Sredinom prošlog vijeka jedna tragedija zauvijek je promijenila farmaceutsku industriju. Naime, hiljade beba širom svijeta rođeno je sa sličnim deformitetima, najčešće sa nedostajućim ili nedovoljno razvijenim udovima. Pet dugih godina je prošlo dok se uspostavila veza između talidomida, lijeka koji se reklamirao kao efikasan protiv jutarnjih mučnina kod trudnica i efekta koji je imao na bebe.
Talidomid se mogao uzeti bez recepta, licenciran je u Njemačkoj, a prodavao se u 46 zemalja. Predstavljen kao čudo za trudnice i „potpuno siguran za majku i bebu’’, iza sebe je ostavio poražavajuće brojke i posljedice. Smatra se da je oko 10.000 beba bilo pogođeno posljedicama talidomida, od čega je oko polovine preminulo u prvim mjesecima nakon rođenja. Ovaj slučaj naziva se „talidomidska tragedija”, a trajno je uticao na farmaceutsku industriju. Kao rezultat, napravljene su strože promjene u načinu na koji se ljekovi plasiraju širom svijeta.
Ova tragedija je pokrenula još jedno važno pitanje: o posljedicama manjka testiranja ljekova na ženama. Šta se desi kada su ženska iskustva i specifičnosti trajno izbrisani iz medicine?
Počeci mita o histeričnoj ženi
Korijeni medicinske mizoginije vuku nas daleko, još do antičke Grčke. Priča počinje od Hipokrata koji je poznat i kao „otac medicicne’’. U 4. vijeku p.n.e, Hipokrat je uspostavio niz etičkih standarda u medicini kroz Hipokratovu zakletvu koju ljekari polažu i danas. Međutim, manje poznata činjenica je da je Hipokrat takođe prvi put formalno koristio pojam „histerija” kao dijagnozu. Izvedena iz grčke riječi „histera”, što znači „materica”, histerija je opisana kao stanje uzrokovano „matericom koja se kreće kroz tijelo žene, na kraju je gušeći i izazivajući bolest”. Ovo „lutanje maternice” se smatralo mogućim samo ako žena nije bila trudna. Time se impliciralo da će žene koje nisu ispunjavale očekivanja da budu majke biti suočene sa psihičkim i fizičkim posljedicama – njihovo tijelo se opire jer ne ispunjavaju svoju „biološku dužnost’’.
Histerija se obično dijagnozirala i mladim udovicama jer su, smatraju, patile od nezadovoljenih seksualnih nagona. Naravno, dijagnoza histerije nije imala jasno definiran skup simptoma i često se koristila kako bi se objasnio širok spektar emocionalnih reakcija, ponašanja i „čudnih” manifestacija kod žena. Na ovaj način, ženski reproduktivni organi su postali stigmatizovani kao potencijalni fiziološki uzrok psihičkih poremećaja kod žena.
Iako dijagnoza histerije više nije priznata u medicini, termin se i dalje koristi kako bi se diskreditirale „preemotivne” žene, što dovodi do nepravedne stigmatizacije žena kao nepredvidljivih ili nepouzdanih. Ovo je jedan od (nama poznatijih) ranih primjera medicinske mizoginije koja se danas ogleda u manjku rodno osjetljivih podataka i tome da se ženska bol i dalje ne shvata ozbiljno i obično pripisuje psihosomatskim uzrocima.
„Sve će se to srediti kad rodiš”
Ženska bol se podrazumijeva. Manjak pažnje istoj kreće jako rano. Kako istraživanje Univerziteta u Saseksu pokazuje, rodne stereotipe krećemo da namećemo i kod beba od tri mjeseca. Mada, ako obratimo pažnju na gender reveal parties, i mnogo ranije. Naime, u pomenutoj studiji je grupa roditelja trebalo da analizira plač beba. Oni bi obično plač dubljeg tonaliteta opisali kao muški, a višeg kao ženski, uprkos tome što se plač beba ne razlikuje po polu. A ako bi im bilo rečeno da određeni plač pripada dječaku, očevi bi smatrali da ta beba ima više nelagodnosti, tegoba i bola nego ako bi plač dolazio od djevojčice.
Taj manjak brige o ženskoj boli se nastavlja i kad odrastamo. Do relativno nedavno sam mislila da menstruacija mora da boli. Nije ni čudo, s obzirom na to da su to mislile i sve osobe sa kojima sam pričala o tome. To što nemam bolne menstruacije uvijek sam smatrala ludom srećom i čudom. Priče poput onih da drugarica ne može da dođe u školu od boli, da sestru toliko boli da mora da leži zgrčena i pritiska toplu bocu vode na stomak ili da se neka djevojka onesvijestila od bola zbog menstruacije nisu nešto dizale posebnu pažnju, ni čuđenje. A ako bi se žena baš požalila na bolnu menstruaciju, dobila bi odgovor (najčešće od stručnog lica): „Ma… sve će se to srediti kad rodiš’’.
Da bolne menstruacije nisu normalne, naučila sam tek kroz feministički rad. Tijelo nam jasno šalje poruku da nešto nije u redu. Bolne menstruacije, poznate kao dismenoreja, pogađaju do 90% žena, a čak jedna od pet žena kaže da im taj bol znatno utiče na svakodnevicu. Međutim, iako su bolne menstruacije česte i intenzivne, postojeći medicinski pristupi nisu bili dovoljno efikasni u pružanju pomoći ženama. Pored toga, i endometrioza je često oboljenje koje prolazi nezapaženo. Iako obično prođu godine prije dijagnoze, smatra se da 70% žena koje boluju od endometrioze, dobiju prve simptome prije 20. godine. Najčešći simptom su bolne menstruacije, a drugi su: bolovi pri intimnom odnosu, bol u maloj karlici, poremećaj ciklusa, preobilno menstrualno krvarenje ili krvarenje izmedu dva ciklusa, neplodnost…
Srećom, više ne vršimo lobotomiju nad ženama, ali se i danas fizički bol kod žena najčešće pripisuje psihosomatskim simptomima. Stereotipi da su žene „previše” i dalje živi. Previše emotiovne, iracionalne, histerične, lude… A dok se ženski bol posmatra kao uobičajeno stanje stvari, faliće konkretih istraživanja i poduhvata na tom polju, iako je olakšanje od dismenoreje i endometrioze od vitalnog značaja kako bi se poboljšao kvalitet života žena i omogućilo da funkcionišu u svakodnevnim aktivnostima tokom menstruacije.
Nedostatak rodno osjetljivih podataka u medicini
Muškarci se, s druge strane, posmatraju kao „default’’, te su klinička ispitivanja kroz istoriju obično rađena na muškarcima. Čak su i jajnici nazvani jajnicima tek u 17. vijeku, a do tad su bili imenovani kao „ženski testisi”.
Žene nisu dovoljno uključene ni u ispitivanja o bolestima koje pogađaju isključivo ili najviše njih. Iako žene češće pate od depresije (za oko 70% više nego muškarci), istraživanja o moždanim poremećajima se pet puta češće rade na životinjama koji su mužjaci.
„Mnoga klinička ispitivanja vodila su se pod neizrečenom pretpostavkom da su jedina razlika između žena i muškaraca njihovi polni i reproduktivni organi. Žene su, u suštini, smatrane malim muškarcima.” — Dr Regine Douthard
„Mali muškarci” su bili isključeni iz istraživanja i zbog menstrualnog ciklusa. Naime, istraživači su se plašili kako će fluktuacije tokom menstrualnog ciklusa uticati na ishode studija. A i etičko pitanje zbog brige o izlaganju fetusa ljekovima (u slučaju da je žena trudna) i/ili zbog dugoročnog oštećenja ćelija jajnika kod žena. Međutim, primjer „talidomidske tragedije” pokazuje da nije ni etički davati trudnicama ljekove koji nisu nikad testirani na njima, a predstavljati ih kao „potpuno bezbjedne” i „bez štetnog uticaja na majku i dijete’’, kako je tvrdila jedna od britanskih reklama ovog lijeka.
Upravo ova tragedija iz 1963. godine uticala je na odluku organizacije Food and Drugs Administration u Americi da pooštri kontrole, a 1993. godine FDA izdaje „Smjernice za proučavanje i procjenu rodnih razlika u kliničkoj procjeni ljekova”. Iste godine, američki kongres zahtijeva „adekvatnu inkluziju žena’’ u kliničkim ispitivanjima. Ova odluka mirisala je na veliku i značajnu promjenu, jer učešće žena na ispitivanjima do tad nije bilo obavezno, te je koštalo (i košta) 50% populacije relevatnih podataka o zdravlju.
Ipak, iako je danas obavezno da žene učestvuju u medicinskim istraživanjima, i dalje stopa učešća nije zadovoljavajuća, pa se organizacije trude promovisati važnost istog. Istorijsko isključivanje žena iz istraživanja nosi posljedice koje utiču na nas i danas.
Posljedice isključivanja žena iz kliničkih studija
Vjekovi brisanja ženskog iskustva i isključivanja polovine populacije iz medicinskih istraživanja, ostavili su ozbiljne posljedice na zdravlje žena koje se ogledaju u neadekvatnoj medicinskoj brizi, nedostatku lijekova i tretmana prilagođenih ženama, kasnom otkrivanju bolesti, povećanim rizicima od komplikacija, i tako dalje.
Opšte je poznata činjenica je da je bol kod grudnog koša i grčenje lijeve ruke upozoravajući znak za srčani napad. Ovo znanje može biti važno za prevenciju i tako spasiti živote. Ali samo muškarcima. Žene ponekad ne osjećaju ni bol u grudima, ni u lijevoj ruci. Ženski simptomi za srčani napad se smatraju atipičnim: bol u stomaku, malaksalost, umor, mučnina i teškoća u disanju. Ovo je jedan od razloga zašto je za oko 50% veća šansa da žene dobiju pogrešnu dijagnozu nakon infarkta.
Tako se i dugo mislilo da je autizam 4 puta češči kod dječaka, a da, ako se javi kod djevojčica, to obično bude u težem obliku. Međutim, ovo je dokazano kao netačno: mnogo više djevojčica živi sa autizmom nego što se ranije msililo. One su samo bolje u skrivanju svojih simptoma jer kroz socijalizaciju uče da maskiraju i prilagođavaju se drugima. Djevojčice često potiskuju svoje emocionalne reakcije ili se pokušavaju nositi sa stresom ili anksioznošću same. A pored toga, autizam se kod djevojčica i dječaka ne ispoljava na isti način. Međutim, kako su studije o autizmu rađene isključivo na dječacima, manjka podataka o djevojčicama.
Kao autizam, i poremećaj pažnje poznatiji kao ADHD izgleda drugačije kod djevojčica i dječaka. Tako su istraživanja o ADHD-u obično rađena na hiperaktivnim dječacima. Ipak, kod djevojčica se ADHD ne ogleda u hiperaktivnosti, koliko u dezorganizaciji i introvertnosti.
Uzeti primjeri su samo neki od mnogih pokazatelja koliko je nedostatak inkluzivnosti i istraživanja prilagođenim ženama imao (i ima) ozbiljne posljedice na zdravlje djevojčica, djevojaka i žena.
Nova saznanja o ženskom zdravlju u prethodnoj deceniji
Ljudi su 1969. godine išli na Mjesec, ali u 2023. godini žensko tijelo je i dalje misterija. Ali da ne bude samo žaljenja – definitivno se pravi pomak, i to značajan. Iako je ženama bilo zabranjeno da se obrazuju donedavno (univerziteti ženama otvaraju svoja vrata tek oko 19. i 20. vijeka), žene u Evropi danas nadmašuju muškarce u obrazovanju: i po akademskim rezultatima i po broju diploma. Sve je više žena u STEM-u, a upravo žene koje se bave medicinom – medicinske radnice, naučnice i istraživačice su te koje su igrale ključnu ulogu u novijim saznanjima oko tema ženskog zadovoljstva i ženske anatomije, ali i pružanja adekvatne medicinske brige ženama.
● Nedavno smo saznali da klitoris, osim seksualnog užitka, možda ima ulogu u reprodukciji.
● Ženski istraživački timovi imaju 35% veće šanse od muških timova da razviju medicinske tretmane koji bi bili od koristi ženama.
● Žene koje dožive srčani udar imaju veću šansu da prežive ako ih tretira ljekarka.
● Žene imaju veće šanse da prežive kod muških ljekara koji imaju više koleginica u timu, ali je i dalje veća prednost ako je žena
ljekar.
Kad medicina muško iskustvo jednači sa ljudskim iskustvom, ignorišu se specifične potrebe i iskustva žena. Nedostatak rodno osjetljivih podataka može žene koštati prevencije, zdravlja, kvaliteta života – i samog života.
Briga o zdravlju žena ne postoji u vakuumu, već sa sobom povlači i dekonstruisanje vjekova nepravdi i borbu protiv patrijarhalnih sistema. Za sprečavanje mizoginije u medicini potrebno je krenuti od prikupljanja rodno-osjetljivih podataka, što bi značilo da se žene uključuju u klinička istraživanja, a da se njihova iskustva ne umanjuju, ne ignorišu i ne pripisuju „histeriji’’. Posvećenost i koordinisno djelovanje svih sfera društva je potrebno kako bi se osigurala bolja medicinska njega za sve.
Autorka teksta: Nina Pavićević, Kritički
Vizuali: Sve su to vještice x screenshot-ovi iz Bratz crtaća (2005)
Bibliografija
Krijado Peres, Kerolajn. Nevidljive: Kako podaci kroje svet po meri muškaraca.
0 Comments