Opet vreo dan. Ovog puta sam se setio da ponesem kačket. Za nijansu sam bolje raspoložen. Ista procedura kao i prvih par puta, viđam neka nova lica, cigani radnici u priči i žurbi su svratili da napune flaše vodom i nastavljaju dalje. Pričaju o nekim nečasnim (khm khm, perverzijama o kakvim samo cigani pričaju, a mi ostali smo kao previše čisti za to) stvarima. Usne mi se nesvesno razvlače u osmeh. Smrad u svlacioniči štipa, neizvetrena prostorija.
Dubok udah kako iskoračujem napolje, kao da vučem bukagije. Srećem Bucka i još jednog dečka, momka istih godina kao on, ali daleko smirenijeg i vitkijeg.
-Pa, zdravo momci!
-Hej, zdravo Gavrilo, sad smo mi krenuli uzbrdo, idemo zajedno, ovo je (upoznajemo se)!
Dečko je lep, nije glup, ali odrastao u onom “moj kraj je najjači” fazonu. Šuškavac i trenerka, neka firmirana majica sa poluprovokantnom porukom, kratka crna kosa, prijatno lice. Mislim da bi mogao da bude sve i svašta, samo kad bi se malo potrudio. Zajeban je, po svojim rečima, prošao kroz svašta, ali i dalje mica u mojim očima. Devojka ga zove na svakih pola sata:
-Da ljubavi, volim te i dalje.
Bucko maltene prašnjava u smeh na način na koji momak razgovara sa devojkom. Gleda me: au jebote koja papuča, pa nisam znao.
-Da, gledamo se posle, dolazi keva po mene kolima.
Ono Buckovo polupakosno gušenje smehom, ponovo.
-Neeemoj molim te ponovo o tome, rekao sam ti da sam bio sa drugarima sinoć. Objasniću ti sve lepo kad se vidimo.
Jedno OPAAA u Buckovom pogledu.
-Ajde ajde, čujemo se, ljubim te!
Bucko odmah skače sa pitanjem:
-Tebra, koliko ti devojka ima godina, što te tako, bre, proverava?
-Ma pusti, ne pitaj!
-Dobro, oke, izvini. Gavrilo, nas su jutros gurnuli u reciklažu da pretresamo kontejnere ali smo uspeli da pobegnemo i da čistimo pored puta, tako da i ti ideš sa nama.
-Oke, nisam nešto preterano gadljiv, ali neću ni da se dajem na raspolaganje za najodvratnije poslove.
-Ma beži bre, ti nisi svestan koliko je tamo prljavo!
-Oke, oke, idemo…
Kreće priča o drogama, ko je kad i koliko eksera pojeo, ko se jurio na pečurkama po gajbi sa deset drugara.
-Ma matori, nismo mi ništa za ove koji su izdobijani u đubretu dole po ceo dan, reci ceo si dan na vrućini, i šta, dobro ti je?
Nisu iz fazona da pričaju o tome, zanimljivije su im njihove priče, koga boli za cigane narkomane koji su tamo negde na deponiji, u svom svetu. Ne sudelujem sem kao slušalac, nisam konzumirao te količine, ne osećam se nimalo stručnim, tako da sam zapravo zadivljen koliko su klinci spremni da se lansiraju u svet droge zarad ubrzanja svesti i otkrivanja sebe. Možda i uspeju, svu im sreću želim! Kapiram da nekima to znači ubrzano sazrevanje, pa ko preživi i ostane normalan, pričaće… Momci razvlače posao na rezance, sa druge strane, vidno je da svako ima energije za nešto što voli.
Prilikom jedne od svojih šetnji do “wc”-a, kasnije u toku odrađivanja dkr-a, kad sam prao đubretarske kamione, rešio sam da prošetam u malo širem luku oko deponije. Prošao sam reciklažno odeljenje i nastavio putem koji je nekad obilazio celu deponiju a sada je negde tamo zakrčen. Sa moje leve strane je brdo sa kojeg se konstanto valjaju stvari kupeći drugo đubre, praveći male lavine tu i tamo. Par metara iznad mene je zasečeno brdo sa kojeg vire ostaci ove lavine đubreta i slivaju se u jarak koji je voda napravila uokvirijući deponiju.
-Fuuuj, sve kaplje, odvratno!
Okrećem se ka upravnoj zgradi i pogledom pratim potok koji se teče od nje i uliva se u druge manje potočiće deponije da bi nastavio svoj put kroz đubre i ka Dunavu. Voda je crne, uljane boje. U ovom trenutku više ni ne osećam miris svega ostalog što smrdi u okolini. Pratim potok do zakrčenja đubretom gde se obrazovalo jedno crno jezerce prečnika desetak metara. Siva čaplja polako uzleće sa njega nakon što je popila taj otrov. Eh,čapljo.
Priroda u sred koje se nalazi deponija je predivna, upijam svo to zelenilo na sunčanom danu, imam priliku da vidim sokolove, paune i neku vrstu laste koja svija gnezdo u rupama koje iskopa u brdu od peščara. Cigani sekundarci proleću u nekim krševima od automobila, uleglim preopterećeni ljudima i kršom. Volvo grobljanski. Ordiniraju izmedju deponije i skladišta sekundarnih sirovina pored smederevskog puta. Uigrana kombinacija, staro gvožđe 4 RSD po kilogramu. Oni svojim poslom, mi svojim.
Kolega sa dkr-a mi je jednom prilikom celo jutro izlagao sva životna previranja koja mogu da snađu jednog ciganina. Stomak od piva, dobre oči, 50-ak godina. Tanka kafa u plastičnoj čaši iz menze Gradske cistoće, 5 dinara. Psuje je, voli jaču. Dobio sto sati zato sto je pretekao lika kolima preko pune linije. Žurio da vozi ćerku u bolnicu. Saobraćajac, nepokolebljiv. 120 sati društveno korisnog rada. Odradio ih je 9 dana pre mene, po 12 sati, ostatak sati su mu dopisali. Radio u par propalih preduzeća, čak i u Gradskoj cistoći neko vreme.
-Imam ja sina tvojih godina, eno ga u Beču, ja kad završim ovde idem kod njega, čekam papire samo. On ne puši tu travu, ali vidim da voli da smrče, to mislim da je daleko gore od trave.
-Slažem se. Ali nije ni ovo baš dobro.
-Pa nije, ali nećeš ti praviti sad neka sranja ako si naduvan. Eh čega sam se ja nagledao da rade pijani ljudi. Pa evo ovde na poslu skoro svi piju.
Uživam u osećaju posle rada. Priči sa ovim momcima i ciganima, radnicima još i više. Zanima me čega još tu ima, želim da ponesem neka korisna znanja iz ovog iskustva i da ih podelim sa bilo kim ko je spreman da sluša. Koliko god da se i dalje opirao rehabilitaciji koju bih mogao dobiti iz ove kazne, negde nesvesno mi se podvlači pod kožu da mi se iz svega toga može dogoditi preporod na mentalnom planu. I dalje ga ne vidim pred sobom, nije opipljiv, jer koga je ikad promenio dkr, ali iskra je rođena, počela je da se polako izvija u meni i menja me.
Evo priče vezane za deponiju, gorepomenutog cigana: Žena moja i ja smo čistili razne kuće i podrume za pare. Ona je imala neku porodicu kao stalne mušterije, bogatune, i jedno leto ju je gazdarica zaposlila da održava kuću dok su oni na moru, svakih par dana da obilazi, provetri i očisti. Kad je porodica otišla na more, ona je obišla kuću dvaput u prvih par dana njihovog letovanja, sve očistila i uverila se da nema potrebe da se pojavi tamo sledećih par dana. Sledećeg dana je nestalo struje u kući, narednog je krenuo da se širi smrad iz iste, toliko smrada da su komšije ukapirale odakle dolazi i nazvali gazdaricu u inostranstvo, da je obaveste. Onda gazdarica javlja to ženi mog kolege ciganina koja odlazi do kuće i zatiče sledeće: frižider u kojem se sva hrana ubuđala i zbog kojeg cela kuća smrdi kao kontejner. Javlja gazdarici koja joj kaže da pobaca sve iz frižidera i očisti ga najbolje sto može. Dakle sve dnevne potrepštine iz frižidera i odleđeni pilići iz zamrzivača koji su bili odgovorni za najveći deo smrada. Sve to u jednom trenutku završava na deponiji gde, u toku istovara, radnici zaprepašćeno i oduševljeno gledaju kako kamion istovaruje piliće iz kojih ispadaju svežnjevi deviza. Naravno da su posle prvobitnog šoka ćutke pokupili ogromne pare i nastavili sa poslom. Par dana kasnije na deponiju dolazi čovek, besan I nervozan, u potrazi za gorepomenutim tovarom đubreta. Nema šanse da se njegovim zahtevima udovolji, niko nije video nikakve pare, a đubre se svakodnevno zatrpava metodom: sloj đubreta,sloj zemlje, sloj šljunka. Čovek odlazi još besnije, preteći ovim i onim. Njegova žena nije bila svesna njegovog deviznog šteka u zamrzivaču i nije mislila da su ti pilići ništa više od toga. Čovek je verovatno upao u fras kad je shvatio šta se desilo.
Jednom prilikom sam iscimao jednog kul frajera koji vozi cisternu sa vodom po deponiji da me poveze. On svakih sat vremena prolazi po najfrekventnijim zemljanim putevima deponije i kvasi ih kako se prašina ne bi dizala. Željan je da ispriča sve sto sam ja spreman da čujem.
-Sećaš se da je gorela deponija početkom godine zar ne? Mi smo to gasili nedelju dana, vatrogasci su dolazili i jedva smo zauzdali vatru. Cela družina padine okrenute ka Dunavu je gorela u širini od par metara. To je mesto gde najčešće istovaruju đubre. Kao što i znaš, na ovu deponiju svo đubre dolazi pomešano, vremenom su organski ostaci krenuli da trule i oslobađaju metan, koji je ipak zarobljen ispod površine, na par metara. Nekako je izbio do gore i samo je varnica posle toga bila potrebna. Jako je teško ugasiti takvu vatru usled konstantnog priliva metana iz dubine, ali nekako smo uspeli. Jednog dana ugasimo levu stranu tog gorećeg pojasa, već popodne tu ponovo ližu plamenovi, tako da smo leteli levo-desno dan i noć. I posle nedelju dana jedva zauzdamo vatrenu stihiju. Zamisli da se otvori neki veći prostor da metan izlazi na površinu, jedan kres i verovatno bi svo to đubre odletelo u vazduh i rasulo se svuda oko deponije u krugu od kilometar.
-E sad, sa druge strane cele te priče, imaš ove ciganske porodice na deponiji koje apsoultno zabole kurac za to. Znaš šta rade? NE ZNAŠ?! Pa reći ću ti. Nemaju struje ovde kao sto vidiš, a vidiš takođe da im kulja dim iz kućica? Neki je genijalac među njima smislio sledeće: Uzmu čeličnu šipku dugačku par metara i naguraju je duboko u đubre. Na gornjem otvoru šipke kreće da se oseća metan zato sto su šipku nabili dovoljno duboko u đubre da dođe do izvora metana. Onda kresnu varnicu na vrhu šipke, dobio stabilan izvor plamena i kuvaju ručak na njemu.
-Au jebote Bog, pa jel moguće da to rade?!
-Eh, mili moj, misliš li da ikoga boli kurac za to, a ponajmanje njih? Šta je njima jedan požar u odnosu na pun stomak.
Šta je bilo kome, uostalom, zar ne?
Autor teksta: Gavrilo Mrđa
0 Comments