ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹

Shop    |    Newsletter    |    Podrži nas

Zbog čega grešimo kada umesto posete lekaru izaberemo da nas leči Google?

Pretraživanje simptoma na internetu, iako na određene ljude deluje umirujuće, često izaziva pojačani osećaj straha kod osoba sklonih hipohondriji, što posledično može dovesti i do sajberhipohondrije

24. May 2023

Poslušaj audio verziju ovog teksta:

Ukoliko vam igra kapak, otežano dišete, osećate bol u leđima ili ubrzano lupanje srca, najverovatnije ćete, pre preuzimanja bilo koje konkretne akcije, prvo dohvatiti telefoni i izguglati simptome koje u tom trenutku osećate. I ne, niste usamljeni u ovakvom ponašanju – svako od nas će impulsivno pribeći ovakvoj vrsti „prečice” u pokušaju da na najbrži mogući način saznamo šta nam se dešava.

No, samodijagnostikovanje bolesti nije se pojavilo paralelno sa pojavom interneta – mnogi domovi imali su u svojim bibliotekama medicinske enciklopedije sa kojima su se svi ukućani „savetovali” pre nego sa lekarima. Internet je, umnogome, olakšao pretragu svih informacija, pa i medicinskih, čineći ih dostupnim na jednom mestu, međutim – postavlja se pitanje istinitosti onoga što na različitim sajtovima možemo pronaći ako u Google pretraživač ukucamo simptome različitih bolesti, a neretko ćemo za iste simptome dobiti različite rezultate i različite dijagnoze, što nas dovodi do zaključka da bez lekarskog pregleda ne možemo sa sigurnošću znati sa kojom bolešću se naš organizam bori – bila ona psihičke ili fizičke prirode.

Uprkos tome, Google i dalje prednjači kada biramo mesto na kome ćemo potražiti pomoć kada se ne osećamo dobro. Postavlja se pitanje – zbog čega je to tako?

„Trend pretraživanja simptoma ili pak potencijalnih simptoma (onog za šta neko pomisli da bi mogli biti simptomi) je izuzetno rasprostranjen u savremenom dobu, uprkos tome što nam istraživanja iznova pokazuju da je preciznost i pouzdanost online dijagnoza izuzetno niska u poređenju sa dijagnostikom koju može postaviti lekar”, smatra psihološkinja Ana Perović.

Efekat koji će pretraživanje simptoma na internetu imati zavisi, prema Aninom mišljenju, od mnogo faktora i od prisutnog straha od bolesti kod konkretne osobe.

Zbog čega biramo da guglamo simptome kada se ne osećamo dobro?

Samodijagnostikovanje nije „prozivod ere interneta”, naše digitalno doba ga je samo učinilo rasprostranjenijim i dostupnijim, napominje Ana.

„Zahvaljujući internetu i želji da skratimo vreme od detektovanja/sumnje na problem do pronalaženja rešenja, danas sve češće preuzimamo na sebe proces samodijagnostike. Nakon nekoliko minuta ili sati pretrage i pregledavanja online sadržaja, samouvereno postavljamo sebi dijagnozu (što je naročit trend koji postoji u oblasti psihijatrijskih dijagnoza). Moja hipoteza bi bila da, osim nepoverenja, može biti reč i o tome da, za mnoge ljude, samodijagnostika treba da smanji anksioznost i poveća osećaj kompetentnosti u bavljenju simptomima. Ponekad može biti reč i o tome da osoba uđe u neku vrstu „odgovora na pretnju”, te želi da prikupi što više informacija o tome koliko je “ugrožena”. To bi bio primer odgovora iz stanja „borbe” (fight response). Jasno je da, čak i ako samodijagnostika posluži kao privremena strategija za regulaciju anksioznosti, dugoročno nije konstruktivna”, navodi psihološkinja Ana.

Kako Ana objašnjava, kada sami postavljamo dijagnozu, mi u suštini pretpostavljamo da razumemo i poznajemo suptilnosti u zaključivanju koje zahteva proces dijagnoze. To, naravno, može biti dosta opasno, a jedna od najvećih opasnosti samodijagnoze kod psiholoških sindroma je da lako možemo pomešati simptome koji pripadaju spektru mentalnog zdravlja sa onim koji se tiču fizičkog zdravlja, i obrnuto.

Ana takođe smatra da je pitanje zbog čega će neki ljudi pre poverovati informaciji dobijenoj na internetu nego lekaru zanimljivo i kompleksno – kako biramo izvore informacija u koje ćemo verovati u dobu kada je to možda teže nego ikada.

„Pitanje poverenja u procenu zdravstvenog radnika (poput lekara), svakako ima veze i sa poverenjem u zdravstveni sistem u širem smislu. Može, takođe, imati veze i sa poverenjem u naučno potkrepljena stručna mišljenja, a može, najzad, govoriti i o strahu od bolesti i suočavanja sa potencijalnom dijagnozom”, podvlači Ana.

Od samodijagnoze do samolečenja – koje greške najčešće pravimo kada uzimamo lekove „na svoju ruku”?

Posle guglanja simptoma, nemali broj nas će sebi postaviti dijagnozu, a posledično, i pribeći procesu u kome ćemo sami sebi prepisati terapiju. Reč je o fenomenu koji je kod nas prisutan jako dugo, te prema Aninim rečima, postoji gotovo normalizovan trend konzumiranja različitih medikamenata.

„U nekim ozbiljnijim oblicima, ta navika se može graničiti sa zloupotrebom ili zavisnošću, što stvara novi niz problema i osobu vodi dalje od pronalaženja strategija koje bi joj dugoročno bile od koristi. Motivi za takvo ponašanje mogu biti različiti – od normalizacije tog ponašanja u okviru uže i/ili šire zajednice kojoj osoba pripada, preko pokušaja da se pozabavi „privremenim otklanjanjem simptoma” umesto adekvatnom medikamentoznom terapijom, pa do toga da u slučaju npr. psihofarmaka postoji izvesna doza stigme od posete psihijatru koji bi propisao terapiju”, navodi psihološkinja Ana Perović.

Jovana Đeković, magistarka farmacije, takođe navodi da anksiolitike i antidepresive pacijenti nikako ne smeju da uzimaju na svoju ruku, pogotovo što vidimo individualne i ponekad čak potpuno suprotne reakcije na ove lekove kod različitih ljudi.

„Posao psihijatara je veoma težak, pre svega zbog utvrđivanja prave dijagnoze, a zatim i odabira samih lekova i doza istih. Zamislite koliko je onda pogrešno i opasno da nestručno lice uzima ovakve lekove na svoju ruku”, upozorava Jovana.

Međutim, pored anksiolitika i antidepresiva, na listi lekova koji se najčešće zloupotrebljavaju nalaze se i antibiotici i analgetici.

„Antibiotici se često uzimaju na svoju ruku, a bez da pacijent zna da li je uopšte osetljiv na određeni lek (antibiotik). Praktično, po mom mišljenju, ne bi trebalo ni davati antibiotike bez urađenog antibiograma koji pokazuje na koji AB ćemo reagovati. Zbog ovoga sve češće viđamo pojavu rezistencije na antibiotike. Pošto sam zaposlena u bolnici, moram reći da je u poslednje vreme u ustanovama sve češća upotreba rezervnih antibiotika, koje koristimo u poslednjoj liniji odbrane (kada više nema efekta kod antibiotika prve linije). Ovakvi, rezervni antibiotici daju širi spektar neželjenih dejstava, stupaju u još češće interakcije sa drugim lekovima i neophodno je još rigoroznije pratiti pacijenta”, navodi Jovana Đeković.

Ona kaže i, iako bi upotrebu analgetika kategorisala kao najmanje štetnu, pogotovo što iz njenog iskustva pacijenti uzimaju ove lekove uglavnom samo u slučaju neizdrživog bola, ipak smatra da je važno da kažete svom lekaru ili farmaceutu svoj zdravstveni status (recimo, brufen ne smeju piti pacijenti sa peptičkim ulkusom, krvarenjem u gastrointestinalnom traktu itd), da li uzimate i drugu terapiju i slično.

Štetna je, takođe, i preterana upotreba vitamina i uzimanje istih „na svoju ruku”, pa tako, na primer, preterana upotreba vitamina C može da doprinese stvaranju kamena u bubregu. Megadoziranje, kako kaže Jovana, nema nikakvu poentu, čak može i naškoditi. Osim toga, vitamin C što više unosimo, manje se apsorbuje (iskorišćava u organizmu). Savet bi svakako bio da se proveri mineralovitaminski sastav pre upotrebe suplemenata. 

Kakve sve posledice može imati postavljanje samodijagnoze i samolečenja?

Jedan od problema koji se može javiti usled uzimanja lekova bez prethodne konsultacije sa lekarima jeste i stvaranje takozvane veštačke nestašice lekova, do koje dolazi kada poraste kupovina određenog medikamenta ne zbog realne potražnje za istim, već iz kreirane lažne potrebe koja nastaje kao posledica autosugestije. Praktično, ako nam neko, ko nije stručno lice, poručuje da nam je određeni lek potreban, a taj neko ima određeni uticaj na nas (reč je o bliskoj osobi do čijeg mišljenja nam je stalo i koje uvažavamo ili je u pitanju poznata osoba koja postavlja trendove), postoji veliki stepen verovatnoće da ćemo pomisliti da nam je određeni lek potreban, iako zapravo nije.

„Najveći problem je, pre svega, u tome što ovakve nestašice trpe pacijenti kojima je zaista neophodna terapija propisana od strane lekara. Građani nikako ne bi smeli da sami sebi uvode lekove zbog informacija koje su čuli od strane trećih, nestručnih lica. Svaki lek sam po sebi nosi rizik sa sobom, ne reaguje svako isto na njega, brojne su interakcije sa drugim lekovima i hranom, kao i kontraindikacije o kojima se građani jedino mogu savetovati sa stručnim licima”, napominje Jovana Đeković.

Svaki lek, kako Jovana objašnjava, ima svoje prednosti i mane u odnosu na druge lekove iz iste grupe, ali govori i da u praksi naši lekari zaista u slučaju nestašice jednog leka pronađu najbolju moguću alternativu.

Reklamni materijal koji se tiče našeg zdravlja takođe, prema rečima psihološkinje Ane Perović, može, nažalost, često biti autosugestivan, čak i navoditi ljude na pogrešne pretpostavke (poput garancije da lek izvesno otklanja određene probleme kod svih, a znamo da to statistički nije moguće).

„Etički marketing (koji je u domenu zaštite fizičkog i mentalnog zdravlja od izuzetne važnosti) počiva na principima poput: „ne činite štetu”, „promovišite poverenje u struku i pouzdane informacije u marketingu”, „širite i praktikujte etičke vrednosti koje podstiču poverenje pacijenata/potrošača u stručnjake”. Problem je, naravno, u tome koliko efikasne regulative imamo kada je reč o praćenju ovih smernica i adresiranju njihovog kršenja”, kaže Ana Perović.

Posledice do kojih može doći usled postavljanja samodijagnoze mogu biti i psihičke, pa tako, ukoliko ste skloni hipohondriji ili osećate anksioznost, ipak treba da se suzdržite od guglanja simptoma.

„Osobama koje imaju izraženu anksioznost u ovom području svakako bih preporučila da, osim psihoterapijske podrške na tom planu, ne pretražuju svoje „simptome” u stanju emotivne disregulacije (kada su preplavljeni nekim intenzivnim emocijama – poput straha ili izrazito reaktivni) jer ih to može dodatno uznemiriti i zbuniti. Ukoliko smo, pak, mirni i razmatramo strategije za adresiranje nekih simptoma, internet može eventualno poslužiti kao prva stanica za postavljanje hipoteze i pronalaženje resursa za stručnu pomoć i konkretnih koraka za brigu o sebi koji mogu biti umirujući”, podvlači Ana Perović.

Da li na internetu postoje pouzdane informacije o zdravstvenim simptomima?

Internet sam po sebi nije preterano pouzdan jer sadrži more neproverenih informacija. Ipak, razvoj interneta podstakao je i razvoj telemedicine, koja predstavlja upotrebu elektronskih komunikacionih tehnologija u obezbeđivanju i pružanju zdravstvene zaštite, edukacije i poboljšanja zdravstvene nege kada su učesnici fizički razdvojeni, odnosno „lečenje na daljinu”.

„Razvoj telemedicine pruža bezbroj prednosti u savremenoj medicini, uključujući smanjenje gužvi u bolnicama i kliničkim ordinacijama, skraćenje vremena čekanja na pregled i konsultacije, kao i bržu i lakšu dostupnost lekara onda kada i odakle nam je potreban”, smatra Tamara Didić, jedna od osnivača platforme DokTok koja se bavi upravo ovim aspektom telemedicine i nudi korisnicima priliku za virtuelne konsultacije sa stručnjacima, lekarima i psihoteraputima.

Ovakav servis u velikoj meri olakšava brigu o zdravlju i čini razgovor sa stručnjacima dostupnim kada god nam je potrebno, bez obzira na mesto i vreme.

DokTok platforma je korisnički vrlo intuitivna, dakle jednostavna za upotrebu i pruža siguran način za razgovor sa zdravstvenim stručnjacima iz različitih oblasti. Korisnici se registruju putem aplikacije ili veb stranice, nakon čega mogu pristupiti listi lekara i psihoterapeuta i pregledati njihove profile, specijalnosti, iskustva, pre nego što odluče da zakažu konsultaciju. Nakon što zakažu konsultaciju, korisnici dobijaju obaveštenja i podsetnike koji im pomažu da se pravovremeno pripreme za razgovor sa lekarom. Konsultacije sa lekarima održavaju se putem video poziva, kojima korisnici mogu da pristupaju putem svog računara, mobilnog telefona ili tableta. Uobičajeno trajanje konsultacije je 15-20 minuta, a stručnjaci kroz konsultacije pružaju osnovne informacije i ako je potrebno, preporuke za dalje korake i dijagnostiku, a tim korisničke podrške DokToka je uvek na raspolaganju za dodatnu pomoć”, objašnjava Tamara Didić.

Od svog osnivanja, do kog je došlo tokom pandemije, DokTok platforma je umnogome napredovala.

„Vremenom smo uveli brojne nove funkcionalnosti, on-bordovali veći broj lekara, time povećali i broj specijalnosti koje se nude, bitno unapredili korisničko iskustvo, lansirali DokTok portal itd. Danas pored veb platforme, postoji i DokTok mobilna aplikacija koja pored konsultovanja sa trenutno dostupnim lekarima, pruža i mogućnost planiranja, odnosno zakazivanja konsultacije sa stručnjacima, kao i pregleda u ordinaciji,
što je definitivno napravilo veliki iskorak u korisničkom iskustvu”, navodi Tamara.

DokTok trenutno nudi besplatne konsultacije koje su dostupne svim registrovanim korisnicima, a vizija im je da u budućnosti korisniku ponude sve ono što je potrebno za brigu o zdravlju – ne samo konsultacije i zakazivanje pregleda, već mnogo širi dijapazon usluga poput čuvanja zdravstvenih dokumenata, povezivanja sa različitim uređajima za praćenje zdravstvenog stanja i navika, ukratko – pravovremenu podršku u svemu vezanom za brigu o zdravlju cele porodice.

Stoga, ukoliko se odlučite da savete o zdravlju potražite na internetu, vodite računa o tome da informacije koje stižu do vas budu tačne i istinite, a dijagnozu ostavite stručnom licu koje će, nakon obavljenog pregleda, moći da vam prepiše terapiju. Na kraju je, ipak, najbolje posavetovati se sa izabranim lekarom ili farmaceutom.

Ilustracije: Olga Đelošević

Tekst je podržan od strane Evropske unije i nemačkog Saveznog ministarstva za ekonomsku saradnju i razvoj. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu „Scroll’n’Share” Oblakoder magazina ne izražavaju stavove Evropske unije i nemačkog Saveznog ministarstva za ekonomsku saradnju i razvoj.

Preporučeni tekstovi

Zašto generalni štrajk?

Zašto generalni štrajk?

Studenti ne traže da ih tapšemo po ramenu, oni traže saveznike za zajedničku borbu koja će voditi ka korenitim promenama u Srbiji

Pratite nas na:

0 Comments

Submit a Comment

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *