ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹

Shop    |    Newsletter    |    Podrži nas

Skrinšot: Kultura

Četvrta kolumna iz serijala „Pisma iz Londona”
Piše: Marina Zec

13. June 2024

U okviru aktuelnog republičkog budžeta Republike Srbije za 2024. godinu, i ove godine, kao i prethodnih, za kulturu je izdvojeno manje od jednog procenta ukupnog budžeta. Kultura, kulturne ustanove, kao i o status kulturnih radnika u Srbiji iz godine u godinu postaju sve veći problem o kojem se u Srbiji ne vodi dovoljno računa. Toliko da sada već spada u niz problema o kojima je više mučno i misliti, jer dokle će i kada biti bolje – više niko ne može da predvidi.

U Velikoj Britaniji, ako pogledamo budžetski okvir, situacija nije bolja – izdvajanja za ovu godinu su oko 0.5%. Ipak, kutlurne ustanove i ono što potpada pod kulturu i zabavu, predstavljaju ogroman resurs ove države, o kome se, i te kako vodi računa.

Prvo što svako ko ode u Veliku Britaniju sazna jeste da su muzeji većinski besplatni. Dakle, najvažnije i najveće muzeje u Londonu  možete posetiti, a da ne platite ni dinara, već da se samo pojavite i, pogotovo ukoliko je u pitanju petak ili vikend sačekate u redu (koji za pojedine muzeje može trajati i po par sati). Ovaj fenomenalno turističko-marketinški potez zaista dovodi do toga da se u Londonskim muzejima nalaze neka od najrelevantnijih dela sveta – od likovnih do areheoloških iskopina (a to je tek tema za sebe, hehe).

Moj omiljeni muzej u Londonu bio je Tate Modern. To ima smisla prvo zbog činjenice da je, na primer, moj omiljeni slikarski pravac impresionizam, ali je takođe posledica toga što ovaj muzej toliko toga nudi, ne samo u okviru svoje stalne postavke, već u okviru gostujućih izložbi koje su neverovatne. U periodu koji sam provela u Londonu, moje omiljene gostujuće izložbe su bile izložba kanadsko-američkog slikara Philipa Gustona, čiji su me radovi toliko oduševili da sam kupila njegove printove za svoju sobu u Londonu, i izložba posvećena ekspresionistima, koju sam tri puta posetila, zato što je zaista, zaista, neverovatna (toliko da nisam sigurna da mi je impresionizam i dalje omiljeni pravac).

Nezaobilazna tačka na mapi londonskih muzeja je i – pogađate – British Museum, jedan od najvećih kataloga svetske kulture na svetu. U ovom muzeju nalaze se artefakti brojnih svetskih kultura, mnogi kontroverzni (da ne kažemo otimani) – od kojih su najkontroverzniji Partenon, čiji su brojni ostaci bukvalno izmetešteni sa Akropolja i nalaze se danas u muzeju, Beninska bronza, kao i jedna od statua sa Uskršnjih ostrva. Iako je poseta ovom muzeju apsolutno obavezna, i iako razgledanje svih tih artefakata prati neverovatno oduševljenje različitim kulturama i širenje znanja, teško je odupreti se razmišljanju o imperijalističkoj prošlosti Velike Britanije po izlasku iz istog. Što je utisak svake osobe koju poznajem, a koja je bila u njemu. Ali upravo zbog toga – muzej je besplatan.

Jedan od najvećih kulturnih resursa Londona jeste West End, deo grada kojim dominiraju pozorišni prostori, kao i Royal Opera House. Londonski mjuzikli, kao i oni sa Brodveja (a važno je znati da su njihove produkcije neretko deljene), predstavljaju jednu od nezaobilaznih atrakcija Londona. Prošle godine sam prvi put gledala mjuzikle u Londonu, i iskreno, ne postoji produkcija ravna njihovoj. Od modernih adaptacija klasika (trenutno Tom Holland glumi u modernoj adaptaciji Romea i Julije), preko brodvejskih klasika (kao što je Lion King, najsavršeniji mjuzikl na svetu, ili Moulin Rouge ili Phantom of the Opera), do mjuzikla koje su morali da premeštaju iz centra Londona zbog neprikladnog ponašanja „geto” publike (koja je toliko pila u pauzama predstave da su neretki bili incidenti) i mog omiljenog mjuzikla – Mućke. Londonska pozorišta, zaista, nude za svakoga ponešto.

Na West Endu, kao jedan od najlepših prostora u Londonu ističe se Royal Opera House. Ja sam imala sreću da je moja drugarica radila u Operi, te smo često mogli da dobijemo karte za neverovatne produkcije prilično jeftino. Koje su sve izvanredne, a posebno, biću iskrena, baleti.

Osim ovih, da kažemo, konvencionalnijih prostora kulture, London nudi i brojne alternativne prostore i galerija u kojima se različite vrste umetnosti spajaju. Jednu od najvažnijih tačaka prestavlja muzička scena, koja je raznovrsna (a o kojoj sam u prethodnoj kolumni pisala), ali i, za mene nova scena, a to je stendap. Kao osoba sa specifičnim polu-bumerskim humorom, stendap nije baš oblast koja mi je ikada legla – kako onlajn stendap, a ni ovaj srpski. Istini za volju, nisam se ni potrudila da je istražujem i imala sam averziju prema njoj. Ipak, kada sam došla u London jedna od prvih stvari koju sam videla jeste da Rose Matafero (australijska scenaristkinja i glumica i ono što nisam znala stendap komičarka!!!) ima nastup. Pošto sam gledala serije koje je pisala, odmah sam kupila kartu i povela drugaricu sa sobom. Uz nju je nastupilo još troje stendap komičara, koji su svi bili izrazito simpatični. Od tog trenutka odlučila sam se na istraživanje londonske stendap scene, koja je ogromna i čiji su deo zapravo brojni britanski glumci – ili su kroz nju započeli svoje karijere. Dva dana pred odlazak u Srbiju imala sam priliku da vidim uživo i stendap komičarku koju sam otkrila preko TikToka, koja se zove Sarah Keyworth. Naterala sam dvoje svojih najbližih londonskih prijatelja da idu sa mnom, i, iako je mana bila što je prostor bio preeeeeeedaleko od delova Londona u kojima smo nas troje živeli, nastupi su bili takvi da sam u jednom trenutku mislila da ću bukvalno prestati da dišem od količine smejanja. Mada opet, kao osoba koja se često smeje i dobija napade smeha nisam sigurna koliko je to kredibilan parametar, ali je istina.

Kada govorimo o kulturi ne možemo da zaboravimo i kulturu ponašanja, o kojoj sam već pisala u prvoj kolumni. Reči i izrazi kao što su hvala, izvini, kako ste, deo su svakodnevice u Velikoj Britaniji. I nekako, toliko je primeto koliko te reči, zaista, oslobađaju ljude tenzije, kao neke čini koje izgovorite, nakon kojih se ljudi odmah ponašaju drugačije. Još jedna od osnovnih premisa ponašanja u Velikoj Britaniji jeste premisa da „svako može da bude šta želi” i da „niko nema prava nikoga da dira” (u svakom smislu). Zbog toga, u Londonu posle dužeg vremena vrlo brzo oguglate na različite, čak i izrazito neobične, upadljive ili glasne pojave, jer je glavna matra – you do you.

Pa ipak, i ta vrsta kulture ima svoje mane. Iako mi se njihov, daleko manje invazivan pristup ljudima od balkanskog (u svakom smislu) stil života i komunikacije jako dopao, postoje situacije kada tako nešto postane samo – otuđujuće.

Kada sam krenula za Beograd, ubeđena da sa sobom nosim dve torbe, kofer i ceger u kojima zbirno ima oko 35 kilograma (a bilo je 60), od stana u kojem sam živela u Londonu do oerodromabilo mi je potrebno da promenim 4 prevoza – jedan autobus, metro i dva voza. Bilo mi je jasno da će ovaj podvig biti ravan horor filmu, ali sam se mentalno pripremila, kao svaka jaka, samostalna žena! Već nakon izlaska iz autobusa sam preklinjala sebe, rumena u licu i na ivici suza, a do aerodroma ne znam ni sama kako sam uspela da stignem. Ipak – na ovom putu su mi se desile dve situacije. Jedna, u metrou, dok sam držala kulu svojih stvari obema rukama, ispala mi je jedna slušalica na pod. Devojka pored mene primetila je, i okrenula glavu, pa sam ja, koristeći neku polu spajdermen-polu igram tvister akrobaciju, držeći svoju tonu stvari drugom rukom pokušavala da dohvatim slušalicu. Kada sam izašla iz metroa trebalo je da pređem sa metroa na voz, a voz se nalazio na spratu iznad. Liftovi, međutim nisu radili, pa smo ja i moja kula horora od stvari zajedno se uputili na pokretne stepenice. Naravno, kako je trebalo da izađem sa stepenica, moj kofer se zaglavio za iste, pao, sa svim stvarima koje su bile na njemu, i napravio totalni kolaps. Užurbano sam se trudila da pokupim sve stvari, kako ne bi blokirala druge ljude da prođu, koji su samo, u miru prolazili, ne rekavši ništa, niti izražavajući ikakvu emociju. Posle jedno minut ili dva (koji su se trajali kao 10), uspela sam da podignem svoj najveći kofer na svetu i poslažem sve stvari koje su stajale na njemu, zbunjena otuđenošću kojoj sam vrlo jasno svedočila. Jer, to je grad u kojem se toliko toga dešava, da zaista, u njemu svako gleda svoja posla. Što ima svoje dobre, ali i loše strane.

Pre neki dan sam se vraćala sa pijace. Kao i uvek, precenila sam svoje sposobnosti – rekla sebi kupiću samo par stvari, a onda se natovarila sa 15 kila povrća, mesom, metlom koju sam kupila, zamenskom šipkom za džoger i poljskim cvećem sa pijace. Od pijace do kuće mi ne treba mnogo, ali svaki put nakon ovakvog podviga dođem kući sa crvenim crtama na rukama od kesa koje sam pokušala da namestim na 6 mesta kako bih mogla sve da ponesem. Jer – ko će da ide dvaput.

Dok sam hodala ka kući, mlatarajući sa šipkama i kesama, zaustavila me je neka žena. Je l’ možeš sama, da li ti je potrebna pomoć, hoćeš da ti ja nešto ponesem? Toliko mi je bila simpatična ova žena, i ja sam, smejući se, ipak rekla da ne treba, jer zaista, ovo čak nije ni bio jedan od mojih težih pijačnih podviga, već samo nezgrapnijih, pogotovo zbog tih šipki kojima sam verovatno mlatila. A naravno, žene uvek sve same mogu i sve same nose – tako ti je u životu, dobacila mi je žena, a ja sam se nasmejala ovom simpatičnom nuđenju pomoći + životnih  mudrosti, apsolutno u balkanskom maniru i složila sa ženom – sve je tako!

Mnogi su elementi kultura koji čine jednu državu i jedan prostor. Kulturna ponuda grada kao što je London je zaista neverovatna (o koncertima sam već pisala), ali ono što je još lepše jeste svest o tome koliko je ona potrebna. I koliko je potrebno da bude dostupna svima, kako bismo što bolje upoznali sebe, svet, uživali i u potpunosti, makar bili srdačni ili hladni, bili ljudi. I koliko Beograd i Srbija imaju potencijal da je ponude i budu tačka susreta i razmene iste, što će, nadam se, uskoro i postati. Nekada kada prestane da bude poslednje pitanje među problematičnim pitanjima. A kojih zaista ima mnogo.

Preporučeni tekstovi

Before Sunrise – 30 godina kasnije

Before Sunrise – 30 godina kasnije

Verovatno je svako mogao da izmašta da baš njemu može da se dogodi da ima da ubije vreme između letova u nekom evropskom gradu i da će iza ćoška naleteti njegov par s kojim može da rekreira ovaj film

Pratite nas na:

0 Comments

Submit a Comment

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *