„Lice se ne računa!” — ovo je rečenica kojom bismo kao deca naglašavali da u tuči lice treba da ostane bez ožiljka, kako bismo se zaštitili od prekora roditelja. Ipak, i pored toga, ožiljci su se pokazivali pred društvom kao ordenje zarađeno u dugoj i teškoj borbi. Vremenom se sve manje igramo, a dečaci i devojčice prestaju da budu u istom timu. Odrasli prestaju da nam govore — „ Kakva si ti to devojčica? Kako ćeš sa tako izranjavanim nogama da nosiš haljinu?” jer mi postajemo odrasli i počinjemo samoinicijativno da krijemo bubuljice, ogrebotine, ožiljke, a onda i bore.
U svom romanu Kintsugi tijela, Senka Marić piše o nenadoknadivim gubicima, ožiljcima koji se pretvaraju u ordenje. Naslov je objašnjen na prvim stranicama — „Kintsugi je japanska umjetnička tehnika popravljanja polomljenih keramičkih predmeta tečnim zlatom ili platinom, naglašavanjem oštećenih mjesta, s ciljem da se prošlost predmeta istakne, a ne sakrije, što je blisko načelu wabi-sabi, odnosno nalaženju ljepote u oštećenim ili starim stvarima.”
Junakinja, kojoj se pripovedna instanca direktno obraća, može biti bilo koja odrasla žena koja je jednom bila devojčica. Međutim, ona je bilo koja odrasla žena koja je jednom bila devojčica i koja je saznala da ima rak dojke. Ova rečenica može da se širi unedogled i pred nama će se otvoriti priča o fizičkom bolu koje trpi jedno telo, o fizičkom i psihičkom bolu kroz koji prolazi jedna odrasla žena koja je jednom bila devojčica. U fragmentima narativnog toka pred čitaocem se odvijaju dve priče, koje u središtu imaju istu junakinju — u telu devojčice i odrasle žene.
Pripoveda nam se u drugom licu — čini mi se kao da čitam uputstvo za preživljavanje bolesti i prihvatanje sebe od strane nekoga ko je ovu priču preživeo ili bio njen posmatrač. Ovakav odnos sa čitaocem posebno je zanimljiv, poput tajnog razgovora u četiri zida, ramena za plakanje i ohrabrenja. Neće svako ko pročita ove redove biti žensko, niti će svako biti u borbi sa rakom, ali ovo jeste roman za sve jer svi poznajemo dobro bar jednu ženu. Napomenula sam ranije — ženu koja je jednom bila devojčica.
Pripovedni tok kojim se prati život junakinje koja se bori sa bolešću isprekidan je retrospektivnim epizodama iz detinjstva, u kome je svaki korak napred, ka slobodi, bio povučen zbog osećaja stida. Grudi, kojih se kao dete stidela, kroz odrastanje je prihvatila. Najzad, prihvatanje grudi nije krajnja pobeda ženskog u njoj.
Kad je bila devojčica tukla se sa dečacima. Gledala je fotografije golih muških i ženskih tela zbog kojih je osećala zadovoljstvo, ali i stid. Kada je dobila prvu menstruaciju osećala je stid. Kada je pijani otac prolazio pored nje i njenih drugarica osećala je stid. Kada je prvi put na letovanju uočila da su joj grudi porasle, osećala je stid. Krajnja pobeda koju junakinja postiže jeste prihvatanje svog tela sa grudima, a zatim i sa ožiljcima.

Prošao je jedan vek otkad je Isidora Sekulić u svojim Saputnicima opisala glavobolju. Danas, Senka Marić piše o bolu koji traje dugo i koji ostavlja za sobom ožiljke, kao uspomene. Ona smešta telo žene na operacioni sto, pred primanje anestezije. Pred nama je junakinja na hemioterapiji, u kadi slane vode, pred ogledalom u kome vidi svoje grudi kako se odvajaju od nje i plaše je. Ona pleše sa svim mrtvim ženama koje je dozivaju dok spava u bolničkoj sobi i igraju oko nje u crvenim haljinama. Kroz njene snove jednako prolaze žene koje je videla na hodniku bolnice i mitske junakinje. Pored stvaralačkih poigravanja i menjanja pripovednih tokova, nad pričom lebdi energija prihvatanja ženskog principa.
Sve žene koje se utapaju u junakinju kroz snove šalju poruku izvan okvira stranica knjige. Devojčica, žena, junakinja iz mita, komšinica, drugarica iz detinjstva — svaka od njih sa svojim delovima tela sliva se u jedan lik, u jedno telo, a zatim i u jednu poruku. Nije čudno to što oko nje igraju Amazonke (žene ratnice i žene bez leve dojke, po narodnom verovanju) ili Meduza, koju je Atina kaznila, pretvorivši njene nežne crte lica u večnu grimasu, a pramenove kose u zmije.
U svetu žena ratnica najvažniji su pokret, hrabrost i borba. To je spoznaja i žene iz ovog romana. U leto 2014. junakinja oseća svoj prvi bol, a u leto 2016, nastavlja svoj život sa novim saznanjem o bolu. Odlaskom na Pelješac vraća se u detinjstvo, kada se stidela svojih grudi koje su počele da rastu. Ona konačno spoznaje — „Tijelo je pokret. Pokret je život.”
0 Comments