Učili su nas da smo jaki, da idemo napred. Da budemo zahvalni jer je uvek nekome teže. Učili su nas da budemo suždržani. Sve prođe vremenom, samo od sebe. Zakopaj prošlost, ne jadaj se. Samopouzdanje je ključ. Istrpi još ovaj put. Prolazi još jedan stresan dan na poslu. Migrena ne prestaje. Stid ne prestaje. Nema veze što želim da im kažem da ne volim uvek da pričam na telefon, uvrediću ih. I tako dan za danom, mesec za mesecom. Našli smo rešenje, a da ga nismo ni svesni. Sve strahove i unutrašnje koflikte ispoljićemo kroz naše telo. I tada dolazi do psihosomatskih bolesti. Ko ti je to rekao? Doktor? Pa ideš stalno kod lekara po nekoliko puta za različite stvari. Vidiš da izmišljaš, saberi se.
U Domu kulture „Studentski grad“ 23. februara u 14: 30h održana je radionica “Upoznaj samoga sebe: Kako razumeti psihosomatske bolesti” koju je vodio Milan Damjanac, psihoterapeut i filozof.
Psihosomatika danas obuhvata čitav niz oboljenja poput bolesti probavnog sistema, kožnih bolesti, bolesti disajnog sistema, srca i krvnih sudova, žlezda, ginekoloških, reumatskih i alergenih. Šta su to psihosomatski problemi, kako ih prepoznati, usled čega nastaju i kako pristupiti njihovom rešavanju?
Psihoterapeut Milan Damjanac i ja našli smo se da sumiramo utiske sa radionice koja se održavala u Klubu Magistrala i bila puna mladih ljudi zainteresovanih za ovu temu. Na početku razgovora, Milan je objasnio šta su to psihosomatski poremećaji.
„Psihosomatski poremećaji su bolesti organa izazvani faktorima kao što su stres, neugodni događaji, nerešeni socijalni konflikti, nerešeni unutrašnji i psihički sukobi.”
A kako oni nastaju?
„Mi kad trpimo jako dugo neko osećanje uzrokovano time kako smo tretirani u sopstvenoj zajednici, , kako smo se postavili, mi razvijemo psihosomatiku kao neku vrstu odbrane od toga da mi postanemo neka osoba koja ne želimo. Jako nam je teško da odstupimo od onoga kako vidimo sebe. Psihosomatika je jedna vrsta lampice da stvari nisu kako treba .I često kažemo telo nam govori, telo nam ne govori ništa, već delovi naše ličnosti. Psihosomatski problemi kreću kada mi jako dugo gušimo naše potrebe. To jeste poruka: Saslušaj me! Saslušajte me! Ovde meni nešto ne prija i jeste poruka, moraš da prestaneš ovo da radiš”, objašnjava Milan Damjanac.
Zanimljvo je kada pogledamo etimologiju reči, sve je neka poruka i simbolika. Naš narod je ono što zovemo problemi sa gastritisom zvao kiselina, pa je zvao gorušica, a mnogo pre toga je zvao grizlica – čovek se izgriza iznutra.
Kako na ljude koji osećaju simptome psihosomatskih bolesti utiče društvena stigma prema psihosomatskim oboljenjima i koliko ona predstavlja prepreku u rešavanju problema?
„Stoji stigma da nije u redu imati psihosomatske bolesti, da nije u redu uopšte imati psihološki problem. To je kao da je to nešto što čovek sam sebi radi na svesnom nivou, a ne nešto što se dešava da bi se čovek odbranio psihički. Ljudi često idu kod lekara tražeći odgovore, jer u najvećim slučajevima ne znaju zašto nešto rade. A nažalost to kako to društvo gleda nam onemogućuje rešavanje na vreme i jako dugo idu kod lekara, ne idu kod terapeuta iz razloga što se boje da priznaju sebi da je to nešto drugo. Zbog društvene stigme, ljudi gube godine ne rešavajući svoje probleme, jer se boje osude okoline misleći da će se problem rešiti sami od sebe“, objašnjava Milan.
Potrebno je kada prepoznamo psihosomatske probleme i da ih razumemo. “I to naravno zahteva da se pozabavimo time. Promena je užasno bolna stvar, da bi se čovek promenio, mora da dovede u pitanje sebe i svoj život. To je jako teško i jako mučno, pogotovo što ćete proći kroz toliku količinu besa i bespomoćnosti gde će vam delovati da vam je gore” , zaključio je Milan.
Mladi su ti koji danas najviše pate od psihosomatskih oboljenja. I najčešče se javljaju u toku stresnih perioda u srednjoškolskom periodu, upisa fakulteta i na kraju šta posle fakulteta.
Damjanac je naveo i koji su okidači kod mladih ljudi najčešći.
„Mladi su strašno usamljeni. Životne okolnosti se menjaju, nivo stresa i zahteva je sve veći i veći i tada psihosomatika bude jedina briga za sebe jer su strašno pritisnuti, uvuklo se toliko nesigurnosti, toliko slabog samopouzdanja koje nismo ni imali gde da naučimo. Roditelji nisu mogli da nas nauče nečemu u čemu ni sami nisu živeli. Tako da smo potpuno nepripremjeni za tržište života, a životne promene su veće. Dan je prekratak za sve ono što se traži da postignemo“, objašnajva.
Takođe imperativ moraš da odrasteš čuju kao neku moralnu poruku. To ne bi trebalo da bude moralna poruka. Odrasti samo znači, moći se nositi sa nekim stvarima. To ne implicira nedostatak hrabrosti, nego implicira na to da možda nekome treba podrška na tom putu, da nam nije baš lako.
Iz prakse Milana Damjanca, mladi su suočeni najčešće sa problemima želuca, kože i najčešće disanja. Želudac, jer se tu strah i briga najviše očitavaju. Želudačni problemi predstavljaju našu stalnu potrebu i jurnjavu da kontrolišemo sve stvari.
Teško, ubrzano ili sporo disanje to da ljudi prosto se osećaju da gube kontrolu, da se plaše, da li će se snaći u situaciji. Ne verujemo dovoljno u sebe, mi greške defakto doživljavamo.
„Mislim da je jako važno da se javljaju ako osećaju da ne mogu sami. Normalno je da čovek može sam da reši svoje probleme, ali postoji granica kada čovek sebi treba da kaže „slušaj ovo već pokušavam mesecima , godinama, meni je sve gore i odgovorno je da se ja pobrinem za sebe, jer niko drugi neće doći i popraviti me, moram ja to uz nečiju pomoć. “ Nije sramota tražiti pomoć. Život ne stoji u mestu, pošto je život stalna promena i stalno menjanje i mi smo stalna promena i stalno menjanje. Mladi treba da shvate da ono što se u našoj kulturi zove moraš da trpiš ima samo donekle smisla. U životu postoje stvari koje stvarno moramo da trpimo. Ali donekle to je recept za katastrofu. Dakle to trpi, trpi, trpi pretvara život u jednu agoniju u kojoj je cela suština života trpeti, bespotrebna, i da se svi pretvaramo u žrtve sopstvenih trpljenja. To jeste pitanje straha, ali i jeste pitanje lične odgovornosti . Mi nismo seli na stolicu i odabrali da nam se to desi, ali jesmo odgovorni da menjamo. To je naš život, ničiji drugi već naš”, ohrabruje mlade ljude Milan Damjanac.
Važno je da znamo da smo mi ti koji odlučujemo o svom životu i njegovom kvalitetu.
„Mi možemo da živimo život koji je nama dobar, nema potrebe da psihosomatikom tražimo nešto za sebe. Tražićemo tako što izražavamo naše potrebe, tako što se borimo za sebe, što se zapravo odnosi na to da pregovaramo o sebi, o drugim ljudima, da ne budemo svima na usluzi, da ne dozvoljavamo ljudima da nam prekoračuju granice, da traže stvari od nas koje nisu u redu, koje nama nisu prijatne da mi činimo”, zaključuje Milan.
Obraćanjem pažnje na sebe i na druge doprinosimo zdravijem društvu. Možemo li početi sa malim koracima? Nekada je veća podrška ne davati savete nekome šta treba da radi u svom životu i šta je za njega najbolje.
Autorka teksta: Tijana Vasiljević
Fotografije: Dom kulture Studentski grad
0 Comments