Barem jednom nedeljno ponovim sebi onaj stih – nije hardcore umro, samo ja sam se o’ladio, od Beogradskog sindikata, grupe koja nikad nije ni bila hardcore, samo su oni umislili da jesu. Međutim, ovu rečenicu ne vezujem za njih, već za neke ortake sa kojima se već godinama (decenijama) ne čujem i ne viđam, a od kojih sam je čuo. Ta rečenica je u meni oduvek predstavljala pokretanje koje su neki od nas kasnije, neki ranije, počeli, od one prelomne tačke kad shvatiš da moraš da živiš po nekim utvrđenim pravilima i kompromisima koji ti svakodnevno lome kičmu i deformišu je do granice neprepoznatljivosti.
A onda se ponekad zapitaš – a šta ako se ne o’ladiš? Šta ako hardcore ne mora da umre?
Za neku metafizičku priču, to ćemo u nekom drugom izdanju. Ovde smo da pričamo o hardcore muzici i kulturi. Ne mogu sebe da nazovem ni pankerom, a kamoli nečim tvrđim, iako sam išao na svirke i poštovao scenu, uvek sam se pronalazio u nečemu mekšem i toplijem. Dok ne krene da mi prokuvava iz mozga na gomilu nepravde i budalaština koje me okružuju. Onda su brza dž dž dž gitara i tupi ritam bubnja jedini odgovor i protivotrov.
Ako posmatramo razne vrste alternativnih scena prethodnih nekoliko godina, nemoguće je da zaobiđemo i javljanja novih klinaca koji cepaju za sve pare bespoštedno, gruvom, urlikom i idejama. Posmatrajući okolinu, svoju, tuđu, stariju i mlađu, vidim da svi ovu apsolutno nekomercijalnu i nepopičnu muziku podržavaju. Verovatno ne dođu kući posle posla i za opuštanje zavrte ove albume, ali svi će šerovati novu vest ili pesmu na društvenoj mreži koju koriste.
Jednostavno, postoji ta neka neobična ljubav, odnosno više poštovanje regularnog obožavatelja gitarske svirke i hardkor muzike kao žanra. I sam sam takav. Pogotovo danas kad imam platu, pa mogu da podržim bend kupovinom merch-a ili ploče, za razliku od onih vremena od pre 20 godina, kad sam mogao da podržim samo sebe kupovinom dvolitre piva pred neki koncert kog se više i ne sećam.
Razmišljajući, ali i pričajući sa ljudima o tome zašto volimo hardcore, čak iako ga ne slušamo, dobio sam dosta superlativa, ali jedna reč se isticala, a to je iskrenost. Jednostavno, veruješ tim klincima, momcima, ljudima, da sve to što rade, viču, pevaju i sviraju, da oni u to veruju. U sve te neke svoje brotherhood principe koji ne zastarevaju. Pritom, uvek postoji želja da vidiš da, iako si ti obukao odelo ili košulju i prodao veru za večeru, postoje još uvek neki ljudi koji se lože i cimaju, i zahvaljujući tome ti makar malo manje bude teško.
Na pitanje šta je hardcore, dobio sam nekoliko odgovora da je to danas sveobjašnjavajuća, ili možda samoobjašnjavajuća pojava. Ti si hard core. On je. Ja malo manje, u stvari nisam uopšte. Za Nemanju Ćirića je to sloboda i put ka boljem sebi.
„Zajednica i scena koja se stvorila oko nje propagira i sprovodi u delo moralna načela koja se gube, a takođe podiže svest o različitim problemima i poziva na solidarnost i zajedničku borbu protiv nepravde”, priča mi Nemanja koga znamo iz benda Sveta Pseta, ali i iz njegovog novog, nešto tvrđeg HC projekta, Suplexx. On je potekao iz ove kulture i žanra, i sad ovaj novi bend predstavlja svojevrsno vraćanje kući.
„Krenuli smo leta gospodnjeg 2023. godine. Ideja je bila da se napravi nešto teško, brzo, moćno i žustro. Rekao bih da je Suplexx samo erupcija suzbijenih emocija. Kulminaciju bend doživljava uživo, dođite slobodno”, rekao nam je Ćirić i dotakao se objašnjenja zbog čega se vratio u hard core.
„Za mene je to bio prirodan izbor, jer je to muzika na kojoj sam odrastao i ona predstavlja važan deo mene. A i nekako se posle neke pauze od te muzike vratila želja za tim sirovim neposrednim izrazom. Što se ostatka benda tiče, mislim i da su oni u sebi pronašli tu iskru i iskusili širinu izraza koju ovaj žanr pruža, pogotovo što svako od nas dolazi iz drugačijih muzičkih pozadina.”


Foto: Konstantin Kondrukhov
I on je mišljenja da se nešto novo i specijalno dešava na sceni i da mnogi to vide.
„Mislim da današnja scena doživljava preporod i drago mi je da vidim mnogo novih mladih bendova koji izlaze van okvira i guraju svoj stil. Ima tu bendova kao što su Neven, Majak, Nabod, mladi naraštaji koji preuzimaju kormilo. Tu su i Ubili su batlera, malo emotivnija strana hardcore-a. Oni ostavljaju zvuk koji kod nas nije preterano zastupljen i sviđa mi se što to otvara nove dimenzije, ne samo kod muzičara, već i kod publike. Definitivno mislim da treba da postoji više podške u smislu aktivizma, ne samo oko samog sviranja, već i oko združenih akcija i organizacija koncerata, druženja, saradnji”, rekao je pevač benda Suplexx.
Pomenuo je Neven, bend sa kojim smo već pričali. Momci furaju ceo taj svoj fazon, sa elementima Krišne, ali i povremenim zvukom trombona. Njihova pesma Ostajem pozitivan je bio i jeste veliki hit, sa odličnim pozitivnim spotom koji je ogrejao srca mnogih „matoraca” koji često umeju da priseru kako nema više dobre muzike.
Zadržaćemo se sad ipak na bendu Majak. Ako njih pitate šta je hardcore, oni će bez mnogo filozofiranja i bullshit-a reći – Žanr muzike i kultura koju volimo.
„Majak je bend koji smo napravili sa željom da bude muzički kompaktan, besan, ali takođe i sa željom da donesemo prizvuk hardcore panka, pogotovo tog specifičnog podžanra, u Srbiju i region. Naravno, mi nismo prvi koji su to učinili ovde. Bend Unison, inače veliki uticaj na nas, bi bio jedan od prvih primera takvog prizvuka na ovim prostorima. Mračan hardcore pank sa brzim „di bit” gruvom ili sporim „sladž” ritmom”, rekli su nam momci i naglasili da postoje od aprila 2022. godine.
Deluje da se, i pored široke ponude raznih bržih, tvrđih žanrova, kod njih nije dovodilo u pitanje koji će to zvuk biti u njihovim rukama, kad se jednom budu uhvatili instrumenata.
„Sva trojica smo uvek želeli da imamo hardcore bend, iako smo do takve vrste muzike došli na suprotne načine. Kljun je kao klinac slušao bendove poput Green Day i NOFX, dok smo Andreja i ja potekli iz metala uglavnom. Međutim, u jednom trenutku, negde pri početku srednje škole, smo se sva trojica zaljubili u hardcore pank. Bendovi poput Baptists iz Kanade, Heratys, State of Fear, Full of Hell, Unison iz Beograda itd… Sladž metal je takođe veliki uticaj na naš zvuk.”


Momci se, uz drugare iz Nevena i Naboda (koje sad nismo stigli da uhvatimo da pričamo sa njima, ali hoćemo nekad, nadam se) konstantno pominju kao ta udarna pesnica nove hardcore scene na koju su svi ponosni. I oni su svesni da se upravo sad dešava nešto bitno i važno.
„Pre 2022. nisi baš imao kvalitetne hardcore svirke, pogotovo u Beogradu (ne računajući svirke i bendove iz ranih dvehiljaditih i devedesetih). Dolaskom novih bendova, skočilo je interesovanje za celu kulturu, ne samo u krugovima ljudi koji slušaju težu muziku, već i van tih granica, i drago mi je zbog toga. Hardcore kultura je u globalu postala mnogo veća nego što je bila pre, tipa, deset godina, i taj talas je konačno došao i kod nas. Uvek nam je drago videti podršku od ljudi koji nisu deo te priče, podjednako kao i od ljudi koji jesu, i nadam se da će ta atmosfera nastaviti da raste” mišljenja su momci iz benda Majak.
Ljubavi prema hard core-u razne druge publike svestan je i Ćirić.
„Drago mi je da ljudi koji ne slušaju takvu muziku daju šansu i žele da podrže. Ono što mislim da je za hardcore bitno je to da nije u pitanju samo muzika, već i poruka koju bend želi da pošalje i to kako plasira sebe i svoju muziku i svoja dela. I voleo bih da ljudi kopaju malo dublje iza same fasade muzike”, rekao nam je spiritus movens benda Suplexx.



Foto: Aleksa Vitorović
Za kraj, ono što me je zanimalo je kako dalje i šta dalje, odnosno koji je krajnji cilj i muzike i pravca, ali i kulture kao takve. Momci iz Majaka se raduju svim budućim svirkama, ali i snimanjima koji im predstoje.
„Mi ćemo nastaviti da radimo ovo sve dok budemo imali htenje da guramo to što smo započeli, i sve dok sile prilika budu dozvoljavale. Imamo novi album na umu i nadam se da ćemo ga uskoro i snimiti. Takođe i svirke, poput To Be Punk festivala na kome sviramo u novembru”, rekli su i završili su svoje predstavljanje ovim informacijama.
Sa druge strane, Ćirić ima dosta jasan pogled na ovdašnji HC svet.
„Konačni cilj je postignut, a to je da se stvara i da se svira. Važno je da se kreativni proces dešava sam zbog sebe i da se uživa u njemu, i da je to najbitnija stvar koja se dešava. Dometi su kako ih mi odredimo. Želimo da sviramo što više i da što više stvaramo, prosto je – just for the sake of it.”
Sve je ovo lepo, ali ovo je sve priča. Mlaćenje prazne slame i hvaljenje po sistemu „ja tebi vojvodo, ti meni serdare”. Sve ovo će imati više smisla ako vidite ove momke u malim zadimljenim klubovima, dok bljuju vatru sa uglavnom improvizovane bine, sa publikom na samo korak ispred njih. To je, u stvari, hardcore.
0 Comments