„Ovi što šaraju po zidovima, to su ti danas sve umetnici.“ Ovu rečenicu prati scena iz filma „Kako je propao rokenrol“ koji je nastao 1989. godine, a izgovara je Dragan Bjelogrlić u ulozi policajca koji hapsi Srđana Todorovića zbog crtanja sprejem i šaranja plakata. Od tada je prošlo nekoliko decenija, a grafiti su prešli ogroman put od neprihvatanja javnosti i nazivanja činom vandalizma do statusa ulične umetnosti.
„U odnosu na početke ulične umetnosti u Srbiji, danas možemo reći da ona nije na margini, veliki broj ljudi različitih generacija je svestan da je ulična umetnost deo našeg javnog prostora i društva i sa interesovanjem je prate. A što se tiče onih koji je možda ne poznaju ili ne razumeju, mislimo da je najbolji način da se upoznaju sa grafitima i street artom upravo kroz aktivnosti kao što su festivali ulične umetnosti, izložbe, radionice, street art ture… kojih je sve više.
Imamo umetnike koji stvaraju grafite, murale, stensile, pejst apove….. Mislimo da su ljudi veoma svesni postojanja ulične umetnosti, ali je problem što smo oguglali na vizuelne sadržaje u spoljašnjoj sredini zbog količine bilborda, gužve, saobraćajnih znakova – jednostavno preopterećeni smo. Važno je samo da se podsetimo da nije potreban nadljudski napor da bismo umetnost pustili u svoj prostor, potrebno je samo skreniti pažnju – ukazati. Jer kada ljudi počnu da primećuju umetnost na ulici, otvara im se novi svet, koji je sve vreme bio tu. Iz našeg iskustva, kada ljudima ispričate istoriju ulične umetnosti, razloge zbog kojih je ta umetnost na ulicama, motivaciju umetnika, oni počinju da je razumeju i u većini slučajeva razviju potrebu da je dalje prate i podržavaju“, reči su Jelene Popović iz udruženja građana „Kruna“ koje realizuje projekat Street Art Belgrade.
Upravo ovo udruženje je jedan od organizatora Vikenda ulične umetnosti koji je za nama, a, kako Jelena navodi, usmerenje udruženja jeste popularizacija ulične umetnosti.
„U okviru projekta Street Art Belgrade se u kontinuitetu odvija i dokumentovanje ulične umetnosti na sajtu i društvenim mrežama „Beogradski grafiti/Street art Belgrade”. Godine 2016. je izašla i knjiga o uličnoj umetnosti Beograda – „Street art Belgrade“ koja predstavlja sveobuhvatni pregled beogradske ulične umetnosti. Organizujemo predstavljanja srpske ulične umetnosti kroz izlaganje radova iz knjige i promocije u zemlji i inostranstvu, gostovali smo u Parizu nekoliko puta, Briselu, Temišvaru, Zagrebu, Tel Avivu…
Od 2019. godine smo započeli projekat digitalizacije ulične umetnosti u saradnji sa VR All Art platformom, a uz podršku Ministarstva kulture. Ovakav pristup dokumentovanju radova sa ulice omogućava autentični doživljaj postojećeg dela, najpribližniji iskustvu kada posmatrate rad na ulici. Projekat je izazvao veliko interesovanje kolega iz inostranstva, pa ga trenutno razvijamo dalje na nivou Evropske unije, sa partnerima i udruženjima iz Slovenije, Hrvatske, Austrije, Bosne i Hercegovine i Holandije“, navodi Jelena Popović.
Ulična umetnost zainteresovala je čak i one najstarije, te su tako brojni seniori učestvovali na radionici crtanja grafita koja je po prvi put realizovana u centru za kulturu „Božidarac“. Na pomenutoj radionici članovi umetničkog kolektiva Paint Kartel učili su starije sugrađane kako da crtaju grafite, uvodeći ih u u svet ulične umetnosti.
„Jedan deo kolektiva je već radio sa gerontološkim centrom oslikavanje u kome su im penzioneri pomagali. Na radionici u Božidarcu smo napravili kratak uvod i nismo želeli da ih ograničavamo, već smo ih pustili da se sami izraze. Očekivali smo da to ne bude tipična radionica, poneli smo opšti utisak da je bilo jako divno. Učesnici su bili potpuno slobodni i od samog starta su stvarali ono što su želeli. Iako im je alat bio nepoznat, svako od njih se upustio da uradi nešto i kada su videli kako sve funkcioniše, osmeh nisu skidali“, prepričavaju Nikola Sladaković i Dušan Rajić iz Paint Kartela.
Osim Nikole i Dušana, Paint Kartel čine i Janko, Bojan i Marko iz Beograda, kao i Uroš iz Novog Sada. Ovaj kolektiv nastao je 2016. godine, a sebe opisuju kao – multitasking. Oni se ne bave samo sprejevima, već i firmopisanjem, oslikavanjem enterijera i eksterijera i murala.
„S godinama smo naučili razne nove stvari, iako o njima ne može mnogo toga da se sazna jer ne postoje pisani tragovi, pogotovo o firmopisanju koje je zamrlo otprilike ’70-ih, iako se u nekoj meri vratilo ’90-ih, to su bili poslednji trzaji tog nekog ručnog ispisivanja reklama. Nama je važno da i mi uvek saznajemo i učimo nove stvari, a to se trudimo da prenesemo na radionicama“, objašnjava nam Nikola.
„Čini mi se da su ljudi nekada više posvećivali pažnju kompoziciji, strukturi slova, ako pričamo o grafitima, nego što je to danas. Više su promišljali i o estetici samih potpisa jer, i tehnološki i socijalno, bilo je dostupno manje stvari nego što je to danas. Sada, kada je sve dostupnije, kao da se manje truda ulaže. Neko je ranije morao da mesec dana skuplja pare i dobro razmisli u šta će da ih uloži, tj. koja je ta ideja koju želi da realizuje, dok to sad za dva dana može da se ostvari“, objašnjava Dušan.
„Grafite i sve to što se dešava na ulici ja lično ne razlikujem od, na primer, pozorišne predstave i u tom smislu ne pravim razliku između ulične umetnosti od bilo koje druge, ne volim tu kategorizaciju. Koja je razlika između koncerta u otvorenom i zatvorenom, osim što izvođači u zatvorenom nose, tipa, frakove? Nije sve što se vidi na ulici umetnost, ali pod umetnošću ja smatram sve ono što me na neki način dodirne, pa bila to rečenica na zidu ili bilo šta drugo, nije mi bitno. Ono što je meni možda i najvažnije kod crtanja grafite je upoznavanje ljudi i grada i ta neka razmena iskustava“, dodaje on.
Nikola kaže da zahtevnost crteža zavisi od više faktora i da veliki crteži nisu nužno i komplikovaniji: „Radili smo varijante crteža koji su dosta veliki, ali simplifikovani, jer su ilustracije bile takve da je neophodno bilo samo bojenje većih površina, dok smo, na primer, radili i oslikavanje enterijera, sećam se segmenta slike Hijeronimusa Boša koju smo oslikavali u spavaćoj sobi i koja je za nas bila ozbiljan poduhvat jer je u pitanju bila četvrtina slike koja na internetu nije mogla da se pronađe u dobroj rezoluciji, pa smo morali i da improvizujemo“.
„Grafit je kao sredstvo pristupačniji većem broju ljudi, dok je za mural potreban i dogovor i pristanak, ali i iskustvo. Neće niko detetu dozvoliti da crta tek tako mural, dok je grafit kao stvar izražavanja dostupna svakom. Svako može da ode u farbaru, da kupi boju i napiše nešto (ako ga niko ne uhvati), u tome je razlika, i zato verovatno postoji mnogo vizuelno loših stvari jer svako želi da se oproba. Da bi radio na muralu, moraš prethodno da pokažeš rezultate. Spektar između žvrljotina, preko navijačkih potpisa, do zaista lepih grafita je ogroman, tako da je ponekad granicu između grafita, murala i street arta jako teško povući“, zaključuje Dušan.
Street art se razvija neverovatnom brzinom, a ono što je karakteristično za ovu umetnost je da je ona nestalna. Radovi koji su danas na ulici već sutra mogu biti prekrečeni ili uništeni. Stoga, obratite pažnju na njih kada prolazite ulicama. Da li bi bez njih grad bio dosadan?
0 Comments