Radi se mnogo, ali zato je malo plaćeno – ova rečenica najčešće opisuje iskustva ljudi koji su angažovani na sezonskim poslovima u voćnjacima i njivama. Rad bez ugovora, i na kiši i po suncu, bez pravilnog obračuna sati ili pauze, realnost je mnogih koji su prinuđeni da zarade dodatni novac kako bi preživeli, a nekima je ovakva vrsta angažmana jedini izvor prihoda.
Država je prepoznala sezonski rad kao poseban vid angažmana 2018. godine, ali čini se da zakonske odredbe nisu umnogome poboljšale status radnika i radnica. Takođe, kako to često biva u Srbiji, ni ovaj zakon se dosledno ne sprovodi. Iako prava koja proističu iz radnog odnosa ne uživaju ni radnici, ni radnice zbog specifičnosti ove vrste angažmana, jaka rodna komponenta čini žene koje su na ovakvim poslovima posebno ranjivim – mala zarada, naporan fizički rad i nesigurno radno mesto – samo su deo problema sa kojima se suočavaju sezonske radnice u poljoprivredi, što je samo jedan pokazatelj kako tržište rada uopšteno tretira žene.


Kada počinje dan radnice na sezonskim poslovima?
Mila* i njen suprug ostali su bez posla, a njihova ćerka je tada bila studentkinja u Beogradu. Četiri godine odlazila je u njive i voćnjake kako bi obezbedila svojoj porodici koliko-toliko dostojanstven život. Ovako je izgledao taj period njenog života.
Kako je živela u selu nedaleko od Zrenjanina, Mila je poslove sezonskog rada u poljoprivredi obavljala u okolini tog grada, samo u par navrata u okolnim opštinama. Da bi stigla na prevoz do njive, u kamionima na klupama postavljenim u redove, koji kreće u 4.20h ujutru, morala je da ustane već u 3.30h da bi spremila vodu i hranu za rad. U 5 časova počinjala je berba u voćnjaku. Redovi u voćnjaku su dugački i do 800 metara i kada počinje red, Mili nije bio problem da iznese napunjenu gajbu višanja (oko 11-12 kilograma) na kraj reda gde postoji osoba zadužena za evidenciju broja gajbi koje su ubrane. Ali što vreme više odmiče, postaje sve teže izneti punu gajbu na kraj reda.
„Uglavnom je ujutru malo svežije i brže se bere, ima rose od koje budeš skroz mokra. Oko 9 časova je doručak, koji traje pola sata. Oko 10-11 počinje sunce da greje i postaje sve toplije. Do 14 časova često bude već previše vruće i sve sporije se radi. A u 14 časova je povratak kamionima kući. Oblaci prašine te prekriju dok izađeš na asfalt, zalepe se za znoj, svaka pora bude začepljena od prašine, gotovo ne možeš ni da dišeš. Po dolasku tuširanje, kratak odmor uz kafu, zatim spremanje ručka, kupovina za sutra…“, opisala nam je Mila jedan uobičajen radni dan.
Na metlicama u julu bi se radilo i po kiši, i po jakom suncu, jer posao mora da se obavi za 5 do 7 dana.
„Umelo je da bude pakleno, jednom sam popila 6 litara vode za 9 sati. Ne pomaže ni kačket, a bilo je često i preko 35 stepeni u hladu, na njivi i preko 40. Ili, ako pada kiša, budem skroz mokra već posle pola sata, a onda ceo dan radim u blatu, mokra, svi mišići bole od istezanja“, dodala je.
Kada pada kiša, problem je i to što za doručak sedi na mokroj zemlji, i hrana koju ponese bude mokra, jer nema nikakve zaštite da bi na miru moglo da se jede. Ruke samo malo opere vodom bez sapuna, jer je teško nositi dovoljno vode u plastičnim flašama kroz ceo voćnjak, ili njivu. Ali Mila naglašava da je ipak toalet bio najveći problem na njivi.
„To obavljaš tu, na njivi. Ako je voćnjak, super, negde se skloniš od ostatka grupe. Ali ako je njiva gde se sadi nešto, e onda trpiš desetak sati“, istakla je ona.


Sa kojim se sve problemima sezonske radnice suočavaju prilikom obavljanja posla?
Žene iz organizacije ROZA iz Zrenjanina počele su da se bave temom radnih prava sezonskih radnica u poljoprivredi upravo zbog ličnog iskustva jedne članice koja je radila na ovakvim poslovima, a potom i zbog drugih žena koje imaju iskustva sa ovim tipom rada. Udruženje je mapiralo niz problema sa kojima se sezonski radnici suočavaju, a koji su i dalje nevidljivi za veći deo društva i samu državu. Prvenstveno su to zakoni koji regulišu ovakav rad, koji nisu u službi radnica i radnika, već poslodavaca, i ostavljaju veliki prostor za manipulaciju, kaže Sara Lupšor Ćurčin.
„Najveći problem je nedostatak sigurnosti koji dovodi do velike anksioznosti i brige za egzistenciju na dnevnom nivou. Takođe i niske zarade, zbog kojih vrlo često moraju raditi dva posla u isto vreme, što u praksi znači da prepodne, na primer, idu na branje voća, a popodne da okopavaju neku njivu“, navodi Sara.
Sara ističe i da žene koje se bave sezonskim poslovima moraju da lažu kako i gde im se povreda na radu desila, jer pravo na, između ostalog, zdravstvenu zaštitu, nemaju. U pojedinim slučajevima bilo je i smrtnih ishoda.
Rad na crno je i dalje veoma zastupljen uprkos zakonima, rekla nam je Lupšor Ćurčin, te poslodavci ne ispunjuju svoju obavezu i ne prijavljuju radnike iako im zakon to nalaže.
„Takođe postoji katastrofalni deo „zakona o sezoncima“ kojim se usmeni dogovor priznaje podjednako kao pisani ugovor. Postoji mogućnost da radnice i radnici traže da im se dostavi pisani ugovor, ali je rok za dostavu 60 dana, što je u najvećem broju slučajeva mnogo duže od samog perioda radnog angažovanja, pa je ovaj deo zakona potpuno obesmišljen u praksi“, navela je ona.
Upravo zbog čestog rada na crno, ali i loših zakona koji čine radnice i radnike nevidljivim za institucije i državu, ostavlja se veliki prostor za zloupotrebu koju poslodavci neretko iskorišćavaju, dodala je.
Tretman radnika od strane poslodavaca koji su stvarali neprijateljsku atmosferu na radnom mestu Mila je ilustrovala kroz sledeći primer:
„U avgustu jedne godine u okolini Gospođinaca, grupa je radila na skupljanju šargarepe na njivi. Žene klečeći skupljaju u kante, par muškaraca nosi napunjene kante do prikolice. U prikolici stoje vlasnik njive i njegov sin i na ženu koja bi se uspravila, da bar malo smanji bol u leđima od tog neprirodnog položaja rada, osuli bi gomilu ružnih reči, sa pretnjama da neće dobiti dnevnicu i da će se pešice vratiti u Zrenjanin. I tako devet sati u klečećem položaju, po paklenoj vrućini. Za vreme pauze za doručak bi nas požurivali, ne dozvolivši ni tih pola sata odmora“, prisetila se ona.
Mila je istakla i da je velika zabluda da u ovim poslovima mogu da se zarade velike dnevnice.
„Moja satnica je za većinu poslova koje sam radila bila manja od minimalne cene sata koja je u tom trenutku važila. Dakle, naporan rad, a zarada često i ispod minimalne. Na poslovima branja voća je svako od nas radio po učinku – koliko kilograma nabereš, toliko novca dobiješ. Priče kako može da se dobro zaradi često nisu tačne. Nijedna početnica/početnik ne može zaista i da zaradi tih 4.000- 4.500 dinara, koliko je, recimo, pisalo u većini oglasa za branje malina ili kupina ove godine. Oko 2.000-2.500 dinara za deset do dvanaest sati branja je dnevnica koju najveći broj radnica zaradi. Retke su one koje zaista mogu da naberu malina ili kupina za tih pomenutih 4.000 dinara. Zato i piše „zarada i do 4.000 dinara“! Dnevnice za poslove okopavanja ili rada u hladnjači na sortiranju voća i povrća kreću se oko minimalne zarade, ali za rad koji je često 9 sati, a piše vam se 8“, rekla nam je Mila.
Problema na ovakvoj vrsti angažovanja ima previše, smatra ona:
„Umor, mala zarada za tako fizički zahtevan rad, rad na tuđe ime preko nekoga ko ima manje od 30 godina (kako biste mogli da radite preko omladinske zadruge i time prekršite zakon), isplate koje su ponekad kasnile (čak se dešavalo i da ne budemo isplaćene), prevoz do njive u kamionima kao da smo stoka, ili da pojedini poslodavci čak ni za vreme najvećih vrućina ne obezbede cisterne za vodu… Rad na crno, rad bez slobodnog vikenda, rad duži od osam sati dnevno, nepostojanje zaštitne opreme (rukavice, odeće, obuće). Nema bolovanja, novca za putne troškove, topli obrok. Nema vikenda, radi se po svim vremenskim (ne)prilikama…“


Kako zakon utiče na položaj radnika i radnica angažovanih na sezonskim poslovima?
Lara Končar 2016. godine počinje da se bavi sezonskim radnicima kroz naučno-istraživački rad, a i sama je bila radno angažovana na sezonskim poslovima u turizmu. O ovoj temi se tada, ali i danas, malo govorilo i govori, te javnost nije bila upoznata sa položajem i iskustvima sezonskih radnika i radnica u poljoprivredi. Dobar primer za to je i usvajanje Zakona o sezonskim poslovima u poljoprivredi 2018. godine, kada je usvajanje ovog zakona prošlo neopaženo od strane stručne, pa i šire javnosti. Danas se ova situacija nešto izmenila, kaže nam Lara, a povod za to je bio i nacrt Zakona o radnom angažovanju zbog povećanog obima posla u određenim delatnostima i ovaj nacrt zakona predstavlja novi vid formalno-pravnog regulisanja sezonskih poslova, i to ne samo u poljoprivredi, već se odnosi i na građevinarstvo, ugostiteljstvo, i slične poslove.
„Nacrt ovog zakona je privukao veću pažnju i reakciju kako institucija, tako i organizacija, stručnjaka i stručnjakinja iz oblasti radnog prava i samih sindikata, ali i specijalnog izvestioca UN-a i američke advokatske komore koje su imale negativne reakcije na nacrt ovog zakona. Bila je pokrenuta i inicijativa „Živim van sezone“ 2021. godine kojom se zahteva povlačenje nacrta ovog zakona“, navela je Končar, dodavši da je važna promena to što danas imamo više organizovanih inicijativa i različitih pritisaka na institucije da se položaj sezonskih radnika poboljša, kako na zakonskom, tako i na sistemskom nivou.
Položaj radnika specifičan je po tome što se oni, pre svega, u formalno-pravnom smislu tretiraju kao zaposleni van radnog odnosa, tačnije, oni su „radno angažovani“, a ne „zaposleni“. Dakle, naši zakoni prave osnovnu razliku između kategorija zaposlenih koji uživaju radna prava, i radno angažovanih, koji ta prava ne mogu da ostvare.
„U praksi to znači da nemaju garantovani nedeljni i godišnji odmor, plaćeno odsustvo, razuman broj radnih sati, ugrožena su im prava na uvećanu nadoknadu za prekovremeni rad, nemaju pravo otkaznog roka i pravo na zaštitu od otkaza uopšte, kao i prava na porodiljsko odsustvo ili odsustvo radi nege deteta. Prava iz sistema socijalne i zdravstvene zaštite vrlo su im redukovana, a ne postoji ni pravo na udruživanje u sindikate, štrajk ili kolektivno pregovaranje“, ističe Končar.
Sara Lupšor Ćurčin smatra da je neophodno da se prestane sa fragmentisanjem raznih oblika rada kroz različite zakone. Potrebno je da se donese novi Zakon o radu, koji će biti krovni zakon za sve koji rade, a ne samo na zaposlene u radnom odnosu (čiji status reguliše ugovor o radu). Samim tim bi se omogućila mnoga prava koja sada nisu garantovana sezonskim radnicama i radnicima.


Kako rodna komponenta utiče na sezonske radnice?
Ono što je Končar saznala tokom svog istraživačkog rada jeste da poslodavci na početku ne prave razliku prilikom radnog angažovanja između žena i muškaraca. To znači da tokom pridruživanja poslovima u poljoprivredi nije toliko vidljiva rodna komponenta. Međutim, ona postaje jako vidljiva kad žene uđu u te poslove – postoji rodna podela rada, na takozvane ženske i muške poslove.
„Ženski su oni koji se odnose na branje ili sortiranje, dok su muški, recimo, transport ili prenos težeg fizičkog tereta. Ono što se primećuje je i razlika u naknadama za ove vrste poslova, odnosno da su ženski manje plaćeni od muških, a kad se žene priključe muškim poslovima, one neretko bivaju manje plaćene za svoj rad u odnosu na muškarce“, objašnjava Lara.
Specifično za žene je da one nisu zaštićene, posebno u oblasti materinstva. Jedino mesto u nacrtu Zakona o sezonskom radu na kom nacrt zakona eksplicitno imenuje prava iz oblasti zaštite materinstva u slučaju radno angažovanih je u članu 19, koji se oslanja na ograničenje radnog vremena, pozivajući se na Zakon o radu. Te odredbe odnose se na posebnu zaštitu trudnica i porodilja u pogledu trajanja dnevnog i nedeljnog radnog vremena, ograničenja prekovremenog rada i preraspodele radnog vremena.
„Međutim, kada uzmemo u obzir prirodu sezonskih poslova u poljoprivredi, možemo pretpostaviti da biti radno angažovana žena na poljoprivrednim poslovima u trenutku kada je ona u drugom stanju predstavlja veliku opasnost po njen život i zdravlje. S obzirom na to da ne ostvaruju druga prava iz oblasti materinstva – na primer, trudničko bolovanje, ove zakonske tačke u predlogu nacrta ne pomažu položaju žena uopšte“, istakla je Končar.
Kako navodi Sara Lupšor Ćurčin, specifičnost položaja žene u sezonskom radu u poljoprivredi ogleda se i u njenom aktivnijem učestvovanju i u neplaćenom kućnom radu nakon napornog dana na njivi. Većina sezonskih radnica u poljoprivredi brine i o svojim baštama i članovima domaćinstva, što ženu dodatno umara – kako za posvećivanje vremena sebi, tako i za aktivno razmišljanje o promeni okolnosti u kojima se nalazi.
„Iako ove žene retko kad možete čuti da se žale na bilo šta i da su umorne, ono što je činjenica jeste da nemaju vremena za društveni, socijalni i kulturni život, ili uopšte odmor i brigu o sebi“, istakla je ona.
Posebno je istakla da, kako se često radi o ženama iz manjih mesta, strah da će ostati bez posla je ono što ih sprečava da govore o svom položaju. I to baš zato što je većini ovakav rad jedini izvor prihoda i nisu u mogućnosti da nađu drugi posao.
„Mnoge su uverene da se ništa ne može promeniti i da će od javnog istupanja imati više štete nego koristi“, istakla je Sara.
Lara Končar takođe je prepoznala teret neplaćenog kućnog rada koji pada prvenstveno na žene.
„Ako sav teret neplaćenog kućnog rada, brige o deci, starima ili drugim članovima porodice takođe pada na nju, dolazimo do toga da se one nalaze u nepovoljnim strukturnim uslovima da unaprede svoje socio-ekonomske pozicije. Treba uzeti u obzir i različite porodične dinamike i srodničke odnose i da li se, pored toga što se različite vrste nejednakosti održavaju i podržavaju u sferi rada, one nalaze i u takozvanoj privatnoj sferi, sferi doma i porodičnih odnosa. Tek kada u potpunosti razumemo različite faktore koji oblikuju socio-ekonomske realnosti žena, tada možemo da osmišljavamo i borbe i politike, strategije za njihov bolji položaj na tržistu rada uopšte“, navela je Končar.


Sezonske radnice u poljoprivredi – primer na koji način se žene na tržištu rada tretiraju uopšte
Strukturno nasilje je koncept koji dobro ukazuje na različite vidove nasilja koje je u velikoj meri nevidljivo, a takvu vrstu nasilja trpe i sezonski radnici. Specifično za strukturno nasilje jeste to što ono često nije očigledno, a uslovi u kojima se radnici nalaze i njihove socio-ekonomske realnosti zapravo utiču na to da li će sutra možda trpeti i druge vidove nasilja – zlostavljanje na radu, mobing i slično.
„Ne možemo da pričamo samo o zakonskim okvirima i kako institucije i država tretiraju i oblikuju njihov rad i način rada, već moramo da uzmemo u obzir socio-ekonomske pozicije i realnost radnika i radnica: kakvi su uslovi u kojima oni žive, da li se nalaze u potrazi za poslom, da li su u mogućnosti da pregovaraju svoje uslove rada zbog finansijske i ekonomske nestabilnosti u kojoj žive ili uopšte ne mogu da reaguju na različite vrste nejednakosti“, navela je Končar.
Na širem planu, ako uzmemo u obzir nesigurnost kretanja unutar tržišta rada žena u Srbiji, možemo pretpostaviti da će one stalno menjati poslodavce po obavljenom poslu, a to faktički znači da postoji mogućnost da budu u statusu nezaposlenih lica u trenucima kada nije sezona, dodala je Končar.
Bitno je razumeti, a potom i boriti se za bolji položaj sezonskih radnica u poljoprivredi jer govorimo o delatnosti čiju većinu radne snage čine upravo žene. Neretko su u ovim poslovima angažovane penzionerke jer primanja penzije ne zadovoljavaju osnovne potrebe života. A da bismo razumeli ulogu i položaj sezonskih radnica, moramo razumeti i položaj žena na tržištu rada uopšte.
„Poljoprivreda predstavlja jednu vrstu refleksije i ogledala u kom položaju se nalaze žene na tržištu rada, a posebno ukoliko uključimo podatke da se žene više kreću u različitim nesigurnim i neformalnim vrstama radnog angažmana, da se često nalaze na takozvanom crnom tržištu rada i u polju sive ekonomije i da se češće priključuju nesigurnim radnim angažmanima. Primer sezonskih radnica u poljoprivredi predstavlja jako dobru ilustraciju na koji način se žene na tržištu rada tretiraju uopšte“, zaključuje Lara Končar.
Kako nam je Končar rekla, ono što je bilo neophodno menjati u samom Zakonu o radu jeste status onih koji se nalaze u privremenim i povremenim poslovima. Izdvajanjem Zakona o sezonskom radu u poljoprivredi, poljoprivrednici nisu dobili ni veća prava, ni bolji radni status, a kada dođemo do nacrta koji se ne odnosi samo na radnice u poljoprivredi, već je proširen na druge delatnosti, vidimo institucionalnu tendenciju da oni koji se nalaze u različitim nesigurnim vrstama radnog angažovanja zapravo i ostanu u statusu „radno angažovanih“, samo što se u slučaju donošenja zakona njihov položaj u formalno-pravnom smislu institucionalizuje.
Zakone treba menjati, ali to nije ni jedini, ni dovoljan uslov. Izmene zakona i poboljšanje prava radnika i radnica u poljoprivredi ne znači da će njihov socio-ekonomski položaj promeniti, i u tom smislu čini se da institucionalna borba predstavlja samo jednu liniju borbe za njihova prava. Kada govorimo o njihovom položaju, treba uzeti u obzir njihov strukturni položaj i sve vrste nejednakosti koje trpe, ne samo u sferi tržišta rada, već i na nivou svakodnevice i tek tada mogu da se osmisle načini za poboljšanje njihovih života.
* Mila je ove godine napunila 60 godina. Radi od svoje dvadesete godine. Zbog nerešenog statusa niza radnih angažovanja u sezonskim, a potom i honorarnim poslovima, ona ima samo desetak godina radnog staža. Njena penzija iznosi nešto više od 15.000 dinara.
Vizuali: Sve su to vještice
Izvori vizuala:
https://www.pinterest.com/pin/1145955067654020265/
https://www.pinterest.com/pin/95138610871737537/
https://www.pinterest.com/pin/442126888433712346/
0 Comments