SVE O JOANI, MOJOJ MAJCI
Ovo je priča o stvarima. I o samom pričanju. To jest – o rečima i predmetima. No ujedno je knjiga o mojoj majci, te stoga neće biti odveć vesela.
Ranije sam smatrao da se ljudi sećamo dokle god uspevamo da ih opišemo. Sada mislim da je suprotno: s nama su dokle god to ne umemo.
Kada se neki pisac na naš jezik prvi put prevodi onim njegovim delom koje je najnagrađivanije, a iza sebe i druge zapažene knjige, književnoistorijsko iskustvo nas uči da valja obratiti pozornost i na autora, i na delo i na prevod.
Autor je Marćin Viha (1972, Varšava) poljski grafički dizajner, karikaturista, kolumnista i pisac kako knjiga za odrasle, tako i za decu.

Pretdhodna njegova zapažena knjiga ujedno je i njegov esejistički debi – „Kako sam prestao da volim dizajn” – koja počinje scenom u kojoj ne može da odabere urnu za pokojnog oca u očajnoj ponudi u pogrebnom zavodu – i koja mu je donela prestiž nacionalnog majstora kratke forme.
Knjiga koja je povod za ovaj tekst je prvi prevod Vihe na srpski – delo „Stvari koje nisam odbacio”. koje je dobilo nacionalno priznanje „Pašport politiki” za 2017. godinu u kategoriji za književnost i koje je bilo nominovano za književnu nagradu „Gdinja” 2018. u kategoriji eseja. Za ovu knjigu 2018. je dobio i najprestižniju književnu nagradu u Poljskoj „Nike” (priznanje i od publike i od žirija), kao i nagradu „Vitold Gombrovič”.
Prevoditeljka je Jelena Jović, predavač na beogradskoj Polonistici, već etablirana prevoditeljka sa poljskog na srpski.
Viha je autor koji svojim knjigama postavlja nove narativne forme. Knjige „Kako sam prestao da volim dizajn” i „Stvari koje nisam odbacio” predstavljaju kombinaciju eseja sa filozofskom raspravom i elementima reportaže sa prigodnim satiričnim komentarima. Piše sa neverovatnom lakoćom, zbog čega su šavovi međužanra njegove angažovane proze bezmalo neprimetni.
Autor „Stvari koje nisam odbacio” zadržava se na predmetima koji su mu ostali od pokojne majke. Istovremeno, koristeći retke, pažljivo odmerene reči, oslikava dubok portret osobe ranjene istorijskim zbivanjima i nacionalnim predsrasudama. To je ironična i oštra analiza porodičnih odnosa, kao i zanimljiv prikaz posleratne Poljske.
Svi ti predmeti dočaravaju isprepleteni i fragmentirani tok priča o njihovom zajedničkom životu i životu njegove majke, njenim sećanjima, svakodnevici, anegdotama, protkanim krutim društvenim pejzažem u Poljskoj u drugoj polovini 20. veka (koji su, između ostalog, obeležili cenzura i pisci emigranti). Svaka knjiga, komad nakita, odeće donose po jednu uspomenu, priču o jakoj ženi koja je živela po svojim pravilima i nije znala za kompromise.
Majku, glavnu junakinju knjige, odlikuju vitalnost, izuzetna ekspresivnost, spremnost da se bori za svoje mišljenje i svima saspe istinu u oči, bez dlake na jeziku, sarkastičan otpor prema okruženju, istančan osećaj za krhkost života, te eksplozivan temperament. Njeno jevrejsko poreklo, predanost poslu, njena narav, njena slabost na robu široke potrošnje, sve se akumulira u nezaboravan portret jedne žene i, na kraju, njene zemlje. Majka neprestano izaziva svoje voljene, postavlja se kao nezamenljiv učitelj opreznosti neophodan u odnosima s ljudima i predmetima. Jer predmeti čuvaju pamćenje ljudi koji su preminuli. Sređujući stvari, Viha organizuje uspomene, reči, kako bi pronašao sebe u stvarnosti posle smrti roditelja.
Iz tih stvari koje su ostale ne dobijamo samo lično, lepo i poražavajuće priznanje o majci već pronicljiv i uznemirujuć prikaz kulturnog i istorijskog konteksta, što je autor postigao aluzijama na njihovo jevrejsko poreklo, na iscrpljujuće borbe s komunizmom, na dramatične događaje 1968. i pad poljske inteligencije. U ovoj priči o gubitku voljenih osoba i nepokolebljivom protoku vremena tema bolesti i smrti se odlaže do samog kraja (kada će autor opisati poslednje dane majčinog života).
„Stvari koje nisam izbacio” veliko je priznanje ne samo autorovoj majci već i pripovedanju uopšte.






0 Comments