Omladinski program Beogradskog centra za ljudska prava organizovao je sedmi po redu Youth Rights Talks, koji je ove godine održan 19. i 20. novembra u prostoru „Fabrika“ u Beogradu. #Na istoj frekvenciji, simbolično, glasio je slogan ovogodišnje konferencije. Događaj je po prvi put okupio mlade iz Srbije i regiona, pružajući im priliku da podele svoje priče, ideje i inicijative o ključnim temama za budućnost.
Centralne teme ovogodišnjeg događaja bile su interkulturalni dijalog, regionalna saradnja i uloga mladih u izgradnji mira. Tokom dva dana, mladi učesnici bavili su se pitanjima tolerancije, liderstva, zajedništva i aktivizma, dok su razmenjivali ideje o stvaranju novih veza i zajedničkih koraka ka boljoj budućnosti za sve
Tim povodom, baš na Međunarodni dan ljudskih prava, razgovarali smo sa troje mladih koji, svako na svoj način, doprinosi dobrobiti svojoj zajednici i osvešćivanju ljudskih prava. To su Hamid Sadiković, Ida Butković i Borivoje Lazić, koji svojim delovanjem inspirišu i motivišu druge da budu nosioci promena i pozitivnih inicijativa u svojim sredinama.
Hamid Sadiković
Šta te inspirisalo da govoriš o važnosti mira i nemira na ličan način, kako si to učinio na ovogodišnjem Youth Rights Talks-u?
Hamid Sadiković: Smatram da se s ljudima najlakše povezati kroz ličnu priču, da je tako najlakše doprijeti do ljudskih srca. A budući da je ta moja priča došla upravo s iste te adrese, iz mog srca, znao sam da će to biti pun pogodak. Aplauz i suze u publici po završetku mog govora su mi to i dokazale.
U svom govoru pominješ detinjstvo i jednostavna rešenja za konflikte – misliš li da odrasli mogu ponovo da usvoje takav pristup rešavanju problema?
Često čujemo kako mnogo toga možemo naučiti od djece, jer su neiskvarena i iskrena bića i to zaista jeste tako. Jasno je da s vremenom i odrastanjem, proporcionalno rastu i naši problemi i konflikti, što znači da bi u skladu s tim trebalo da razvijemo i neke nove metode i alate za rješavanje istih. Izgleda da smo tu zakazali i da magična pjesmica „Mir mir mir, niko nije kriv” (što je bio i naslov mog govora) zaista u jednom momentu samo izgubi svoju moć i dejstvo, a nekad je mogla riješiti sve naše dječije prepirke. Možda je vrijeme da komponujemo novu „pjesmicu” za odrasle koja će isto tako fukcionisati i naslijediti ovu dječiju. Do nas je, samo treba da unaprijedimo model.
Koliko misliš da su ratovi i konflikti oblikovani percepcijama koje se grade od malih nogu? Kako bismo mogli da promenimo te narative?
Mislim da priče na kojima odrastamo uveliko oblikuju nas kao ličnosti. Pa svi smo odrasli uz bajke u kojima je uvijek bila jasno povučena paralela između dobra i zla, zar ne? I opet moram da se vratim na djetinjstvo, ali tada nam je svima bilo vrlo jasno šta je u bajci zlo, a šta dobro. Nismo nikad bili na strani vuka u Crvenkapici. Nismo u Snjeguljici navijali za vješticu, jer smo znali da to ne treba tako. Svi smo kao djeca u tom kontekstu bili na pravoj strani. Zašto? Zato što su te bajke bile univerzalne za svu djecu na Balkanu, na cijelom svijetu generalno. Izgleda da problem nastaje u onom trenutku kad se ‘različitoj’ djeci počnu servirati različite priče, tu nastaje konflikt. Opet govorim u alegoriji, ali mislim da me shvatate. Kako znamo i kako smo čuli i od ostalih govornika, slušamo različite verzije priča o ratovima u zavisnosti od toga odakle smo na Balkanu, odnosno gdje nam se priča ta priča. Učimo iz različitih knjiga historije u zavisnosti jesmo li u školi u Sarajevu, Beogradu ili Zagrebu… Upravo kad unificiramo sve te priče kao Crvenkapicu ili Snjeguljicu, kada budemo učili iz jedne „historije” temeljene na činjenicama, te kada se odgovornost prihvati i jasno kaže da je vuk ustvari vuk, ma gdje na Balkanu ili u svijetu on bio, tada ćemo promijeniti te narative i krenuti naprijed. Upravo to je ono kad kažem da od djece možemo naučiti dosta i da samo treba da unaprijedimo model rješavanja konflikata.
Kako ti lično vidiš odnose između Sarajeva i Beograda danas? Da li primećuješ napredak u prevazilaženju konflikata iz prošlosti?
Teško je dati objektivan odgovor na ovo pitanje upravo zbog te moje subjektivnosti prema Beogradu, ali napredak je skoro pa zanemariv. Osvrnut ću se na svoj govor i kazati: da napretka ima, broj autobuskih linija na relaciji Sarajevo-Beograd bi porastao, a ne smanjivao se ili nestao. Voz bi išao i dalje iz Sarajeva za Beograd. Grafiti s imenima ratnih zločinaca ne bi narušavale izgled zgrada u našim gradovima. Ratnohuškačka retorika ne bi bila normalnost. Ne bih slušao ni komentare koje sam izdvojio… Kažem, teško je odgovoriti ili bolje rečeno prihvatiti tu realnost, jer ja biram da upoznajem i okružen sam ljudima koji dijele iste ideje i vizije kao ja i koji nisu zatrovani mržnjom, što ne znači da postoje mladi koji nisu takvi. U mom svijetu pomaka itekako ima i dokaz za to su mladi koji su također bili dijelom YRT-a, ali sam vrlo svjestan okoline i svega onoga što taj moj svijet okružuje. Dakle, činjenice su nažalost da pomaka baš i nema, ili da ima ali u tragovima, i da će, kako to kod nas biva, trebati još mnogo vremena da prođe da se to vidi, jer mi uobičajeno kaskamo u svemu. Ali kao pacifista i neko ko vjeruje u bolje sutra, hoću da vjerujem da griješim i da će to „sutra” brzo doći.
S obzirom na komentare koje si dobio zbog svoje ljubavi prema Beogradu, šta bi poručio ljudima koji još uvek gaje predrasude prema „drugima“?
Poručio bih im da krenu sa mnom u Beograd prvom prilikom! A zatim da krenu i na druga putovanja, jer su ona najbolja investicija u nas same i rekao bih dosta dobar alat za „razbijanje predrasuda”. Imao sam sreću da sam poprilično dosta proputovao do sada i na tom putu sam upoznao ljude iz svih dijelova svijeta. Upoznavanje i par riječi s tim ljudima, dovoljni su da se te predrasude razbiju, a koje svi mi imamo htjeli mi to ili ne. Istina je da je ih je ponekad jako teško razbiti i ne postoji osoba koja ih nema, što je sasvim okej. Ali nije okej i ne smijemo dozvoliti da nas iste sputavaju i miniraju naš lični rast i razvoj. Putujte, družite se, upoznajte ljude i dajte svemu šansu.
U govoru si pomenuo koliko je važno krenuti od svog mikrosveta. Kako su tvoji najbliži reagovali na tvoje stavove i iskustva? Da li si uspeo da promeniš neka mišljenja?
Jedan od omiljenih citata iz mog govora ljudima iz publike je bio upravo taj – „Krenimo od naših mikrosvjetova i promijenit ćemo svijet” – baš sam fino to rekao (smeh). Šalu nastranu, ali nije li tako? Kad se male ruke slože, sve se može. Kad bismo svi bili ambasadori mira u našim porodicama i među prijateljima, siguran sam da bi napredak bio primjetan. Ja sam donekle uspio da promijenim mišljenja i stavove svoje porodice i okoline pa je tako, naprimjer, dolazak u Beograd koji je ranije bio bauk sada nešto sasvim normalno, kao što i treba da bude. To je samo jedan banalan, ali dobar primjer gdje sam komentare poput „Gdje ćeš tamo da te neko ubije?” uspio da koliko-toliko odstranim i pokažem da me niko nije „ubio” ni nakon toliko dolazaka u Beograd. Ako bismo tako djelovali i na sve druge „mikroteme” u tim našim „mikrosvjetovima”, sigurno da bi i cijeli svijet uveliko osjetio „makropromjenu”.
Pominješ Novi Sad i tragediju koja se dogodila – kako misliš da te tragične situacije mogu da podstaknu ljude da se menjaju na bolje?
Nevjerovatno je koliko nedovoljno cijenimo život, sreću, mir i sve što imamo i tužno je što je potrebno da nas zadesi tragedija da bismo se osvijestili i prestali uzimati navedeno zdravo za gotovo. Ostavit ću završni odlomak svog govora, možda ujedno meni i najdraži, upravo onaj koji je bio krivac za suze u publici. Neka on posluži kao svojevrstan odgovor na ovo pitanje.
„Nije se u Novom Sadu urušila nadstrešnica. Urušili su se svjetovi. Na nesretnoj stanici bio tačno 22 dana prije nesreće. Ostavio sam tada dio sebe tamo i stvorio posebnu emociju s tim gradom. Bilo je to tačno 530 sati prije nereće. 31800 minuta. Na tek toliko od smrti. A mi opet nismo naučili… Opet nismo zahvalni na svemu što imamo. Tražimo previše dok nevolja i smrt vrebaju iza ćoška. Bio sam najsretniji na toj stanici u tom trenutku. Na stanici koja je nekome bila posljednja životna. Vrlo lahko je tako mogla biti i moja. Zaključak je da su nam posljednje stanice bliže nego što mislimo. Do njih voze ekpres-vozovi. A do onih drugih, do stanica sreće vozovi čak i ne idu. Do njih moraš pješke pa ako nekad stigneš. A kad stignemo, opet nismo zadovoljni, opet tražimo još, opet ne grlimo najjače i opet ne volimo najviše. A onda samo čuješ – sljedeće stajalište: „kraj”.”
Koji je tvoj san za region? Šta bi voleo da se promeni u odnosima među ljudima u zemljama bivše Jugoslavije u narednih 10 godina?
Prije svega, veliki sam sanjar i nerijetko je Beograd u centru tih snova, pa i cio region. U mojim snovima smo ujedinjeni. Povezani karikama mira i mostovima dignutim na temeljima prošlosti koju poštujemo i koja nas spaja, a nikako razdvaja. Volio bih i da kretanje u regionu bude olakšano i slobodnije, da mržnju iskorijenimo, i da tako ujedinjeni, ruku pod ruku nastavimo naprijed. Možda zvuči nerealno, ali siguran sam da se snovi zaista ostvaruju ako dovoljno čvrsto vjerujemo u njih. Svi mi. I opet je samo na nama.
Ida Butković
Kako se osećaš kada razmišljaš o identitetu i koliko ti je taj pojam važan u svakodnevnom životu?
Ida Butković: Najiskrenije i dalje se osjećam jako zbunjeno. Toliko toga još otkrivam o sebi, i to na dnevnoj bazi. Kako o mojim interesima, mogućnostima i granicama, tako i o mom podrijetlu. Evo na primjer, tek nedavno, kada sam igrom slučaja počela češće putovati u Srbiju, u mojoj se obitelji pokrenuo niz razno-raznih razgovora pa sam tako jednom prilikom došla i do saznanja da je moja prabaka vojvođanska Mađarica iz Vršca. Naravno, takva me informacija iznenadila, ali i potaknula na daljnje istraživanje mog obiteljskog stabla. I moram reći da uživam u tom procesu iako jest zahtjevan, i vremenski, i emocionalno.
A što se tiče učestalosti razmišljanja o mom identitetu nekako bih se usudila reći da je to na dnevnoj bazi. Dijelom to jest tako zahvaljujući okolnostima u kojima se nalazim; tu prvenstveno mislim na svoje godine i činjenicu da sam nedavno krenula na fakultet, odnosno doživjela izrazito veliku životnu promjenu. S druge strane, dijelom je to zbog onoga čime se bavim. Naime, obožavatelj sam plesa i njime se bavim, ali mi je nekako primarna „branša“ dramska umjetnost i kazališna režija. Stvaram na dnevnoj bazi; a štogod da stvaram, htjela-ne htjela u to pretočim dio sebe i svog identiteta. Vjerujem da ne mogu stvarati, a da nisam sigurna u to što sam ja u toj umjetnosti. Prvo moram poznavati svoj identitet kako bih mogla istraživati tuđe. Mislim na identitete dramskih likova, ali i ljudi s kojima surađujem.
Zašto misliš da je nacionalni identitet toliko naglašen na Balkanu, i kako to utiče na tvoje razmišljanje o sebi?
Naravno, ne mogu govoriti o realnim i stručnim uzrocima jer nisam sociolog niti povjesničar, pa se odmah želim od toga ograditi. Međutim, vjerujem da je to dobrim dijelom, ako ne i u potpunosti, zbog sukoba koji su se događali na ovim područjima (za osobu od 19 godina i „davnih“) devedesetih. Nekako kada se počnu koristiti izrazi poput: naši i njihovi; mi i vi, teško je vratiti se na početno stanje. Mislim na nekadašnje stanje u bivšoj državi u kojoj nije bilo bitno jesi li Hrvat, Srbin, Slovenac, Makedonac ili Bošnjak.
Takvo, nacionalizmom zatrovano, stanje na moje viđenje sebe dosta utječe. Ne znam, nekako se osjećam da nemam puno pravo stati na tome da sam Hrvatica. Moju nacionalnu sliku kroji više naziva i riječi, a činjenica sa se osjećam krajnje nelagodno kada to nekome objašnjavam me ljuti. Ljuti me što „moram“ reći da sam rođena Hrvatica, a s ostalim što? Bih li trebala nacionalnost moje prabake „baciti u smeće“, etničko podrijetlo mog pradjeda „zapaliti“, a teritorij na kojem mi je djed rođen i odrastao nikada ne posjetiti? Zašto? Pa jer sam Hrvatica i tamo „nemam što tražiti“? Iznimno me to ljuti!
Spomenula si različitost između identiteta tvoje majke u njenim godinama i tvog danas – šta misliš, kako su te promene oblikovale društvo u kojem danas živimo?
Prvi mi je, i instinktivni, odgovor da su ga napunile mržnjom, ma da mi se to ne čini kao jedini i skroz točan odgovor. Svakako razina nacionalizma i mržnje jest narasla, ali isto tako mislim da u promjeni koja se dogodila možemo naći i nešto lijepo. Mislim da smo mi kao mladi ljudi danas možda svjesniji ljepote različitosti naših naroda i da učimo to cijeniti i njegovati. Različitih tradicija, vjera, plesova i običaja… Ovdje svakako nije važan faktor moja majka kao takva. Taj sam primjer iskoristila samo kako bi zornije prikazala ono što sam htjela reći i kako bih lakše prenijela misao. Htjela sam istaknuti koliko se velika promjena dogodila u našem društvu prije trideset godina i koliko to zaista utječe na identitete mladih ljudi danas. Mislim da te promjene nisu prestale oblikovati naše društvo već da ga oblikuju i dan danas. U nužno dobrom ili nužno lošem smjeru – ja ne znam. Možda ću odgovor na to pitanje imati kada ja budem imala svoju djecu.
Kako si doživela reakcije okoline na naziv Jugoslovenska grupa tokom plesne razmene? Da li su te reakcije promenile tvoje viđenje zajedništva u regionu?
Kao što sam i u govoru rekla, reakcija je bilo kojekakvih. Od pozitivnih i začudnih, ali oduševljenih našom hrabrosti da se tako predstavimo u jednom ruralnom srpskom selu, sve do onih koju su se zgražavali nad nama. Ne znam od kuda ljudima u glavi slika nas kao nekakvih „neojugoslavenskih“ revolucionara, valjda ljudi vide ono čega ih je strah ili ono što mrze…
Iskreno, ni ovakve ni onakve reakcije nisu promijenile moje mišljenje o zajedništvu u regionu među nama mladima. Znam što sam iskusila, i tada na kampu, ali i sada na YRT konferenciji, i ne može me nitko bilo kakvim komentarom ili primjedbom uvjeriti u suprotno. Ipak, nekako su mi se otvorile oči prema pravoj problematici i kompletnom manjku zajedništva u široj populaciji. Mi koji jesmo povezani smo šačica ljudi i mislim da je naš zadatak da dalje širimo i oformljujemo to zajedništvo.
Rekla si da si u trenutku zajedništva sa učesnicima razmene osetila sigurnost i autentičnost. Šta je bilo presudno za stvaranje tog osećaja?
Potpuno nova sredina u kojoj me nitko nije poznavao je odradila svoje. U takvoj situaciji možeš odlučiti biti bilo tko i bilo što, ličio taj „avatar“ na stvarnog tebe ili ne. Moja je odluka bila biti ono što zaista jesam, biti iskrena i dosljedna. Svi u svojim sredinama imamo neku prošlost – ono što smo nekad bili. U ovakvoj situaciji počinješ ispočetka. Ja sam se potrudila iskoristiti tu mogućnost što kvalitetnije, i jesam… Vratila sam se doma kao druga osoba, iako je ta Ida puno sličnija onome što ja ustvari jesam.
Naravno, na takvim razmjenama imaš priliku istražiti i svoj nacionalni identitet. Ono što za tebe znači tvoja država, jezik i kultura. Imala sam priliku upravo o tome promišljati bez straha da će me netko osuđivati ili uvjeravati da nisam dovoljno domoljub ili pak da jesam domoljub, ali nečije tuđe države. Što se toga tiče mogu dati konkretan primjer. Recimo, kako sam odlučila upisati studij hrvatskog jezika lingvistika mi je jedna od sfera interesa, a s njom pod ruku ide i sama kulturna baština u cijelosti. Još sam se od djetinjstva, iz meni tada neobjašnjivih razloga, jako zanimala za srpski jezik i kulturu. Nešto kasnije, to je preraslo u zanimanje za cjelokupnu kulturnu baštinu južnoslavenski naroda. Naravno, u mojoj okolini, ma koliko ona liberalna bila, nailazila sam na osude i optužbe da sam radikalni Jugonostalgičar i sl. U ovakvom multinacionalnom okruženju mjesta za takve izjave nije bilo, zato sam se osjećala slobodno biti ono što jesam.
Kako misliš da umetnost, posebno ples, može doprineti jačanju međusobnog razumevanja i tolerancije među mladima na Balkanu?
Umjetnost je univerzalna, ona ne poznaje granice ni nacije. Pogotovo ples – jezik razumljiv svima. U plesu nema nerazumijevanja kao kod verbalne komunikacije, u plesu je sve pravo pitanje i sve je točan odgovor. Međutim, vjerujem da sam ovim odgovorom ostavila dosta prostora za sumnje da sam ples nije dovoljan jer direktno ne rješava probleme i sukobe. Ali evo, čak i ako gledamo na ples kao neautonomni način stvaranja mira i tolerancije na Balkanu, on je neosporivo odličan alat za razvijanje poštovanja i povjerenja. Vrijednosti koje su najvažnije za dijalog na kojem inzistiramo i kojeg moramo nastaviti voditi jedni s drugima.
Ideja festivala mladih umetnika koji bi povezivao države regiona je strava. Koje prepreke vidiš u realizaciji te ideje i kako bi ih mogla prevazići?
Prva je prepreka svakako manjak vremena koje imam na raspolaganju. Uz studiranje, pripreme za prijemni ispit na Akademiji dramskih umjetnosti i djelovanja u nevladinom sektoru, evo već skoro 3 tjedna nisam izdvojila vrijeme da raspišem barem koncept za ovaj projekt. Svakako, to je problem koji je isključivo moj i kojeg moram riješiti. A što se tiče nekih vanjskih faktora koji bi mogli otežati organizaciju i ostvarenje festivala, vjerujem da će problem biti financiranje jer neke od država regiona nisu projektne države Europske unije tako da se projekt vjerojatno neće moći financirati iz europskih fondova. Također, sam festival, onako kako ga ja zamišljam, bio bi zaista opsežan i kompleksan pa se samim tim postavlja pitanje o mjestu održavanja festivala… Prepreka je puno, ali zaista vjerujem da niti jedna nije nepremostiva. Oko sebe trenutno skupljam ljude koji su entuzijastični oko same ideje, pa evo ovom bih prilikom voljela potaknuti sve ljude koji su zainteresirani za razvijanje ovakvog projekta da mi se jave kako bismo zajednički mogli lakše doći do cilja – interkulturalnog umjetničkog festivala, od mladih za mlade.
Šta si naučila o sebi kroz taj interkulturalni dijalog tokom razmene, posebno dok si pričala različitim jezicima i prilagođavala se?
Nekako sam sama sebe iznenadila koliko mogu razumjeti i koliko se mogu prilagoditi raznim jezicima regiona. Koliko god sam mislila da razumijem srpski jezik, toliko me južnjački dijalekt iznenadio. Makedonski čak ni ne znam jesam li kad prije samog kampa čula, ali evo sad, skoro 4 mjeseca kasnije, mogu se pohvaliti da ga razumijem bez problema. S obzirom na sve to, mogu reći da sam se na projektu zaljubila u južnoslavenske jezike što mi svakako trenutačno studiranje kroatistike čini lakšim. Također, kada o govorimo o nekom učenju o sebi i upoznavanju sebe na razmjenama mladih mislim da je tu najveći faktor razvijanje tzv. mekih vještina. Upravo sam kroz razvijanje spomenutih, i na samim radionicama, ali i u svakodnevnoj komunikaciji i odnosu s drugim sudionicima, naučila koje su neke moje vrline, a na čemu bih još mogla raditi te kako postaviti granice u odnosima s ljudima i koje su to moje granice. Kao što sam i rekla, ja sam se s Erazmus+ omladinske razmjene „Kroz planinu. Reka i sloboda!“ vratila osjećajući se kao druga osoba. Najiskrenije evo i dalje procesuiram i negdje preslagujem u glavi sve ono što sam naučila o sebi.
Koja bi bila tvoja poruka mladima iz regiona koji možda još uvek osećaju distancu prema drugima zbog nacionalnih ili kulturnih razlika?
Čak i mogu razumjeti taj osjećaj distance, ma iz čega god on proizlazio. Jasno je da prvo moram spomenuti da nema razloga da se tako sjećaju, iako znam da od takve klišeizirane rečenice nitko nema ništa. Ja nikoga ne mogu uvjeravati da je sličniji narodima u regionu nego što misli da jest, to bi bilo trošenje riječi. Svakako, mogu ih potaknuti da izađu iz svojih lijepo ukrašenih kartonskih kutija koje mi ljudi zovemo gradići i državice, i da se otvore prema mogućem kulturološkom šoku. Nema u tome ništa loše. Mislim da bi mogli biti iznenađeni razlikama, ali još više sličnostima koje dijele s mladima iz regiona. Svi negdje imamo slične probleme, ciljeve i snove, a da to ni ne znamo. Vjerujem da povezivanjem i suradnjom možemo samo pomoći jedni drugima da probleme riješimo, a snove ostvarimo.
Ako bi mogla da definišeš identitet mladih Balkana u jednoj rečenici, kako bi to zvučalo?
Iskreno jako mi je teško odgovoriti na ovo pitanje jer je identitet bar po mom mišljenju užasno osobna stvar, ali sam pokušala pronaći neki zajednički nazivnik svima nama. Često čujem kako mladi danas samo traže način da isele iz svojih država i odu na zelenije, zapadnije pašnjake, i vjerujem da je to dobrim dijelom istina. Međutim, vidim i značajan dio mladih ljudi koji se bore da stvore bolje uvijete u svojim državama i da svoje karijere razvijaju baš ovdje na Balkanu. Mislim da je upravo to obilježje našeg zajedničkog identiteta, ta tvrdoglavost, upornost i vjera u bolju budućnost naših država i naroda.
Borivoje Lazić
Kako je nastala ideja za izradu srpsko-albanskog rečnika i šta te motivisalo da se uključiš u ovaj projekat?
Borivoje Lazić: Rečnik je nastao u okviru projekta nevladine organizacije Integra i Centra za afirmativne i društvene akcije, a sa ciljem promovisanja saradnje među mladima sa Kosova i iz Srbije. Autorke rečnika su Nora Bezera i Marija Orović, a glavna motivacija za učešće na projektu proizilazi iz moje želje da mladima u Srbiji približim Albance, njihov jezik i kulturu, jer ma koliko mi živeli geografski blizu, zapravo jako malo znamo jedni o drugima, a i to što znamo je uglavnom obojeno predrasudama. Hteo sam da učestvujem na projektu koji promoviše obe kulture i koji pokazuje da kada se Srbi i Albanci udruže mogu da doprinesu bitnim promenama.
Kako misliš da rečnik doprinosi boljem razumevanju i toleranciji između Srba i Albanaca?
Pre svega i mi sami smo saznali mnoštvo reči za koje nismo ni znali da su iste i da imaju isti koren. Kako rečnik pored navođenja reči nudi i objašnjenja za neke reči koje su svojstvene obema kulturama, mislim da će koliko toliko uspeti da premosti te razlike koje mislimo da nas dele i da pokaže ljudima koliko su nam zapravo kulture i običaji slični.
Koje vrednosti ljudskih prava si želeo da istakneš kroz ovaj rečnik i njegov koncept ‘reči koje ne treba prevoditi’?
Kada stavimo razlike po strani, vidimo da uz toleranciju i razumevanje može nastati ovakvo jedno leksikografsko sredstvo koje će poslužiti ne samo nama, već i budućim generacijama u prevazilaženju razlika.
Da li veruješ da jezik može da bude alat za borbu protiv predrasuda i diskriminacije? Kako?
Naravno, jezik i jeste najbolji alat za borbu protiv predrasuda, jer je za obostrani dijalog neophodno poznavanje kultura, jezika i istorije. Ljudi koji razumeju više jezika i poznaju više kultura, a pogotovo ove balkanske, umeju bolje da barataju jezikom i razumeju sve razlike i grade mostove među različitim kulturama i narodima. Na primer, u Srbiji ne postoji kurs za učenje albanskog jezika što je poražavajuće jer živimo tako blizu jedni drugih. Treba krenuti odatle i postepeno graditi mostove prijateljstva i tolerancije.
Tokom rada na ovom rečniku, da li si se suočavao sa izazovima koji reflektuju šire društvene ili političke tenzije? Kako si ih prevazišao?
Da budem iskren i nisam, na rečniku smo zajedno radili mi studenti iz Beograda i studenti iz Prištine i zaista se među nama nije moglo ni osetiti ništa takvo. Kada ste okruženi ljudima koji su tolerantni i koji ne robuju predrasudama, shvatite koliko se može doprineti zajednici.
Koliko je važno da mladi učestvuju u projektima poput ovog, koji promovišu interkulturalni dijalog i ljudska prava?
Kako je na nama mladima budućnost, upravo mi, uz podršku donosioca odluka, moramo stvoriti bolju budućnost i raditi na ponovnom spajanju srušenih mostova i odnosa, a to se najbolje radi na ovaj način – upoznavanjem druge strane, njene tradicije, jezika i kulture. Radeći zajedno i razmenjujući iskustva, shvatili smo da imamo mnogo toga zajedničkog – imamo iste probleme, želje, emocije, strahove, osećanja, ambicije, iako ne govorimo istim jezikom.
Koji su planovi za dalje korišćenje ovog rečnika? Da li imaš ideju za dodatne projekte koji promovišu jezičko i kulturno razumevanje?
U planu je i treći tom ovog rečnika i voleo bih da učestvujem naravno i tu, a uvek treba imati što više ovakvih projekata i inicijativa. Inače, jedan od glavnih ciljeva ovog rečnika nije bilo samo puko pronalaženje reči već spajanje nas mladih iz Beograda i Prištine, jer van ovakvih projekata, nažalost i nemamo mogućnost da sarađujemo. Ostaje pitanje zašto?
Na Međunarodni dan ljudskih prava, šta bi poručio zajednicama koje i dalje žive u podelama? Kako male inicijative mogu da dovedu do većih promena?
Moramo se setiti da smo svi jednaki i iz ma koje sredine i nacije dolazimo, jer sukob kao takav nikome ništa dobro nije doneo. Naravno, tu je istorija koja nije uvek na našoj strani i koju nikako ne treba zaboraviti, ali treba raditi na međusobnom razumevanju. Jako sam ponosan na to što dolazim iz Bujanovca, jedne od retkih multietničkih sredina u Srbiji, u kojoj zaista vlada sloga i blagostanje i ljudi žive kao u bilo kojoj drugoj zajednici. Naravno, tu su i razne nevladine organizacije koje konstantno imaju akcije sa osnovcima i srednjoškolcima iz Bujanovca i koje im usađuju prave vrednosti.
Šta si naučio o ljudima i zajednicama s kojima si sarađivao tokom ovog projekta? Postoji li neka priča koja te posebno inspirisala?
Naravno, meni je studiranje albanskog donelo mnoga nova prijateljstva i poznanstva, i razgovari sa njima si zaista delovali inspirišuće. Na primer, upoznao sam Eljviru Krueziju, koja tečno govori ja mislim 4 jezika što je veoma impresivno, a pored toga oduvek je htela da nauči srpski i pored konzervativnijeg okruženja. To je upravo taj dobar primer o kome pričam, ukoliko postoji jaka želja i volja, sve predrasude padnu u vodu.
Šta misliš, kako društvo i institucije mogu bolje da podrže inicijative koje jačaju zajedništvo i poštovanje ljudskih prava?
Da uvide značaj koji bi ovakvi projekti mogli da imaju, jer iako promena kreće od ponedinca, moraju u tome da učestvuju i društvo i institucije. Ukoliko ne bude u budućnosti više ovakvih inicijativa, bojim se da će samo doći do još većeg razdvajanja i nerazumevanja, što bi moglo rezultirati mnogo gorem stanju.
0 Comments