ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹

Shop    |    Newsletter    |    Podrži nas

Vozom koji kasni: Smederevo – Požarevac

Kratko putovanje izolovanom prugom

30. May 2024

Sistem železnice najčešće funkcioniše kao jedan veliki vodeni sliv, gde se pruge ulivaju jedna u drugu, nastavljaju, granaju se i čine jedan veliki povezani sistem. Hipotetički, u Srbiji skoro sva mesta koja imaju aktivnu železnicu povezana su međusobno. Ako biste imali dovoljno vremena i strpljenja, mogli biste vozom da stignete od Kikinde do Negotina. Morali biste usput da promenite voz u Subotici, Novom Sadu, Beogradu, Nišu, Zaječaru, ali biste naposletku stigli u Negotin.

Pa, ipak, postoje i neke linije koje deluju izolovano, kao kad reka promeni tok i ostane napušteni meandar, u kom još ima vode i nekog života, ali nije isto kao kada je bio deo reke. Takav meandar predstavlja i železnička linija Smederevo – Požarevac.

Smederevo

Do Smedereva stižem biciklom pošto ne posedujem auto, a autobus mi nije ovog jutra delovao kao prigodna alternativa. Za nešto više od četrdeset kilometara trebalo mi je oko dva sata vožnje po zagušenom Smederevskom putu. Kad bi postojala direktna železnička linija Beograd – Smederevo, smanjila bi tu gužvu, olakšala život mnogim ljudima i učinila bi Smederevo lako dostupnim, kada je već tako blizu.

A grad grožđa i gvožđa, kako često nazivaju Smederevo, deluje kao miks srednjevekovnog i socio-modernističkog grada, sa izniklim bradavicama u vidu nove investitorske arhitekture. I tu na prelazu, tik pored srednjovekovne tvrđave, smestila se železnička stanica. Stanica skromnog izgleda deluje da bi više pristajala nekom vojvođanskom selu nego gradu poput Smedereva.

Za divno čudo, kafanice oko stanice rade, ali to je verovatno zbog turista koji dolaze na tvrđavu, a ne zbog same stanice. Desetak metara udaljen od kafana stoji napušten kiosk K67. Nekada je služio za prodaju pljeskavica, čemu svedoči izbledela i pohabana nalepnica, ali deluje da već duže vreme nije u upotrebi i da su mu dani rada na ovoj stanici odbrojani.

Dok razgledam prostor u neposrednoj blizini stanice, nailazim i na spomenik čudnog pravilnog geometrijskog oblika. On stoji tu i podseća na veliku katastrofu koja se desila baš na ovom prostoru 5. juna 1941. godine. U tada okupiranom Smederevu došlo je do eksplozije municije koju je nemačka vojska skladištila baš tu, na i u okolini tvrđave. I celo ovo mesto je bilo sravljeno sa zemljom, čitav jedan voz pun ljudi koji je baš u tom trenutku kretao, nestao je u plamenu. Broj nastradalih nikada nije skroz utvrđen, ali se meri stotinama, ako ne i hiljadama, i ovo ostaje jedana od najvećih nesreća tog tipa, i to ne samo u Smederevu, nego u celoj Srbiji.

Dok razmišljam kako jedan događaj može da promeni celu istoriju i geografiju grada, moj voz polako pristiže na peron već obrastao travom. Brzo kupujem povratnu kartu i sa još dvadesetak putnika ulazim u dobro poznati dizel voz.

U vozu

Od Semedereva do Požarevca se putuje oko sat vremena, uz usputno stajanje na par stanica. Nismo se još uvek odmakli iz Smedereva jer kroz prozor vidim urbane pejzaže, a već smo pored ogromne deponije. Izgleda da nas đubre prati gde god da idemo. A đubre nije jedini oblik zagađenja, svega par minuta kasnije dolazimo i do mesta poznatog po zagađenom vazduhu.

Stanica Radinac deluje dosta veće i modernije od one u Smederevu, kao da su slučajno zamenile mesta. Ali slučajnost je isključena kada se okrenete na drugu stranu i vidite ogromne objekte železare, pravi primer industrijske arhitekture. Sve u ovom delu ima karakterističnu crvenu boju nastalu taloženjem prašine usled proizvodnje čelika. Radinac je poznat i kao jedno od najzagađenijih mesta gde ljudi posle svake kiše moraju dodatno da peru automobile i prozore jer postanu zamrljano crveni.

Dok putujemo prisluškujem razgovor dve žene koje sede pored mene. Razgovor vijuga od prepričavanja posete bolnici i rezultata krvne analize, preko toga kako su deca i kako im ide na fakultetima, do priprema za predstojeću slavu. Ovaj razgovor mi deluje normalnije i zanimljivije nego razgovor dvojice deda o geopolitici, koji sam slušao na jednom od svojih prethodnih putovanja.

Nažalost, razgovor prekida dolazak u stanicu Mala Krsna. Ovde gotovo svi izlaze i svega par putnika ostaje u vozu. I ova stanica deluje da je građena za veće domete nego za šta se sada koristi. Bila je nekada Mala Krsna poznato železničko mesto, stajali su ovde i brzi vozovi koji su išli iz Niša ka Beogradu. Mala Krsna predstavljala je mesto presedanja odakle si mogao da uhvatiš voz za istok, sever i jug. Danas je to samo prolazna stanica za ovu izlovanu liniju.

Na mestu gde voz prelazi Veliku Moravu, tik uz most nalazi se nemački ratni bunker. Ovakvih bunkera je još uvek na stotine širom Srbije. Zapanjujuća je njihova očuvanost uprkos starosti i nebrizi. Ovaj je nažalost naružen nekim bilbordom. Uvek sam zamišljao šta bi bilo kada bi se ti napušteni bunkeri iz drugog svetskog rata nekako adaptirali, pa postanu autentična prenoćišta, mini muzeji ili ko zna šta. Čuo sam priču da su neki ljudi na jugu Srbije adaptirali jedan takav bunker i sad tu stanuju.

Požarevac

Odmah posle bunkera i prelaska reke već se nazire Požarevac, i ja koristim vreme dok pristižemo da izguglam neke zanimljivosti kako bih se osećao barem malo upućenije. U Požarevac stižemo uz par minuta kašnjenja, tako da mi do povratka ostaje oko dva sata. Taman za kratak obilazak grada.

Grada koji je u devetnaestom veku bio jedan od najvećih i najznačajnijih u Srbiji. Grada prema kome sam do sada uvek bio ambivalentan, i čak sam nekako zaboravio da sam u Požarevcu bio desetak puta, uglavnom zbog posla. Šetnja kroz grad vraća mi uspomene, pa se sećam da sam bio u ovom parku i sećam se tog hotela i tako dalje. Posebno mi se svideo spomen park Čačalica kao mesto gde se možeš odmoriti u prirodi, ali i gde se vidi sva lepota socijalističke spomeničke kulture.

Možda zato što nije dobio preveliku socijalističku fabriku, pa nije prebrzo porastao ili zbog nečeg drugog, Požarevac mi deluje kao prilično human grad, gde još uvek postoji neka vrsta planiranja. A lepota kod malog grada je da biciklom možeš i iz najudaljenijeg dela za desetak minuta da budeš na železničkoj stanici. Moj voz uskoro kreće nazad za Smederevo.

Post putovanje

Uvek sam kritikovao besciljna putovanja, pa kako bih opravdao ovo, rešio sam da usput kupim novu biciklu koju sam pronašao u oglasima. Ali tokom ovog putovanja shvatio sam da je još besmislenije nametati cilj putovanju samo da bi ga imao. Odustao sam od kupovine novog bicikla.

Preporučeni tekstovi

Before Sunrise – 30 godina kasnije

Before Sunrise – 30 godina kasnije

Verovatno je svako mogao da izmašta da baš njemu može da se dogodi da ima da ubije vreme između letova u nekom evropskom gradu i da će iza ćoška naleteti njegov par s kojim može da rekreira ovaj film

Pratite nas na:

0 Comments

Submit a Comment

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *