Čuveni kisok K67 u doba SFRJ mogao se naći u gotovo svakom gradu. Prepoznatljiv po crvenoj boji, neobičnog modularnog oblika, crveni kiosk predstavljao je svojevrsno obeležje bivše Jugoslavije. Njegov tvorac je slovenački industrijski dizajner i arhitekta Saša Janez Mächtig, koji ga je projektovao sa svega dvadeset i pet godina.
Iako ga gotovo dve decenije više nema na ulicama, K67 prototip kioska iz 1966. godine se već godinama čuva u Njujorku, u Muzeju moderne umetnosti (MoMA).
Izvor: Arch Daily
Svrha mu je bila raznovrsna, počev od prodavnice namirnica, preko novinarnice, zlatare i poslastičarnice, pa sve do stanice za žičare na planinama, a koristio se i kao kućica za graničnu policiju. Zapravo, namene su bile razne, a funkcionalnost očigledno savršena, baš kako je i sam slogan komunicirao: „jedno rešenje za sve potrebe”.
Fotografije preuzete sa sajta The Calvert Journal (kiosk K67 širom Evrope)
Ovaj simbol samoupravnog socijalizma nastao je 1966. godine. U okviru planskog sistema započeo je prvi talas modernizacije Jugoslavije, koji je sa sobom doneo urbanizaciju, industrijalizaciju i početke masovne proizvodnje robe široke potrošnje. Tražili su se proizvodi koji su jednostavni, jeftini, modularni i laki za masovnu proizvodnju.
Tada mladi arhitekta Saša Mehtig, student slavnog slovenačkog moderniste Edvarda Ravnikara, saznao je da gradski službenici raspisuju konkurs za ljubljanske kioske. Sam je pripremio dizajn, a po uzoru na ranije radove, već je imao zamisao modularnog kioska koji je, zapravo, spoj dve pravougaone cevi. Kao glavnu boju odabrao je crvenu – inspirisan radiom Brionvega. Tadašnjim čelnicima ljubljanskog urbanističkog zavoda ideja se odmah dopala, pogurali su je na zvaničnim nivoima i legenda je rođena.
Ubrzo je počela i veća proizvodnja, te se K67 masovno širio bivšom Jugom, ali je izvestan broj izvezen u inostranstvo – Poljsku, Austriju, Japan, bivše zemlje Sovjetskog Saveza, ali i u SAD.
Kiosk je predstavljao jedan od retkih eksperimentalnih projekata šezdesetih godina, posebno zbog svog kompaktnog dizajna i lake konstrukcije, bilo je moguće kombinovati veliki broj pojedinačnih jedinica (modularnost). Tako je svaki kisok mogao da se nadoveže na drugi, te je praktično mogao da nastane svojevrsni „grad kioska”. Saša je čak imao nacrt sa različitim varijacijama.
Izvor: Arch Daily
Nažalost, proizvodnja je prestala 1999. godine, a do tada je proizvedeno oko 7.500 modula.
K67 danas je gotovo nemoguće naći u glavnom gradu, možda još poneki postoji u manjem mestu, te verovatno zapušten, obrastao bršljenom, budi nostalgiju. Zbog promene urbanističkih planova većina ovih kisoska je zauvek uklonjena sa ulica i verovatno truli na deponijama.
Ipak, čest je slučaj da drugi poštuju naše patente mnogo više nego mi, te se ovaj kisok prošle godine našao na Tajm Skveru u okviru projekta Times Square Transmissions 2021, i koristio se kao DJ kabina za puštanje muzike. Posebno je interesantan zbog svog neobičnog oblika i futurističkog dizajna, koji se uklapa u današnje standarde (naročito povratak retro vajba i osamdesetih koji je sveprisutniji u umetnosti i kulturi).
Izvor: Times Square Arts/ Maria Baranova
Mladi umetnik iz Prištine Ilir Dalipi je nedavno pokrenuo projekat u okviru kog želi da izvede takozvanu restauraciju kioska K67. Kako kaže,ovaj nekada sveprisutan model postao je redak prizor na ulicama Prištine. Umetnik je postavio ovaj kiosk na glavni trg u Prištini kako bi skrenuo pažnju na urbanizam, koji predlaže brza i mala rešenja.
Kiosk K67 našao se i u berlinskoj četvrti Krojcberg. Martin Ruge fon Lev, berlinski dizajner, tokom svog putovanja kroz Poljsku devedesetih, naišao je na ovaj kiosk i poželeo da ga prisvoji. Ruge fon Lev, pre četiri godine realizovao je svoju zamisao staru dvadesetak godina i jedan kiosk iz Ljubljane, nakon temeljne restauracije pod budnim okom idejnog tvorca Saše Mehtiga, dopremio u Berlin.
Stoga, nemojte se iznenaditi ako u nekom od evropskih gradova naiđete na prepoznatljiv K67.
Izvor: DW (Saša Mehtig ispred kisoka u Berlinu, 2018.)
Kako u tekstu na sajtu Dojče Wele navodi arhitekta Saša Mehtig, on se od toga nikad nije obogatio. Dugo godina bio je u sporu sa fabrikom Imgrada koja mu nije isplaćivala honorare. Kada je firma izgubila proces i bila prisiljena da isplati zaostali novac, inflacija je u međuvremenu pojela najveći deo honorara.
„Imao sam uvek dovoljno za solidan život. Ali, verovali vi meni ili ne, novac u tadašnje doba nije bio na prvom mestu. Mi arhitekte smo hteli da učinimo nešto za društvo u kojem smo živeli i u koje smo verovali. A K67 je bio nešto dobro za društvo“, zaključuje Mehtig.
Kako se mnogim stvarima ne bismo divili samo na fotografijama koje bude nostalgiju, a posle nekog vremena pređu u zaborav, na nama je da vredne stvari sačuvamo, restauiramo ili im nađemo novu namenu. A do tada, ostaje da vidimo da li će ove današnje kioske zameniti neki novi mladi Saša Mehtig – da i mi možda dobijemo obeležje našeg odrastanja.
0 Comments