Prva stvar koju primetite kada dođete u Veliku Britaniju jeste da su ljudi jako ljubazni. Skoro svaka interakcija sadrži sledeće elemente – please, thank you, have a lovely day. Prva, prava balkanska reakcija na to je da pomislite – ma, da, vidi kako su lažno ljubazni. Mada, kada razmisliš, nije loše kada ti neko svakodnevno kaže, u običnom razgovoru – please, thank you, have a lovely day. Lepo je to čuti. Bez ikakvog posebnog razloga, bez neke posebne namere, bez pretencioznosti, čisto jer je to pristojno i prijatno reći. Nakon nekog vremena nestane i taj balkanski gard, pa uhvatiš i sebe kako ljudima govoriš, svakodnevno – please, thank you, have a lovely day. A onda prestaneš i da budeš frustiran u gradskom saobraćaju ili u gužvi. Stojiš u redu kao i svi drugi. Kažeš hvala i pitaš nepoznatu osobu kako je. Pokupiš neke šablone ponašanja prisutne u novoj okolini. I počneš da gledaš socijalne interakcije novim očima.
U Londonu najviše volim obične, svakodnevne susrete. Razgovor sa radnicom u pošti o tome kako je nakon dva lepa dana ponovo pala kiša i o tome kako smo se taman obe ponadale lepšem vremenu, ali, avaj. Susret sa radnikom uz metroa koji ti objašnjava kojim metroom bi trebalo da ideš kako bi stigao na koncert i koji te pozdravlja pevajući pesme benda koji ćeš slušati jer i on voli taj bend i kaže da mnogo dobro sviraju. Interakciju sa prodavačicom iz Tunisa u butiku koja priča o tajnama lepote njene majke ili, još simpatičnije, razgovor sa lokalnim prodavcem koji svaki put kada uđeš u radnju zapevava „Dobro došao u našu radnju” ili „Doviđenja, uživajte u ostatku dana” (toliko neobično da sam bila ubeđena da radnja ima jedan od onih nasnimljenih zvukova, koji se aktiviraju kada otvorite vrata, kao kada odete u kinesku radnju, dok nisam shvatila da čovek zapravo svaki put pevuši kada ljudi ulaze i izlaze jer mu se tako sviđa). Broj i diverzitet ljudi u Londonu je neverovatan, i samim tim interakcije su potpuno različite. Ili samo, kada ste novi u nekom prostoru, više obraćate pažnju na njih i dajete im više značaja. Neke su čak i potpuno sumanute, ali što je najgore, i na njih se brzo navikneš. Na primer, da te čovek u autobusu uhvati za članak noge i krene da se smeje, a onda tapše rukama od oduševljenja. A onda i ti kreneš da se smeješ, jer – šta ćeš. Ili da upoznaš čoveka koji nema unutrašnji monolog – zaista! Ili na raznorazne živopisne likove koje srećeš noću, a bogami i u toku dana po najrazličitijim delovima grada. Raznih ljudi ima u gradu kao što je London, a pogotovo u Južnom Londonu (gde ja živim).
Ipak, jedna od prvih stvari koju ćete čuti kada dođete u ovaj grad, od naših, ali i drugih ljudi koji žive ovde, a nisu odavde, jeste da je London izrazito usamljen grad. To, čini mi se, pogotovo pogađa mlade između 25 i 35 godina koji žive i rade sami. Kako jedan grad, od skoro devet miliona ljudi, toliko različitih, sa toliko sadržaja i prilika, toliko brz, glasan i užurban, može da bude grad u kojem su ljudi toliko usamljeni?
Upravo zbog svih svojih osobina – svoje veličine, brzine, prisustva različitosti, London nije grad u kojem je lako uklopiti se. Zapravo, u Londonu ni ne možeš da se uklopiš, jer ne postoji jasan kalup u koji bi trebalo da se uklopiš. Zato je, čini mi se, izazovniji za privikavanje (za život) od drugih gradova. Jednostavno, suroviji je u toj nameri da te suoči sa sobom, sa samoćom, i u nekom, samo njemu svojstvenom „požurivanju” da otkriješ šta se tebi sviđa, šta tebi odgovara, pa da u odnosu na to gradiš svoj svet. Bez ikakvih socijalnih stega, ili oslanjanja na ono što ti je poznato. To je njegova najveća mana, ili, makar meni, najveća vrlina. Jer nema ničega boljeg od toga da sebe upoznaš, najdirektnije, iskrenije i sirovije, čak iako nije uvek lako otkriti sve što jesi i što u životu želiš.
Uprkos postojanju otuđenosti koja je svojstvena velikim gradovima, London je grad u kojem sam imala neke od najtoplijih i najnežnijih interakcija u svom životu. Ili je samo prisustvo različitih interakcija, kultura, redovnih please i thank you imalo takav uticaj na mene. Jedan dan pričaš sa Nepalkom koja želi da otkriva život, ali se čuva za brak i koja razmišlja o jednom momku, iako je obećana drugom (i pokušavaš da razumeš njenu kulturu), drugi dan sa astrofizičarom iz Gane o suštini života i univerzuma, treći sa bendom koji slušaš već godinu dana do iznemoglosti o njihovoj muzici, četvrti sa Srbima od kojih se ne razdvajaš o lokalnim tračevima, peti te o životu ispituje psihoanalitičar Englez koji je stanodavac tvog druga, a koji je i psihoanalitičar frontmenu benda za koji si kupila karte čim si dobila vizu, šesti razgovaraš sat vremena sa devojkom iz Somalije koju si upoznala pre 5 minuta u kafiću o tome kako su kasne dvadesete daleeeeeeeeko bolje od ranih, a sedmi sa poznanicima sa faksa iz različitih delova sveta, koji su na doktorskim studijama, raspredaš o tarotu – i tako u krug. U ovom gradu mi se desilo da mi je u čitaonici prišla jedna jako mlada devojka uplašenog lica sa rečenicom: „molim te pomozi mi, zaglavila sam se” – nakon čega smo zajedno pokušavale da rešimo njen fakultetski zadatak, tačnije da otkrijemo šta predstavlja neki element na tlocrtu objekta (o čemu ja ne znam baš mnogo), ali sam imala koga da pitam – pa smo njen problem vrlo brzo rešile. Nije bilo važno ni da li ja imam adekvatno znanje, važno je bilo da samo neko bude tu. U moru ljudi koji su često sami, ponekad je jedina opcija da se oslonite na ljude koje ne znate i imate veru da će vam neko potpuno nepozant pomoći. I iz mog iskustva, to se najčešće i desi. Bilo da je u pitanju da vam neko sačuva torbu dok odete do wc-a, da vam pomogne da procenite kako vam stoji haljina jer nemate koga drugog da pitate ili da zajedno otkrijete šta je na tlocrtu.
U Londonu sam, takođe, vodila neke od najzanimljivijih razgovora ikada. Jedan od njih je bio sa Englezom mojih godina koji je apsolutno najduhovitija osoba koju sam ikada upoznala. Razgovarali smo više sati o najrazličitijim životnim temama i oduševila sam se činjenicom da mislim da nikada nisam upoznala osobu sličniju sebi (valjda hvala globalizaciji?) sa kojom sam osećala da svaku stvar koju izgovorim apsolutno razume. Drugi je bio sa momkom iz Kenije, astrofizičarom, koji mi je pričao o astrofizici, ali se razgovor pretvorio u filozofiranje o suštini života, religiji i postojanju. On je izgovorio rečenicu koja mi se jako dopala – da je svako ljudsko postojanje zapravo iskustvo u kojem univerzum pokušava da upozna sebe što bolje. Dugo sam razmišljala o tom razgovoru. Mnogi susreti u Londonu zapravo su mi bili obeleženi temom pronalaženja – sebe, smisla, suštine. Valjda su to teme koje su svojstvene mojim godinama i ljudima sličnih godina, pa u gradu kao što je London imaju potrebu zbog otuđenosti, ali i uslovljeni njome, veće otvorenosti, da razgovaraju o tome sa različitim ljudima. Ili su samo otvoreniji i radoznaliji da čuju drugačija mišljenja.
Ipak, ono čemu su Balkanci posebno skloni, uvek i svuda, pa i u inostranstvu, a što nisu dubokoumne teme (ali jesu teme koje ja obožavam) jeste komentarisanje svega i svačega na maternjem jeziku, kao da sutra ne postoji. To kako jezik može da se razveže na sve moguće teme, bez bojazni da će neko da te razume, je zaista posebna priča. Moji prijatelji i ja ovaj hobi redovno praktikujemo.
Tako, pre nekih mesec dana sam sa drugaricom bila u jednom pabu, tačnije stajale smo ispred istog i pile pivo, bio je neki ponedeljak u pitanju, izrazito prijatno veče (atipično za London). Kao što nakon dugog dana rada i dolikuje, potegle smo neke teme o muško-ženskim odnosima, ko tu koga razume, ko tu koga ne razume, ima li sve to ili nema smisla i zašto generalno nema (ali na kraju dana zapravo ima). Razgovor se prilično zahuktao, i krenuo je da naginje u smeru, iskoristiću jedini pravilan izraz, totalne pljuvačine suprnog pola, da bi se vratio u simpatisanje, pa procenjivanje i naravno, tokom cele priče, neizmerno smejanje.
Paralelno, dok smo pričale o ovoj temi, jedan dečko je otključavao bicikl koji je bio vezan za okolnu banderu. Pošto se gomila bicikala nalazila tu, momak se bavio oslobađanjem svog prevoznog sredstva sigurno dobrih 10 minuta. Kada je konačno otključao svoj bicikl i krenuo da odlazi, mi smo i dalje vodile žustro razgovor, a ja sam imala neko posebno „prosvetljeno i pre svega dubokoumno” izlaganje o tome kako postoje mnoge različitosti u pristupima muškaraca i žena i da to treba prihvatiti tako kako jeste, i ne baviti se preterano time i ne lupati glavu o tome. U tom trenutku, momak se naslonio na pedalu, pokrenuo bajs, prošao pored nas, nasmejao se, i uputio kao odgovor na moje izlaganje samo jedno jednostavno, uz osmeh – jebiga. Nakon inicijalnog šoka, mislim da smo se sledećih pet minuta moja drugarica i ja smejale činjenici da je jedan razgovor u kome smo delile ko zna šta sve ne od ličnih iskustava, i mogu samouvereneo reći „solidno lupale gluposti”, slušao jedan tip koji nas je sve razumeo i koji je uspeo celu našu verbalnu disertaciju da pokosi jednim kratkim i efektnim – jebiga. Ako ga neko ikada pronađe, molim vas, recite mu da mi se javi.
Kada si daleko od kuće, mnogo susreta ti se dešava i preko telefona. Video pozivi sa roditeljima postali su moja svakodnevica, a neverovatno je kojom brzinom, isto kao i kada si kod kuće, može da ti se odazove najbolja drugarica u situaciji u kojoj te je nešto nasekiralo ili kada treba da odgovori koja boja haljine ti bolje stoji (pa onda pričate sat vremena). Kada si daleko, neke reči, koje možda treba češće govoriti, lakše se govore, ili ljudi više imaju potrebu da ih upute, kao i ti njima. Nedostaješ mi, volim te, mislim na tebe, baš sam te se danas setio/la, jedva čekam da se vratiš. I one ne moraju nužno da budu romantične, već samo lepe, ljudske, potrebne. Iskrene i nekad hrabre.
Ipak, od susreta u Londonu, omiljeni mi je bio ovaj krajnje neobični susret sa sobom. London je grad koji zaista pokreće na razmišljanje, ukazuje na pregršt opcija koje život zapravo nudi, pregršt znanja koja postoje, pregršt različitih mišljenja i tera te da otkriješ neke nove, potpuno neobične delove sebe. London je grad u kojem sam shvatila da sam počela da se drugačije smejem nego inače, nekim novim, piskavijim tonom koji ranije nisam čula i koji mi se dopada. Mislim da sam svoju omiljenu verziju sebe upoznala upravo u ovom gradu. I radujem se da je od sada svugde vodim sa sobom.
0 Comments