Pustiću radio za desetak minuta. Tada počinje jedna od mojih omiljenih emisija. A možda i neću. Možda neću slušati ništa. Možda ću oprati tri šolje i četiri čaše koje od juče ujutru zauzimaju prostor u mojoj sudoperi. A možda neću ni to. Možda ću to kasnije, predveče. Neće se dodatno napuniti sudopera, ne očekujem goste. A možda se i neko najavi da će doći na kafu, pa operem ranije. Možda ću da složim veš koji stoji na gomili već tri dana, a možda me i to mrzi. Možda ću da odem da se kupam i uzmem čist donji veš sa te gomile. Možda. Možda rešim da ispravim kosu, jer mi se sviđa kad je ravna. Možda pomislim da ne bi trebalo često pržiti kosu peglom, pa je ostavim da bude kakva jeste. Možda.
Možda se setim da zalijem novi kaktus koji sam kupila u Maksiju, jer je ostao sam na rafu i koštao 148,99. Možda i neću. Zapravo ne znam kako se zaliva kakuts. Jednom mesečno, jednom u dva meseca… Možda proguglam kako se zaliva kaktus. Da bih proguglala kako se zaliva kaktus, moram da pomerim mačku čije se šape nalaze na lap topu koji se nalazi na fotelji. Možda mi bude žao što sam probudila mačku, pa uzmem da je mazim sat vremena i razmišljam o tome kako je volim i kako je lepa. Njoj se možda neće maziti kad i meni, pa ode do terase da zamišljeno gleda u daljinu. Možda joj se pridužim i zamišljeno gledam u daljinu. Možda mi i to dosadi brzo, pa ipak proguglam kako se zaliva kaktus. Možda ne pronađem tačan odgovor, pa ga zalijem kako ja mislim da treba. Možda preteram. Možda.
Možda se ipak setim one emisije, a možda pustim neku stanicu sa koje ide neka zabavna muzika. Možda pojačam hit sa rekreativne nastave ’03 – Željko Samardžić 9000 i zapevam na sav glas. Možda pustim poruku najboljoj drugarici iz osnovne škole da sam je se setila. Grize me savest, nismo se dugo videle. A možda me toliko ponese muzika da zaboravim i na grižu savesti. Možda sama za sebe odigram onu aserehe a ehe koreografiju i zapitam se gde je jedina medalja koju sam osvojila u životu. Prvo mesto za najbolju koreografiju. Možda.
Možda se setim da nisam pojela ništa od jutros, pa otvorim frižider. Možda me mrzi da pečem jaja, pa uzmem samo hleba, putera i džema. Skuvam belu kafu, pomislim na baku i na sve bele kafe i palačinke koje mi je napravila. Možda se rastužim, pa odmah posle dobijem poruku od drugarice koja čeka bebu i udaje se za vikend. Možda me to razneži, pa krenem da plačem dok čekam da se puter malo otopi. Možda mi se jedu jaja, ali mi se ne riba tiganj posle. Već imam tri šolje i četiri čaše u sudoperi. Možda da ih operem dok čekam da se puter otopi. Možda.
Možda se vratim u krevet kad doručkujem da malo čitam ili pustim neku seriju. Možda. Možda da ponesem mačku sa sobom. Možda da se uspavamo opet zajedno, iako je tek 13:30h. Možda ipak da skuvam treću kafu, da mi se ubrza puls. Možda da stavim crveni karmin i parfem kao da sam pošla negde. A nemam obaveze danas. Možda kasnije neku. Možda.
0 Comments