Nakon četvorotomnog ciklusa Napuljskih romana, Elena Ferante se upustila u pisanje novog romana, „Lažljivi život odraslih“, koji je objavljen u Italiji krajem prošle godine, a 1. septembar 2020. obeležila je njegova svetska premijera. Ostavlja se utisak da je njeno pisanje postalo interesanto čitaocima širom sveta, a to da interesovanje ne opada potvrđuju i gužve u knjižarama već prvog dana kada je nova knjiga objavljena.
Elena Ferante je objavila nekoliko romana, među kojima su „Dani napuštenosti“ i „Mračna kći”, a potom i pomenuti ciklus Napuljskih romana koji joj je doneo veliku svetsku slavu. Prvi roman iz ciklusa, „Moja genijalna prijateljica“, objavljen je 2011. Nakon godinu dana usledio je drugi – „Priča o novom prezimenu“, 2013. treći deo – „Priča o onima koji odlaze i onima koji ostaju“. Na kraju, 2014. je objavljena „Priča o izgubljenoj devojčici“. Sve navedene romane kod nas je objavila i prevela izdavačka kuća Booka.
Magazin Time uvrstio ju je 2016. godine među 100 najuticajnijih osoba na svetu. Danas govorimo o njenom novom romanu kao o posebnom književnom događaju koji je obeležio ovaj mesec.
Kako je Elena Ferante uspela da ostavi ovakav utisak na nas?
Iza pseudonima „Elena Ferante”, koji dobija priznanja i počasti, krije se lik žene o kojoj malo toga znamo, a to čini njene romane dodatno privlačnim publici.
Ona piše pitko i istinito o odrastanju, seksualnosti, ženama, devojčicama, dečacima, muškarcima i podseća nas na to da možda ipak i nismo tako često čitali o junakinjama koje liče na Fanteove muške likove. Skreće nam pažnju nas na to da postoje i tinejdžerke sa egzistencijalnim pitanjima, sudarima sa odraslim životom i naivnim potezima.
Svojim pisanjem ona slika likove devojčica koje odrastaju, njihovo prihvatanje sopstvenog tela i pokušaje da se ukalupe u svet koji već unapred grupiše devojčice. Nakon ciklusa Napuljskih romana usledilo je novo delo koje ponovo u središtu ima junakinju.
Teme sa kojima smo se susretali čitajući Elenine romane, pojavljuju se i u novoj knjizi. Međutim, „Lažljivi život odraslih“, sa sobom nosi i nešto suroviji prikaz bolnog suočavanja sa istinom odraslog sveta i muško-ženskih odnosa.
„Laži, laži, odrasli ih zabranjuju, a istovremeno izgovaraju tolike laži.”
Đovani, junakinji romana, identitet biva poljuljan u trenutku kada prisluškuje razgovor roditelja, razočaranih njenim slabijim školskim uspehom, i čuje kako je otac poredi sa svojom sestrom Viktorijom. To je za nju značilo da počinje da liči na ružnu i zlu očevu sestru, čiji lik je dugo skrivan od nje, precrtan sa svih porodičnih fotografija i skriven u siromašnom i prljavom kraju Napulja, u koji profesorska kćerka nikada nije kročila.
Za razliku od njenog oca, koji je šarmom i intelektom osvajao svet oko sebe i grabio prilike, i majke, koja je nežnom pojavnošću bila uzor dame, Viktorija je bila mračni odraz u ogledalu sa kojim je Đovana želela da se susretne. Uz roditeljsko odobrenje, devojčica dobija priliku da upozna tu tetku na koju počinje da liči.
Čitaoci koji su upoznati sa Napuljskom tetralogijom, u liku Viktorije mogu da prepoznaju Lilu, junakinju iz prvog romana tetralogije „Moja genijalna prijateljica”. Eleninina opsesija Lilinom inteligencijom i nezavisnošću blago se ocrtava i u odnosu između Đovane i Viktorije. Međutim, za razliku od Elene, junakinje iz pomenutog romana, Đovana u sebi prepoznaje narav svoje tetke.
Devojčica je kroz odrastanje bila opčinjena očevim smernim i lepim likom. Njegovi maniri, učenost i strahopoštovanje koje bi osećala svaki put kada bi se našao u prostoriji, ostavili su dubok trag u odrastanju. Ipak, savršeni otac ju je i naveo na put samospoznaje, otkrivši u njoj ružnu stranu. Njemu je značila lepota. Hvalio je Đovaninu lepu kosu, učtivost i uspeh u školi. Trenutak njenog slabijeg napredovanja u školi probudio je drugačiju reakciju.
U svetu u kome ona živi važna je lepota. Dečaci se zaljubljuju u lepe devojčice, njen otac i majka stalno ističu lepotu. Tom svetu ne pripada tetka iz prljavog kvarta, a ne pripada ni Đovana.
Upoznavanje sa tetkom Viktorijom Đovanu odvodi u novi svet, otkriva joj drugu stranu istine o gradu u kome je odrastala, a pre svega o ocu, kome se toliko divila. On potiče iz siromašnog kvarta. Njegova priča je drugačija iz tetkinog ugla. Đovana je odrastala uz očevu priču o tužnoj sudbini neprihvaćenog člana porodice, dok Viktorija pred njom priča o mladiću koji nikada nije želeo da bude deo porodice i koji ju je sprečavao da bude srećna. Brižni otac se tada otkriva kao muškarac koji pokušava da kontroliše sve oko sebe, a naizgled ušuškani život u Napulju, u porodici profesora, pred očima čitalaca počinje da se razrušava vrlo brzo. Odnos između njenih roditelja otkriva svoju novu dimenziju, a ona shvata da nije jedina koja laže kako bi se izbavila.
Iako je otac bio značajan za Đovanu, čini se da se ona tek kroz druženje i razgovore sa ženama iz svog okruženja u potpunosti oslobađa. Upoznavanje sa tetkom, odnos prema majci i drugaricama značajni su za Đovanino sazrevanje i oslobađanje. Sa svojom vršnjakinjom Anđelom ona prirodno i slobodno prvi put istražuje seksualnost, a kroz poznanstvo sa tetkom Viktorijom oživljava u sebi ženu potpuno drugačiju od majke. Šminkanje, doterivanje i lepo vaspitanje nisu ženski princip koji je oživljen u Viktorijinom liku. Devojčica od tetke prvi put čuje kako treba doživeti seksualni čin, a posebnu slobodu pruža joj mogućnost da sluša drugačiji dijalekt i psovke, koje nisu dozvoljene u kući i školi.
Odnos sa majkom, sa druge strane, u sebi ima ostatke odnosa sa ocem. Nakon ljubavnog raskola ona i dalje oživljava ljubavnu priču iz prošlosti. Ipak, život sa majkom navodi je na razumevanje – u njenoj posvećenosti prema ocu ona pronalazi vanvremensku sliku vernosti.
„Kakvu moć imaju muškarci, čak i oni najbedniji, čak i nad hrabrim i nasilnim ženama poput moje tetke.”
Zanimljivo je kako devojčica vidi uticaj muškaraca. Iako je u detinjstvu, poput majke, bila opčinjena likom svog oca, vremenom uočava kako su sve žene iz njenog okruženja pod uticajem muškaraca. Čak i Viktorija, koja još uvek nije prebolela svoju mladalačku ljubav.
Može li Đovana da pobegne od ustaljenih muško-ženskih obrazaca koji su joj nametnuti?
U svoj odnos sa dečacima Đovana preslikava poznate kalupe iz okruženja. Korado, Rozario i Roberto su mladići sa kojima ona ostvaruje interakcije imitirajući postupke odraslih. Njih trojica potiču iz siromačnog dela Napulja. Međutim, u njima se preslikavaju različiti likovi i uticaji. Korado i Rozario su jednostvani mladići, koji žele da ostanu u Napulju i održe svoj status. Oni su opsednti njenom telesonšću i u njoj bude želju za igranjem, lažima i nestalnošću. S druge strane je Roberto, lepi i elokventni mladić, koji je uspeo da ode iz Napulja i nastavi školovanje u Milanu. On je prvi skrenuo pažnju na njenu lepotu, tako da su njegove reči ostavile na nju utisak poput očevih. U Robertovom društvu, Đovana preslikava odnose iz svoje porodice. Njegov životni put podseća na put njenog oca, a ona se u razgovoru sa njim pretvara u Đovanu sa početka romana, pre upoznavanja sa Viktorijom.
Kraj romana slika njen ulazak u odrasli svet, na način na koji bi društvo očekivalo. Međutim, rast nije završen, a dvojnost njenog karaktera ukazuje nam na to da konačnost ne možemo da naslutimo ni u liku, a ni u kompoziciji romana.
Na ovo se nadovezuje i jedno razmišljanje autorke romana. U odgovoru na pitanje novinara povodom izlaska novog romana, ona objašnjava zašto su u njenim delima odnosi između muškaraca i žena predstavljeni kao nesrećni:
„Ono što je u književnosti ubedljivo često je ishod čitanja stvarnosti sa poukom. Nisam od onih koji veruju da sreća počinje po završetku priče (mislim tu na obrazac ’i živeli su srećno do kraja života’). Može se opisati srećan par, znala sam ih mnogo. Jednom sam čak napisala priču u kojoj sasvim nesrećna žena odlučuje da sprovede istragu, u maniru detektivskih romana, o srećnom braku svojih starih roditelja. Ne želim da vas zamaram time kako se priča razvijala. Reći ću samo da ste celu priču sumirali koristeći izraz ’relativno srećnu vezu muškarca i žene’. Može se, mislim, pisati o sreći, ali samo ako se to ’relativno’ razvije i ako razlozi zbog kojih ste stavili znak pitanja na ’srećan’ budu istraženi.”
Iako smo u romanima Elene Ferante i ranije susretali lažljive likove, ovog puta laž je u potpunosti osvetljena – kao moralni i estetski problem. Trenutak kada junakinja spoznaje laž značajan je za nijansiranje njenog lika. Za razliku od opšte zablude u kojoj je živela kroz odrastanje, njena laž postaje sredstvo komunikacije i donosi liku i pripovedanju jedinstven stil Elene Ferante.
0 Comments