu,
u skladištu
i pod bolničkim tušem.
zbog toga im se možda činilo da je dovoljna rečenica ili pak dvije.
ali po maminom je mišljenju jedna rečenica premalo.
,,jedna rečenica,” pomislila je, ,,ne govori ništa.”
,,jedno poglavlje”, pomislila je, ,,ne govori ništa.”
,,doživjela si pobačaj” ne govori baš ništa.

KATJA GOREČAN (Celje, Slovenija, 1989.) slovenska je spisateljica, komparatistkinja i dramaturginja. Godine 2012. njezina pjesnička zbirka Patnje mlade Hane (Trpljenje mlade Hane) nominirana je za Jenkovu nagradu, najugledniju pjesničku nagradu u Sloveniji. Ista zbirka bila je odabrana za Bijenale mladih umjetnika mediteranske Europe. U siječnju 2018. objavljena je njezina koreopoema Neke noći neke djevojčice negdje umiru (Neke noči neke deklice nekje umirajo) u izdanju Hiše poezije. 2023. objavila je poetični roman naslova Materinska knjižica u izdanju LUD Literature koji je nominiran za nagradu za najbolji roman, za Cankarevu nagradu za najbolje književno djelo te za nagradu Kritiško sito.

Preporučeni tekstovi

Pratite nas na:

0 Comments

Submit a Comment

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *