Poslušaj audio verziju ovog teksta:
U poslednjih nekoliko dana, po ko zna koji put u ovoj godini u žiži javnosti pojavila se tema akušerskog nasilja. Beogradski centar za ljudska prava, inspirisan pričom Milice Filipović, ali i i pričama hiljada drugih žena koje su ovo nasilje proživele, pokrenuo je kampanju koja ukazuje na problem akušerskog nasilja u Srbiji,a koja je potom odjeknula u medijima. Nakon objavljivanja videa koji je snimljen za potrebe kampanje, usledilo je i svedočenje Dragane Pandurević Jovović o traumatičnom iskustvu koje je proživela u porodilištu, čime se tema još više „usijala”. I Miličina i Draganina priča, kao i video BG centra, pojave su od kojih vam se i grlo i stomak stežu i koje vas navode da pomislite – kako je moguće da se ovo dešava? – jer je ovo nešto što apsolutno niko nikada ne bi smeo da proživi. Nešto što se suprotstavlja bilo kakvim standardima ljudskosti. Ali nešto što one, nažalost, jesu doživele. I spremne su da o tome javno govore.
Kratak siže za one koji nisu ispratili šta se desilo u prethodnih nekoliko dana (a i duže):
Pre tačno nedelju dana Beogradski centar za ljudska prava objavio je igrani video koji prikazuje traumatično iskustvo indukovanog porođaja koje je obeleženo akušerskim nasiljem. Iako je u pitanju igrana forma, video je inspirisan istinitom pričom – iskustvom Milice Filipović iz Šapca koja je po instrukcijama medicinskog osoblja bila prisiljena da doživi pobačaj u veceu Ginekolško akušerske klinike Narodni front prošle godine. U nadi da će naići na ikakav „humani” odgovor ove ustanove, ili na bilo kakvo objašnjenje kako je moguće da se takva situacija desi, Milica se nakon svog iskustva obratila Narodnom frontu. Usled očigledne nezainteresovanosti ustanove za rešavanje ovog problema i odgovora da je u pitanju redovna procedura, Milica je početkom ove godine rešila da o svom iskustvu piše na društvenim mrežama, kao i da o tome govori za televizije – Nova S i N1. Miličino svedočanstvo povuklo je sa sobom lavinu drugih svedočanstava – u danima posle njene objave, nizale su se ispovesti žena koje su doživele slične situacije u različitim bolnicama. Za njenu priču zauzela se i blogerka Brana Antović Aleksić, kao i već pomenuti Beogradski centar za ljudska prava. Bez odgovora ikakvih institucija ili lekara, tema je na neko vreme utihnula, ali je sa pojavom videa Beogradskog centra za ljudska prava ponovo odjeknula. Sada, nekoliko dana nakon objavljivanja kampanje Beogradskog centra za ljudska prava, u medijima se pojavilo novo svedočanstvo – ovog puta urednica portala zadovoljna.rs Dragana Pandurević Jovović podelila je iskustvo akušerskog nasilja koje je doživela prilikom porođaja. „Dan kad sam postala mama bio je najgori u mom životu“, reči su kojima je Dragana započela svoje pisano svedočanstvo o porođaju u tekstu za portal Zadovoljna.rs. Nakon toga, i Dragana je usmeno ispričala svoju priču na televizijama Nova S i N1, koja je sve, samo ne priča koju bi ijedna žena želela da proživi ikada – zbog čega su u ovaj tekst ubačeni linkovi kako Draganinog teksta, tako i njenih i Miličinih usmenih svedočanstava – jer, to je najbolje da čujete direktno od njih.
Slušanje ovakvih priča je nešto što nikoga ne može ostaviti ravnodušnim – a pogotovo, moram da istaknem – žene. Tema akušerskog nasilja me svakog puta zaboli i svaki put me uvuče u začarani krug zamišljanja iskustava tih žena, što je nešto potpuno nezamislivo i nešto sa čime ne mogu ni da se pomirim. Ipak, uprkos gorkom ukusu u ustima, zahvalna sam što se o ovoj temi, konačno, pokreće razgovor u javnosti i što dolazi iz prvog lica, jer je činjenica da niko ne može da ispriča ono što mogu samo žene koje su proživele porođaj ili pobačaj, a pogotovo žene koje su doživele akušersko nasilje. Samo one znaju kako sve to izgleda, i samo one su relevantne da o ovim temama govore.
Ja, kao osoba koja ima 27 godina, i koja do sada nije imala iskustvo trudnoće, niti porođaja, o ovoj temi ne mogu da govorim uopšte, barem ne kao što mogu one. Mogu da govorim iz ugla žene koja jednog dana želi da ima dete, a koju ovakve priče prestravljuju. Jer, ovo je nešto što se svakodnevno dešava, ovo je nešto što klinika smatra za standard? Kako onda drukčijem iskustvu jedna žena uopšte može i da se nada? A govorimo o nečemu što je apsolutno nasilje, što je oličenje odsustva empatije, o nečemu što ne sme da se dešava. A, eto, kako čujemo, ne da se dešava – nego je sveprisutno – a od ustanova i medicinskih radnika niko ništa ne radi povodom toga. Niti se, kroz bilo kakav kanal, uopšte oglašava. Za njih je ova pojava praktično – nevidiljiva.
Kada napunite 27 godina i kada ste žena, iako ste i dalje jako mladi, sugestivna pitanja o tome da li ćete imati dete ili ne (bilo da imate partnera ili ne) postaju redovna pojava. To je nešto što se podrazumeva, što društvo smatra da je „u redu nametati“, pa rečenice poput „vreme teče“, „sada više nisi tako mlada“ i „trebalo bi da počneš da razmišljaš“ postaju ne baš svakodnevica, ali nisu ni mnogo daleko od toga. Čime god se bavila, šta god u životu želela – naći će se neko ko će sugerisati da se „približava“ to vreme (što je posebno degutatnana tema, ali je povezana i sa temom o kojoj govorimo). Od žene se očekuje da je to nešto prirodno što se od nje zahteva – a kakvi su uslovi u kojima taj život nastaje? To je, normalno, nebitno – jer sve će to „proći kada prođe i porođaj“. Samo malo da se „stisnu zubi“, šta.
Činjenica je da sam se ja prvi put sa tih istih 27 godina ozbiljno zamislila – da li ja želim nekada da imam dete? Kada osvestiš da tako nešto želiš, počinješ i više da obraćaš pažnju na temu porođaja i da se o istom informišeš. Porođaj je zaista specifična i, za mene, iz trenutne perspektive, jedna prilično strašna pojava. Ipak, on je takav kakav je – tačnije, takav kakvim ga je priroda ustrojila da bude. Ali postoje i neke stvari koje priroda nije ustrojila – već čovek. A to je kako da se taj prirodan proces najviše moguće olakša budućim mamama. I to je nešto na šta može da se utiče, veoma lako, i nešto što bi trebalo da bude imperativ. Ali i nešto što, nažalost, kod nas nije standard i ne dešava se u svim slučajevima – o čemu svedoče i priče poput Miličine i Draganine, ali i priče desetina hiljada drugih žena, koje su verovatno podjednako traumatične, ili, ako je moguće – gore. A to tako, nikako, ni u jednom svetu, ne sme da bude.
Kada se budem porađala, ne želim da strahujem da će to biti najgori dan u mom životu. Ne želim da se porađam u sobi gde mi je iznad glave košnica pčela, u nehigijenskim uslovima i sa babicom koja me psuje. Ne želim da me iko neprofesionalno pritiska, ubada, šamara, već želim da imam pravo da u prostoriji sa mnom bude moj partner (za uvođenje pratnje na porođajima zalaže se kampanja Stop akušerskom nasilju na platformi Kreni-promeni). Kada se bude porađala neka moja drugarica, sestra, poznanica – ne želim da u agoniji iščekuju taj trenutak i da ih nakon tog iskustva prate post-traumatski sindromi, anksioznost i depresija. Ne želim da ijedna od njih strepi kako će to izgledati i da to umanji njihovu sreću zbog donošenja novog živog bića na svet. Želim da to bude jedan dostojanstven, lep čin, vredan proslave novog života. Želim da spokojno svaka od nas ide ka tom trenutku, da ne strahuje za svoju bezbednost, kao ni za bezbednost svoje bebe i želim da to bude jedini standard. I na ništa drugo, osim toga, ne želim da ijedna od nas mora da pristane. Jer to tako ne sme da bude. I upravo o tome govore Milica i Dragana. Upravo o tome govore hrabre žene koje su zbog ovakvih iskustava pokrenule različite postupke i koje su svoja iskustva delile u komentarima. I jedini put ka rešenju ovog problema i ka toj drugačijoj realnosti i standardu, predstavlja davanje podrške ovakvim pričama. Da ih saslušamo, podelimo, prenesemo, istaknemo. Jer su one užasno važne i još više hrabre. Ali, pre svega – nesebične. Jer one ništa drugo od toga sada neće dobiti, osim što će pomoći svim drugim ženama koje iskustvo porođaja u životu tek čeka. Da nijedna više nikada ne proživi tako nešto. I na tome im beskrajno hvala.
0 Comments