Mladi su oduvek posmatrani kao pokretačka snaga društva. Njihova energija, mladalački bunt i spremnost da bez cenzure govore o onome do čega im je stalo, čini ih neizostavnom komponentom svakog protesta i političkog sistema. Mladi, a naročito studenti, kroz istoriju su se pokazali kao važna grupa za bilo kakvu političku promenu. Ipak, slika je danas malo drugačija.
Prema statistikama Demostata, mladi u Srbiji nezainteresovani su za politiku u svim njenim aspektima. Između dve trećine i tri četvrtine mladih izjavljuje da ih politika malo ili nimalo interesuje. Više od polovine mladih smatra da njihovo mišljenje nije značajno političarima, dok više od tri četvrtine ne bi bilo spremno da bude na nekoj političkoj funkciji.
Nameće se pitanje – ko je kriv za ovakvu apatiju među mladim ljudima i da li postoje oni koji ipak nisu obeshrabreni?
Učestalo je mišljenje da je demotivisanost mladih prouzrokovana nepoverenjem u institucije, ideološkim neslaganjem sa opozicionim predlozima i opštoj nezainteresovanosti političara da mlade adekvatno uključe u politički sistem. Novinski portal Talas navodi tri glavna razloga izostanka mladih na protestima. Oni ističu da je razlog za to činjenica da večina mladih ne planira budućnost u Srbiji, ali i odrastanje u vreme političkog pesimizma, tranzicije i samo prividne demokratije.
„Apatija kod mladih nije nikakvo prirodno stanje već posledica političke scene koja je izabrala da ignoriše mladi i ne pravi nikakav apel za njihovim učešćem.“ , ističe Talas.
Sa druge strane, izvestan broj studentskih aktivista i studentskih organizacija dokaz su da mladi ipak žele da se izbore za svoj glas i mesto u sistemu. O tome svedoče i rezultati istraživanja koje je objavila SeConS Grupa za razvojnu inicijativu, koji pokazuju da su u prošlogodišnjim antirežimskim protestima, najveći procenat činili upravo mladi i sredovečni građani – 43 % učesnika je starosti 18-30 godina, a 37 % između 31 i 50 godina.

Sociološkinja Snežana Kuzmanović, profesorka u Prvoj beogradskoj gimnaziji, koja svakodnevno radi sa mladima, smatra da politika nije prioritet mladima, ali ističe da su oni nepravedno okarakterisani kao nezainteresovani za društvenopolitičke probleme.
„Mladi se često pogrešno karakterišu kao egoistični, razmaženi, lenji i generalno nezainteresovani za opšte dobro tj. politiku u pravom značenju te reči. Bez obzira što mnoga sociološka istraživanja ukazuju na nizak nivo političkog aktivizma mladih, mladi su zainteresovani, ali uzdržani i oprezni u političkom životu. Istina je da mnoge mlade politika ne zanima i ne dotiče, ali nije svaka mlada osoba indiferentna prema politici. Veliki je deo i onih koji su razvili kritičko mišljenje i osvestili koliko je politički aktivizam i učešće u protestima važno za njihov život i dobrobit zajednice. U klimi u kojoj je veliki deo odraslih postao inertan i razočaran, raste broj mladih koji su spremni da reaguju .”, dodaje Snežana.
Studentski protesti devedesetih i danas – šta se promenilo?
Za razliku od protesta devedesetih, koji su imali znatan broj mladih lidera, danas je malo mladih ljudi koji su vidljivi u političkom životu. Zabrinjavajući je podatak da od 250 poslanika u Srbiji , samo troje spada u grupu mladih i ima manje od 30 godina.
Što se tiče protesta, „protesti 1996-te su bili mnogo burniji, održavani su svakodnevno, sastojali su se od govora i protestnih šetnjih, kao i raznih akcija bogatih simbolikom i humorom“, objašnjava Snežana.
Profesorka Kuzmanović dodaje da su prošlogodišnji antirežimski protesti i započeli i završili se (uslovno završili) na drugačiji način. Smatra da su učesnici protesta, koji su osudili nasilje, očekivali više medijske slobode, demokratije i smenu vlasti ostali uskraćeni i uglavnom nezadovoljni.
Ovo mišljenje deli i Aljoša Kričak, student koji je redovno posećivao pomenute proteste. Njega je demotivisalo i razočaralo postepeno odustajanje mladih od protesta, verovatno prouzrokovano neadekvatnom organizacijom i nepostojanjem jasne ideje za rešenje problema:
,,Iskustvo sa 1od5miliona jeste da je u početku je imalo smisla, dok ljudi nisu krenuli da smišljaju izgovore zasto više ne žele da dolaze na proteste. Za deo tih izgovora je ispalo da su i opravdani jer su studenti iz udruženja 1od5miliona prisvojili to kao da je protest njihov i da smo mi svi tamo bili zbog njih. Nisu me ubedili njihovi govori kako će da uvedu bojkot u Skupštinu. Jednostvno mislim da su nažalost uništili celu priču i samo još više obeshrabrili već obeshrabrene ljude koji su ponovo razočarani i u budućnosti verovatno neće imati želju da izađu na proteste.“
Kako mladi mogu da učestvuju u politici i da li je savremen politički sistem prilagođen njihovom učešću?
Savremeni politički sistem podređen je ekonomskim interesima, a glas „običnog čoveka“ ne čuje se u takvom sistemu. Mladi se ne podstiču da se u njega uključe, a oni koji uspeju da se izbore za svoje mesto u političkom životu primorani su često da se nerado prilagode i prihvate postojeću politiku takvu – kakva je.
Dušan Duduković, jedan je od organizatora protesta protiv prošlogodišnjeg zakona o komunalnoj policiji, kao i akcija ZA Krov nad glavom. On kaže da prostora za mlade ima i mladi u politici jesu potrebni, ipak, uz neka ograničenja.
,,Naš politički sistem jeste otvoren za mlade. Međutim, važno je kakav je identitet tog mladog čoveka – da li samo zato što je on mlad, samim tim znači da je njegov politički stav bitan? Važnije pitanje za mene je da li se mladima uopšte nudi izbor da promišljaju o nekim drugačijim temama koje nisu prisutne u javnom diskursu? Nema mogućnosti da mladi dođu do neke drugačije politike. Jedino je moguće da se prilagode ovom sistemu koji imamo – katastrofalnom, po mom mišljenju.”
Sličan stav deli i Miloš Budimir, član inicijative Ne davimo Beograd i aktivista koji je učestvovao na mnogobrojnim protestima, kako ekološkim tako građanskim i antirežimskim.
,,Ovaj politički sistem nije prilagođen običnom čoveku, nezavisno od njegovih godina. Postojeći politički sistem ne poziva nas da u njemu učestvujemo. Ovo je neki narativ koji se namerno pravi da bi ograničio mogućnost čoveku iz naroda da donosi bilo kakvu odluku”, podvlači Miloš.
Načini na koji mladi mogu da doprinesu političkom sistemu i organizovanju protesta su mnogobrojni. Mladi ljudi često mogu da jednostavnije i smislenije prenesu ideju svojim vršnjacima nego što bi to mogli odrasli.
,,Smatram da mladi uopšte nisu toliko nezainteresovani za politiku i proteste, kao što često čujemo u javnom diskursu. Nepravilno je potcenjen aktivizam mladih, budući da imamo primer da mladi organizuju čitave proteste samostalno. Setimo se Grete Thunberg koja je podstakla mlade širom sveta da započnu ekološke proteste . Takođe, i kod nas je protest Petkom za budućnost zaživeo zahvaljujući inicijativi par mladih entuzijasta.”, dodaje Miloš.
Protesti protiv klimatskih promena i feministički protesti – vrlo značajni za mlade
Važno je pojasniti da se aktivizam mladih nikako ne ograničava samo na politiku u užem smislu, već se odnosi i na sve ono što spada u politiku u širem smislu – ekologiju, borbu za prava žena i svih onih na margini društva.
Klimatski protesti proglašeni su za reč 2019. godine. Protesti pod nazivom Školski štrajk za klimu započeti su u Švedskoj, na inicijativu srednjoškolke Grete Thunberg, koja je podstakla mlade širom sveta da uzbune javnost i ukažu na klimatske promene koje su ogroman globalni problem.
Bilo je pitanje vremena kada će ovi protesti započeti i u Srbiji. Jedna od organizatorki protesta Petkom za budućnost, Jana Pažin, otkrila nam je da je ove klimatske proteste kod nas organizovala samoinicijativno, zajedno sa grupom istomišljenika. Jana pominje koliko joj je važno bilo to što je znala da u ovoj borbi nije sama i da postoje mladi koji dele njene stavove. Takođe, ona skreće pažnju na moguće zloupotrebe aktivizma mladih od strane pojedinih politčkih stranaka.
,,Želim da napomenem da naša organizacija nije politički orijentisana. Mi nismo tu samo da okrivljujemo, već da pokušamo da ponudimo konkretno rešenje institucijama koje mogu da donesu neku značajnu odluku. Nije nam bitno ko će da napravi promenu, bitno je da do promene dođe. Ipak, veoma smo oprezni budući da proteste finansiramo i organizujemo samostalno, a imali smo situacije gde su neke stranke pokušale da se okoriste o naš rad prisvajajući ga. ” dodaje Jana.
Da mladi zaista brinu za one koji su marginalizovani i naizgled usamljeni u svojoj borbi za pravdu dokazuju i protesti podrške Mariji Lukić. Marija Lukić iz Brusa postala je svojevrstan simbol odvažnosti i hrabrosti, budući da se odvažila da prijavi lokalnog moćnika za polno uznemiravanje na poslu. Marija prolazi kroz sudski postupak koji traje već dve godine i nikako da se reši, ali joj ipak veliku snagu i podršku Mariji pružaju mlade aktivistkinje i feministkinje.
Jedna od njih je i Emilija Mladenović, koja ističe da je neophodno da onaj koji ima privilegije iskoristi iste da bi pomogao ugroženima i neprivilegovanima da se za njihov problem čuje.
,,U situaciji u kojoj je Marija Lukić neophodna je podrška i razumevanje, žrtva ne treba da bude sama i u strahu da će još gore proći ako pokuša da se izbori za pravdu. U zemlji u kojoj su ljudi poput Jutke na vlasti niko nije bezbedan, a žene su u još težoj poziciji. Rečenica “ti sama ne možeš ništa da promeniš” se koristi kao opravdanje za ravnodušnost i sebičnost, a žene kao što je Marija Lukić i svi oni koji dolaze u Brus za svako ročište i pružaju joj podršku su dokaz koliku moć ima svaki pojedinac. Najbitnije je da ne budemo nemi na nepravdu”, kaže Emilija.
Ponekad je jedini način da se reše određeni problemi u državi i društvu taj da se mladi konstantno informišu i bave aktivizmom.
,,Seksizam, homofobija, rasizam itd. mogu da se reše samo ako mladi uvide da ti problemi postoje i imaju želju da pomognu da se problem reši“ dodaje Emilija.

Online aktivizam – budućnost ili nekompetentnost
Osećaj pripadnosti zajednici neophodan je većini omladine. Klasičan vid aktivizma podrazumeva odlazak na protesnu šetnju i satisfakciju zbog toga što smo deo mase, koja nas osnažuje i deli naša uverenja. Međutim, generacija Z većinu svog vremena provodi na internetu, najviše na društvenim mrežama, gde se i informiše.
„Mladi, kao konzumenti medijskih sadržaja, bez sumnje većinski prate onlajn medije i sadržaje na internetu, bili oni u formi tekstova, audio ili video podkasta na raznim medijskim platformama i aplikacijama, čak su i društvene mreže mesto gde će mladi pre potražiti informaciju koja im je potrebna, nego na nekom tradicionalnom mediju“ – iz Oblakoderovog teksta Mladi i mediji.
Prelaskom iz realnog u online svet, menja se i slika mladalačkog aktivizma. Sve je više onih koji se odlučuju za pasivniji vid aktivizma – online aktivizam. Ovde se konkretno misli na svaku inicijativu koju mladi mogu da preduzmu preko interneta: od statusa, preko virtuelne umetnosti koja nosi sa sobom određenu kritiku, do klika na ,,dolazim“ na Fejsbuk događaju.
Mišljenja o online aktivizmu su podeljena, dok jedni misle da je on nedovoljno iskren, drugi smatraju da je to validan način da se tradicionalni vid aktivizma dopuni i unapredi.
Aljoša Kričak: „Online aktivizam mogu da shvatim samo uz običan aktivizam, kao neki mali udeo, a ovako samostalno mislim da je većinom besmislen i da najviše služi kao neki filter ili kao lažno uverenje da ste uradili nešto time.“
Miloš Budimir: „Aktivizam je širok pojam. Smatram da se aktivizam ne mora nužno odnositi samo na izlazak na protest. Najvažnije je iskazati svoj stav, na bilo koji način. Mislim da online aktivizam ima veliki potencijal, kako u svetu, tako i kod nas, jer su mediji glavni izvor informisanja za mlade. Ipak, treba biti oprezan da ne ostanemo uvek samo na online aktivizmu.“
Neizvesno je da li će u budućnosti biti dovoljno mladih aktivista i na koji način će oni izražavati svoje nezadovoljstvo. Važno je ipak imati veru u mlade i dati im priliku da se njihov glas čuje.
Profesorka sociologije Snežana Kuzmanović, koja ističe da je u stalnoj komunikaciji sa mladima, ima bezuslovno poverenje u njih i ne veruje u stereotip da su mladi nezainteresovani:
„Suprotno uvreženom mišljenju, da mladih nema u političkom životu i protestima zato jer vreme provode na Instagramu, moje lično mišljenje je sasvim suprotno. Smatram da ovaj najvitalniji i najpametniji deo našeg društva ne vodi revolucije na mreži niti beži u virtuelne svetove i vrlo je svestan sveprisutnih manipulacija na svakom koraku, oprezan je. Mladi možda s razlogom sumnjaju u naše generacije i zato se često klone politike, ali mi ne smemo sumnjati u njih!“
0 Comments