Gde si proveo najviše vremena u Beogradu? Možda će to biti pitanje koje će mi, opet možda, postaviti unučići koje ću možda imati. Kada se iz ove betonske džungle vratim u Smederevo ili Kalinovik. Ili svakako negde gde je sve manje bučno, manje brzo i manje napeto.
Godina 2010. Neki su je jedva dočekali da bi se dočepali Beograda, meni se nešto i nije išlo. Ispalo je da sam se zezao mnogo više od većine njih, da ne citiram sad ovde Pinkija…Došao sam konačno na duži boravak u dragu nam prestonicu, koja je do tada za mene bila mesto na koje se ide da se cirka, gledaju metal koncerti i onda klošari do ujutru po ulicama čekajući prvu smederevsku Lastu.
Kratko Taš, kratko Vojvode Stepe, a na duže staze Studenjak, Jerković i Medak, tako otprilike izgleda istorija mog boravka u Beogradu. Šta je konstanta? Osamnaestica.
Gde god da sam bio, uglavnom sam do željenog cilja dolazio osamnaesticom. Na fakultet? Osamnaesticom. Do doma? Osamnaesticom? Na Medak/Jerković? Osamnaesticom. Na Marakanu? Isto.
Za ovih već sedam godina (jebote) ovde, ona je sastavni deo maltene svakog mog dana. Kada sam dolazio iz Smedereva, izlazio sam na Komandi i ulazio u 18. Na prvi posao koji sam radio išao sam osamnaesticom, na sadašnji posao idem, pogodićete, osamnaesticom.
U ovo idiotsko doba statistike verovatno bi se moglo sračunati koliko sam u njoj proveo vremena za ovih sedam godina, pa onda tim podatkom impresionirati široke narodne mase naviknute na bombardovanje procentima, poenima, sekundama, milionima, hiljadama, razlomcima, multiplikatorima i ostalim statističkim pitama.
Ali to nije poenta, jer “statistika je kao bikini”, a da bi shvatili život moramo ga posmatrati ogoljenog. Jer on zaodenut u bikini može izgledati mnogo lepše, ali i mnogo ružnije nego što zapravo jeste. Ali svakako ne može izgledati autentično.
Poenta je da sam ja jebeno zavoleo taj prevoz. Da, zavoleo. Jer sam u osamnaestici čitao Murakamija i bilo mi je baš žao što sam “Zemlju čuda” završio u 29-ci. Često smo u 18-ici bez karte i dinara u džepu zajedno bili Džeri Drejk i ja, samo što bi on uglavnom putovanje završio u nekom baru posle avanture sa prelepom devojkom, a ja u na Medaku 3. Možda oni to ne znaju, ali verovatno su se svi članovi naših vlada u poslednjih 20-ak godina provozali nekad sa mnom u 18-ici. Uglavnom na stranicama “Vremena”, ali i “Informera”, “Kurira”, “Blica”…
Guranja, vrućinu i gužve na Autokomandi zaboravljam jako brzo, ali neke druge stvari ne. Ne zaboravljam lepa lica devojaka, umorna lica građevinaca i vesela lica dece. Ne zaboravljam užičke, crnogorske, čačanske ili vojvođanske akcente koje sam čuo u njoj.Ne zaboravljam ni miris umornih ljudi koji posle crnčenja za male pare moraju da se guraju još pola sata, sat ili duže da bi stigli kući. Nadam se da ih bar tamo ne čeka neko sranje. Jedino ću se truditi da zaboravim snobovske poglede i huktanja onih koji ne shvataju odakle taj miris dolazi. Onih kojima on smeta, onih što se kupaju svaki dan, znaju za kulturu, higijenu i šta je to civilizovan svet i lepo ponašanje.
Ne zaboravljam susrete sa dragim ljudima, bilo da su iz Smedereva ili fakulteta, koje mi je osamnaestica pružila. Ne zaboravljam kako me je vozila ka prijateljima, ne zaboravljam da sam prvu priču koju sam u životu uspeo da napišem nekome ubacio neopaženo u torbu i ispratio tog nekoga na 18.
Ne zaboravljam jednu baku koja mi je poželela sreću ili stotine odlazaka na Marakanu i vraćanja sa nje. Uvek srećnih, jer poraz nikad nije toliko bolan koliko je susret sa voljenim klubom srećan.
Naravno da neću zaboraviti ni da sam jednom uspeo da obiđem 3 kruga oko grada sa njom i tek onda se dovoljno otreznim da bih nekako stigao do kuće.
Možda sam mogao napisati sličan tekst o 29-ci, 33-ci, 48-ci, nekom od prevoza koji su me vozili ulicama ovog grada. Ali nisam. Sa razlogom. Ima nešto u broju 18. Kada napunite 18 i zvanično ste, bar na papiru svoj čovek.
Ja sam sa 18 bio daleko od toga. Ali mi je 18 pomogla da to postanem. Ili me i dalje uči… Jer 18 sam ja, 18 si ti. 18 je mali krezubi Ciga sa kožnom jašom koji objašnjava da je došao iz Nemačku i stari Ciga koji prosi.
18 je devojka koja ti pošalje poljubac u prevozu, ali i deda koji te pita – zašto čitaš strip, to je za decu, uzmi nešto ozbiljnije. 18 je kada se od nekog kriješ u prevozu, ali je 18 i kada u prevozu vidiš nekoga koga tražiš mesecima. 18 je super kad si trezan, a još bolja kad si cirke.
Jer 18 je život. Bar na Medaku 3.
Autor teksta: Nikola Lalović
0 Comments