U patrijarhalnom heteronormativnom društvu muškarci i žene se gledaju kroz binarne rodne uloge, te se tako i seks predstavlja dihotomno. Muškarac je aktivan, a žena pasivna. Žena daje, a muškarac uzima. Muškarac je frajer ako je imao više seksualnih partnerki, žena je okarakterisana kao dr*lja za isti broj seksualnih partnera.
Seksualno zadovoljstvo se posmatra kao nešto isključivo svojstveno muškarcima, loše viceve o tome kako žena „izbjegava” seks zbog glavobolje smo svi čuli, a ženski seksualni užitak je nešto o čemu rijetko ima pomena. Pomislilo bi se da žene i ne uživaju u seksu, već da je njihovo samo da ispune bračnu dužnost ili biološku obavezu.
Naše shvatanje seksualnosti i odnos prema istoj nije nastao u vakuumu – podupren je društvenim i kulturnim faktorima, nekim normalizovanim toliko da ih skoro i ne primjećujemo. O ženskoj seksualnosti i ženskim slobodama slušamo od muškaraca, poglavara u crkvama, političara, medijskih članaka koji daju savjete kako zadovoljiti muškarca, a ponajmanje od – žena.


Kome pripada ženska seksualnost?
„Da li je koncept da žene imaju izbor otišao predaleko? Okupili smo ovaj raznoliki panel bijelih muškaraca u leptir mašnama da razgovaramo o abortusu”, početak je jedne scene satirične serije Bojack Horseman gdje voditelj najavljuje emisiju o abortusu, čime tragikomično oslikava scene današnjice kad je kontrolisanje žena i dalje goruća tema.
„Miroljubivi” pokret Hod za život u Hrvatskoj je aktuelan još od 2016. godine, a ove godine protesti (kojima je cilj kriminalizovati abortus) održani su u 12 gradova. Poljska je značajno pooštrila zakone za abortus, a kao posljedica toga preminule su najmanje 2 žene. A Američki sud je opovrgnuo 50-godišnji zakon Roe vs Wade, koji je garantovao ženama pristup sigurnom abortusu.
Žene mogu ostati trudne jednom godišnje, a muškarci mogu oploditi više stotina žena godišnje. Ipak, društvo ne pokušava da kontroliše muškarce, da im proda tablete za kontracepciju (zbog previše nuspojava), ili da ih pošalje na vazektomiju. Abortusi se ne pokušavaju smanjiti seksualnim obrazovanjem, već kontrolom žena.
Zakoni nisu jedini način na koji se žene pokušavaju kontrolisati. Nekad je od zakona mnogo jače običajno pravo. Tako se i dalje praktikuje prostiranje čaršava nakon prve bračne noći u nekim sredinama. Navodno, krv na čaršavu označava da je žena bila nevina, te da je „čista” ušla u novi dom što je, po ovom običaju, za pohvalu. Ono što nije poznato mnogima, što zbog nedostatka seksualnog obrazovanja, što zbog stigme oko istog, je to da žena zapravo ne mora krvariti nakon prvog odnosa (i vjerovatno neće ako je bilo dovoljno lubrikacije), himen ne mora da puca, a veća količina krvi je obično znak da nešto nije u redu.
Provjere da li je žena „čedna” vrše se i na drugačije načine. Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore je u martu ove godine objavio članak gdje se navodi da ljekari rade „testove nevinosti” i himenoplastiku, uprkos tome što je to u mnogim državama zabranjeno i što ova praksa ugrožava djevojčice i žene.
U nekim krajevima Crne Gore, roditelji jednom mjesečno vode djevojčice kod doktora na „pregled nevinosti”. Test nevinosti je praksa koja se smatra jednim oblikom nasilja nad ženama, a kojom se pokušava utvrditi da li djevojčica, djevojka, žena imala prebračni seks. Test nevinosti se obično vrši umetanjem prstiju u vaginu, a nakon toga se porodici da do znanja da li je ona „prošla” test. Nekad se izdaje i sertifikat nevinosti.
Himenoplastika ili rekonstrukcija himena se direktno promoviše u balkanskim privatnim klinikama, a jedna od njih na sajtu piše kako „žena suzbija ovom operacijom osjećaj krivice”. Ne postoje opravdani medicinski razlozi da se vrši himenoplastika.


Teorija seksualne ekonomije
Da li je u kapitalističkom društvu sve komodifikovano, pa i ženska seksualnost? I ako jeste, na koji način? Psiholozi Roy Baumeistera i Kathleen Vohs bi dali potvrdan odgovor, a to objašnjavaju kroz jednu teoriju koju psiholozi i feministkinje kritikuju, ali bi se vjerovatno dopala muškarcima koji snimaju redpill podkaste. U pitanju je teorija seksualne ekonomije, ili teorija seksualne razmjene.
Ova teorija predlaže da se rane faze flerta i zavođenja između muškaraca i žena mogu opisati kao tržište na kojem žene prodaju seks, a muškarci ga kupuju neseksualnim resursima.
Kako ekonomsko tržište, tako i teorija seksualne ekonomije počivaju na ponudi i potražnji. Kada potražnja premaši ponudu, cijene su visoke (u korist prodavaca, tj. žena), a kad ponuda premaši potražnju, cijena je niska, u korist kupaca (muškaraca). Osnovna ideja je da je seks ženska kontrolisana roba, jer, prema autorima ove teorije, žene imaju manji libido od muškaraca.
Pristalice ove teorije smatraju da žene imaju moć da zahtijevaju nadoknadu od muškaraca jer muškarci žele tu robu (seks) više od žena. A muškarci kupuju seksualne usluge od žena kroz „širok spektar dobara”: ljubav, posvećenost, pažnju, zaštitu, promocije na radnom mestu, kao i novac.
Naravno, ova teorija je manjakava iz brojnih razloga, a odnosi nisu biznis transkacije. Kad se žena opiše kao proizvod, to ne samo da briše kompleknost ljudi i veza koje stvaramo međusobno, već potvrđuje misao patrijarhata da su žene jednolični objekti za muško zadovoljstvo. Stavljanje svih žena u jednu kategoriju kojom muškarci „trguju na tržištu” distopijski je pogled na ženu, njeno tijelo i njenu seksualnost.
Psiholozi su kritikovali teoriju seksualne ekonomije zbog nedokazane pretpostavke da žene imaju manji libido od muškarca, feministkinje zbog duboke mizoginije na kojoj je bazirana, a kritika ima i zbog svoje hiperindividualističke materijalističke note. Međutim, neki desničari se rado pozivaju na ovu teoriju.
Kako je Marget Atwood rekla, događaji u Sluškinjinoj priči nisu ništa što se nije desilo u stvarnom životu, tako i ova teorija, iako dehumanizujuća, ilustruje atmosferu našeg shvatanja seksualnosti i ograničavanja žena i njihovih sloboda. Jasno pokazuje koliko je društvo zatvoreno za otvoreniju priču o seksu i koliko ograničava žene stavljajući ih u jednolične kategorije.

Da li žene zaista manje vole seks?
U hetero vezama žene obično prijavljuju manju želju za seksom, ali uprkos teoriji seksualne ekonomije i mišljenjima mnogih koji zastupaju slične stavove, razlozi za to nisu pronađeni u „prirodi” ili „biologiji”. Kao i obično, razlozi su mnogo komplikovaniji spoj socijalnih faktora, počev od heteronormativnosti.
Heteronormativnost predstavlja binarni set vjerovanja o rodu i seksualnosti i ponašanja, gdje se vjeruje da su žene „suprotne” od muškaraca, što stvara stara rodna očekivanja i uloge u svim sferama života, pa tako i u odnosima, vezama i seksu.
U nedavnom istraživanju „Teorija heteronormativnosti niske seksualne želje”, navode se četiri ključna faktora za potisnutu seksualnu želju žena, a to su:
1. neravnomjerna podjela rada u domaćinstvu,
2. zamagljivanje uloga majke i partnerke,
3. objektivizacija žena,
4. rodne norme vezane za to ko treba da bude inicijator u seksu.
U istraživanju su se oni fokusirali na prva dva i potvrdili hipotezu da nejednaka raspodjela poslova u domaćinstvu predviđa nisku seksualnu želju kod žena. Žene koje rade kućne poslove mnogo više nego njihovi partneri (a ovo je naročito slučaj kod partnera sa djecom), percipiraju svoje partnere kao zavisne od njih za održavanje i funkcionisanje domaćinstva.
Zbog toga dolazi do zamagljivanja uloga majke i partnera, a samim tim se ženama smanjuje seksualna želja. Kada breme kućnih poslova pada isključivo na njih, a onda obično i sve mentalno i emocionalno opterećenje u vezi, nije neobično da se žene osjećaju kao da preuzimaju ulogu majke partnera.
Objektivizacija žena svepristuno je oružje koje se koristi u medijima i svakodnevnom životu, a postepeno se može internalizovati i dovesti do samoobjektivizacije. Samoobjektivizacija znači da, pod tolikim pritiscima, žene sebe počnu posmatrati kao objekat za muško zadovoljstvo, odvajaju se od svojih želja i razmišljaju kako i da li ispunjavaju potrebe drugog, ali ne i svoje. Ovo obično vodi do pretjerane brige i razmišljanja o svom tijelu, što ima psihološke posljedice, a samim tim i rizike po mentalno zdravlje.
Tako se žene suočavaju sa očekivanjima koja se često fokusiraju na muško zadovoljstvo, a ne na njihovo lično. Orgazam nije pokazatelj dobrog odnosa, ali stalni nedostatak orgazma ipak upućuje na neke stvari i u ovom slučaju – vodi nas još dublje u neprioritiziranje potreba žena zbog mita da žene nisu seksualna bića.

Jaz u orgazmima
U Antičkoj Grčkoj se vjerovalo da žena mora da doživi orgazam da bi ostala trudna. Isti Hipokrat, koji je postavio temelje za mizoginu teoriju o histeriji kod žena, smatrao je da žena mora da doživi vrhunac ako želi da zatrudni. Danas znamo da orgazam nije neophodan za začeće, a drastična razlika između orgazama koje imaju muškarci i žene često se pripisuje „kompleksnosti ženskog tijela”.
Termin jaz u orgazmima (orgasm gap) se najčešće korisiti kako bi se opisala značajna razlika između učestalosti ženskog i muškog orgazma. Takva razlika vidljiva je samo u heteroseksualnim vezama, dok je inače drugačiji slučaj:
- Hetero muškarci 95%
- Gej muškarci 89%
- Bi muškarci 89%
- Lezbejke 86%
- Bi žene 66%
- Hetero žene 65%
(procenat individua koje dožive orgazam tokom odnosa)
Dok žene kad masturbiraju dostignu orgazam i za nekoliko minuta. Dakle, problem nije to što je žensko tijelo „previše kompleksno”, već je vjerovatno u pitanju kombinacija kulturnih pritisaka, očekivanja i vjerovanja poput neprioritiziranja ženskog užitka, ali i uski pogled na seksualne odnose.

Seks nije samo penetracija
Možda najočigledniji primjer koliko se seks gleda usko je čuveno pitanje koje se postavlja lezbejkama „A kako vi imate seks?”, jer se ideja o seksu obično svodi samo na penetraciju.
Samo oko 18% žena može da doživi orgazam isključivo od penetracije – dakle, stimulacija klitorisa je neophodna. Istraživanje iz 2013. godine koje je sprovela edukatorka o seksualnosti i ginekologiji Šeri Vinston potvrđuje da je znanje o ženskoj anatomiji nisko – 43% muškaraca ne zna da imenuje klitoris.
Da nije problem samo kod muškaraca, pokazuje isto istraživanje koje potvrđuje da 29% studentkinja ne može da pravilno imenuje vulvu. Autorka studije kaže da to nije neobično, s obzirom na to koliko se ženska seksualnost ignorisala i brisala: „Prije pedeset godina represivna kultura oko ženske seksualnosti značila je da mnoge žene nisu ni znale da imaju klitoris. Kako je muškarci trebalo da ’pronađu’ nešto za šta je malo ko znao da postoji?“
Ne samo da se nije znalo mnogo o klitorisu, nego i danas manjka dovoljno informacija o istom. Na primer, tek krajem ’90-ih godina saznajemo kako klitoris zapravo izgleda, a odnedavno znamo da je mit da klitoris ima oko 8.000 nervnih završetaka. Mit da postoji orgazam koji nije klitoralni nedavno je oboren. Pored spoljašnjeg vidljivog dijela klitorisa, klitoris sadrzi veći unutrašnji dio. Po izgledu, zapravo je sličan penisu, samo što veći dio klitorisa nije vidljiv.
Da li i kako se unutrašnji dio klitorisa može stimulisati je invidualno. Uglavnom unutrašnji dio klitorisa nije toliko osjetijiv kao spoljašnji dio, a oba dijela su od erektilnog tkiva koje nabubri od krvi prilikom uzbuđenja. Ovo znači da je „vaginalni orgazam” zapravo klitoralni orgazam jer se stimuliše unutrašnji dio klitorisa.

Zašto žene lažiraju orgazam?
Procenat hetero žena koje su priznale da povremeno lažiraju orgazam iznosi 67%. Psihoterapeutkinja Andrea Nenadić smatra da je u osnovi svega patrijarhat. Žene ne žele ni da povrijede partnera, a nekad ni same ne znaju da verbalizuju svoje potrebe. Ona dodaje: „Mi žene ne znamo šta želimo jer nismo imale priliku da to istražujemo. Iako znamo šta želimo, ne tražimo to za sebe da ne bismo bile viđene kao zahtevne, naporne, lude… Pogotovo ako je seksualnost u pitanju i kažemo šta nam treba, to će značiti da smo mi iskusne i da smo imale puno partnera.”
Stid oko ženske seksualnosti i dalje je sveprisutan, ali i strah da ne tražimo previše: „Društveni pritisak je preveliki da mi zadovoljavamo muškarce, a mi muškarce zadovoljavamo tako što se prilagođavamo njima.”
Ona naglašava i prisustvo stida, te da je zbog toga dodatno otežano iskomunicirati potrebe sa partnerom. Isto tako, mnoge žene i dalje osjećaju sramotu oko korišćenja ispravnih termina za naše genitalije. Istraživanje dr. Debby Herbenick pokazalo je da je manja šansa da će žene koje se osjećaju slobodnije da razgovaraju sa svojim partnerima o svojim seksualnim željama i koje se osjećaju slobodno koristeći ispravne termine za svoju anatomiju (npr. klitoris) glumiti orgazme. Pored toga, ove žene prijavljuju i veće seksualno zadovoljstvo. Ovo potvrđuju da je relevantno obrazovanje i izloženost sredinama koje ohrabruju feminističke vrijednosti ključno za zadovoljniji seksualni život.
Male gaze (muški pogled) je koncept iz feminističke teorije koji je predstacila Laura Mulvey. Ona se fokusirala na predstavljanje žena u filmu i zaključila da su žene predstavljene na način koji imponuje muškarcima, a seksualizuje žene.
Tako u filmovima ženski lik obično ima 2 funkcije: erotski objekat za muške likove u filmu, i erotski objekat za muškarce koji gledaju. Kako to obično biva, mediji su ogledalo stvarnosti i obrnuto. Tako i u svarnom životu – male gaze prihvatamo i internalizujemo, zbog čega nekad dolazi i do samoobjektivizacije. Isto se odražava na žensku seksualnost, pa žena brine da li izgleda dobro u krevetu sa partnerom, kao da posmatra samu sebe ili kako je Margaret Atwood to poetičnije rekla: „Ti si žena sa muškarcem unutra koji gleda ženu. Ti si sam svoj voajer.”

Ovakva stegnutost gdje se ženska seksualnost uči i istražuje po muškim principima ili posmatra isključivo kroz tu biološku ulogu, dodatno utiče na to da žene ne verbalizuju svoja osjećanja i potrebe, a nekad i da ih sebi ne priznaju.
„Nećemo da budemo zahtjevne, da mnogo tražimo i zato nam je lakše da izlažiramo orgazam. Lakše ćemo mi sebe da uskratimo nego da na bilo koji način učinimo da se muškarac osjeti neadekvatno”, zaključuje psihoterapeutkinja Andrea Nenadić.
Lažiranje orgazma ima negativan uticaj na seksualno zadovoljstvo žena. Uske ideje o ženskoj seksualnosti štete svima, a naročito ženama koje se zbog takvih normi ograničavaju i čije se seksualne potrebe ignorišu i brišu, koje su u strahu da istraže ili verbalizuju bilo šta vezano za svoju seksualnost.
Dekonstrukcija ovakvih mitova znači da treba pretresti sve teorije poput one o seksualnoj ekonomiji koje se oslanjaju na to da žene „prirodno” manje uživaju u seksu, ali i ponuditi relevatno seksualno obrazovanje (što formalno, što neformalno) koje ne ilustrije žene kao „objekte” za muško zadovoljstvo. A pored toga potrebno je praktikovati i ono što ljudima obično pada najteže – treba slušati žene.
Autorka teksta: Nina Pavićević, Kritički
Vizuali: Sve su to vještice
Bibliografija
Ghodsee, K. (2020) Why women have better sex under socialism: And other arguments for economic independence.
0 Comments