DISCLAIMER: Ovo je jedno poprilično lično gledanje na sve, bez nekih velikih osnova u razumu, već više oslanjanja na osećanja. Za bolji tempo čitanja, izaberite kao muzičku podlogu pesmu Weak Become Heroes one man benda – The Streets.
Slika broj jedan, otprilike 2009. dolazim u klub, mislim da je bilo Šipražje, da dam bratu neke pare. Ili da mu uzmem pare, više se ne sećam. Prepoznajem da mi je na bini omanjeg kluba ortak kog znam iz srednje škole i da pušta Editors-e.
Slika broj dva, 2022. svi su mi ortaci, na bini i oko nje. Zovemo se na rođendane i na svadbe. Dvojica su mi utovarivali kauč u kuću, na sprat, kad su ga ljudi iz dostave samo ostavili ispred ulaza i otišli.
Slika broj tri, 2012. kupujemo kartu za Gun klub, dovodim na žurku ortake za koje je ovo muzika za žene, homoseksualce i tipove što plaču (naravno, ove tri reči pročitajte u sebi kao njihove sinonime koji bi trebalo da budu uvredljivi).
Slika broj četiri, na primer 2019, deo sam žurke, puštam muziku na svom stejdžu u Dragstoru, vrtim remiks Zdravka Čolića, dok oko mene đuskaju i divljaju moji prijatelji pomešani sa decom koju prvi put u životu vidim.
Slika broj pet, u autobusu sam za Niš, pola Beograda (dobro, nije pola, već jedan autobus samo, dakle 40-ak ljudi) kreće na ekskurziju i pravi najbolju žurku na gostujućem terenu. Nišlije kao domaćini pokidali.
Slika broj šest, u autobusu sam za Novi Sad, autobus je na sprat, ali to je otprilike i to od ljudi koji su došli na žurku. Novosađani ispalili, nema veze, bilo je smešno.
Kad prođe određeno vreme, malo stvari ti ostane onako u celosti urezano u mali mozak i ne bledi. Kao ono kad, na primer, pukneš loptu sa pola terena i ona potpuno slučajno završi u golu protivnika i ti postaneš heroj, iako dve leve noge imaš. Ili ono kad kreneš da poljubiš devojku koja ti se sviđa, a ona se ni ne izmakne, niti skloni glavu, već ti se još i pridruži u dodirivanju usana i jezika. Ili ono kad se svi ljudi koje znaš pojave na podijumu za igru i krenu da igraju i pevaju uz neku poluidiotsku pesmu na italijanskom, iako italijanski ne znaju, a to što ne znaju da igraju, to je novi nivo blamiranja, za koji te u tom trenutku baš briga.



I ove slike (u oku) mogu ovako da teram i nabrajam i dalje. Petnaest godina je prošlo od prvog Kišobrana, i evo dođosmo do poslednje žurke koju je ova ekipa rešila da napravi. Navodno poslednje, pošto sam ja još uvek ubeđen da je ovo samo ishitrena odluka nastala usled raznoraznih spoljno-unutrašnjih faktora, kao i da će već na jesen da prave povratničku turneju, kao i svi rokenrol dinosaurusi.
A Kišobranci sa 15 godina staža mogu već da se smatraju dinosaurusima u toj DJ kolektiv priči, jer realno DJ ekipe ne opstaju toliko dugo. Kao i u svakoj ekipi, stvar se raspadne vrlo brzo kad u priču ulete lova, slava i žene. Ovde, pošto pričamo o alternativnoj sceni Beograda, u prvom planu su mikro lova, mikro slava i, dobro, žene su i dalje žene, nisu mikro.
Utoliko je onda veći uspeh što se ova ekipa nije raspala usled ovih mikropritisaka, već je gurala sve na svoju foru, sve na mišiće, ali opet – sve na estetiku i stil, i došla do broja od ovoliko već godina i u proseku oko hiljadu ljudi na žurkama (kad se, naravno, te žurke prave na većim mestima). Pa, eto, ako ćemo na sekundu da im poverujemo da sad prestaju sa radom, oni se tehnički ne raspadaju, jer nastavljaju sa svim svojim naftaško-zemljoposedničkim i švercerskim poslovima u okviru kafana koje drže u Cetinjskoj ulici, i kao i u okviru terorističke organizacije Hali gali, koja uskoro izbacuje svoju novu kompilaciju. Samo neće imati DJ veče na kom će puštati Bloc Party. A možda je tako i bolje, jer ko još sluša Bloc Party u 2023?
A onda se setiš da su prošle zime imali i dalje po soma ljudi na žurkama, tako da bi odgovor na ovo moje pitanje bio – pa, oko soma ljudi u Beogradu bi želelo da sluša Bloc Party na žurkama.




Kišobran žurke su (bile) mesto gde si stvarno mogao da budeš ono što jesi i da radiš stvari u kojima uživaš. Da, neretko se dešavalo da ispadne neko mini sranje, da se u naponu dobre zabave ili negativne energije iščupa lavabo iz WC-a ili ukrade flaša sa šanka, ali verujte, gotovo uvek je stizala ili kazna obezbeđenja, ili bi jedan od Kišobran starešina (ne bih o imenima, ali Marko Radojković) platio kaznu iz svog džepa. Ali to je ok, on voli da pati.
Ali bilo je mnogo, mnogo više đuskanja, blejanja, ljubljenja, plakanja, ali onog katarzičnog subotom uveče (ili mu to dođe već nedelja ujutru), uz omiljenu pesmu.
Šta je zajedničko što imaju Veljko Ražnatović, sin srpske majke, i Til Linderman, pevač Ramštajna? Ko zna šta sve u životu, ali ja znam da su obojica, gotovo izvesno slučajno, bili makar na jednoj Kišobran žurci. No zezofon. U vreme starog Dragstora, a to je, za one mlađe koji ne znaju, bilo tamo prekoputa Zoo vrta, postojao je i splav Dragstor Play (nikakve veze osim imena sa ovim našim padavičarskim nije imao). Situacija je da je mlađahni Ražnatović ušao u taksi, ili ko zna šta već, i umesto u Play, bio dovezen u poluraspadnuti skvot (pritom to nije uvreda, to tako treba da izgleda), gde je gomila klinaca sa šiškama đuskala uz Dancing on my own u izvedbi Robyn.
Legenda kaže da je došao, video, i vrlo brzo otišao. Mnogo godina kasnije, Til Linderman je snimao spot u Beogradu, u onim post-koronjavim mesecima, pa su njegovi domaćini rešili da ga provedu kroz Beograd. Realno, tehno klub koji je nekad bio klanica je mesto u koje bi želeo da povedeš pevača Ramštajna, pa se tako Til prošetao hodnicima Dragstora (ovog novog, kog znaju mlađi danas), dok još uvek nije bilo puno ljudi i dok milionski auditorijum nekoliko sati kasnije nije počeo da skače uz M83 Midnight City. Kasnije sam video u novinama da je veče završio u striptiz klubu kod Branke Blek Rouz. I mi smo završili na šipci, ali ispred bine, dok je Junior puštao Skinny Love od Bon Ivera.
Ovakve priče i sitne trivije su samo vrh ledenog brega, ili barem ono što sme javno da se kaže. Nađite me 2. decembra, pa ću vam posle trećeg pića sigurno ispričati i neku bezobrazniju i masniju priču.





Petnaest godina Kišobrana je na neki način i presek klabinga Beograda prethodnih deceniju i po. Ali stvarna istorija, koja obuhvata gotovo sva stecišta omladine i onih koji se tako osećaju. Ne samo ona posh mesta koja će se ugurati u neki dokumentarac za 10, 20 ili više godina, kad neko bude rešio da priča o Beogradu u drugoj deceniji 21. veka. Jer, kad se budu polagali računi, a možda je sad vreme za to, lako je bilo biti kul u KC Gradu ili 20/44. Napravi ti u KST-u žurku koja se prepričava, druže, pa se onda javi. Ili, na kraju krajeva, kidnapuj ceo Dom Omladine, koji je po difoltu odmeren, smiren i napravljen za kulturne izlaske u grad, i napravi spektakl za više od hiljadu ljudi na svim onim binama. A to je Kišobran radio sve ovo vreme.
A onda na kraju, umesto da cedi staru slavu još nekoliko godina, odlazi sa praskom. Ja iskreno ne znam šta će nas sve dočekati tog 2. decmbra u Dragstoru. Verovatno će doći svi oni koji su prethodnih 15 godina voleli ovu grupicu entuzijasta i njihove žurke. Ako nađu bejbisitere, naravno. Doći će i ova nova generacija klinaca koji su tek počeli da ga otkrivaju. Doći će i oni treći koji ga nikad nisu voleli, ali moraju sad da ispoštuju za kraj.
Ne znam, ja sam na spisku, držim jaknu kod DJ-a, imam svoj baba sera stejdž tu odmah pored WC-a. Kako god hteo da se ponašam, šta god pio ili ne, proći će mi na brzinu, a onda ću tek tamo nekad za par godina valjda biti svestan šta sam sve video, gde sam bio i šta sam živeo ovih 15 godina.
Beograd je imao indie žurku za preko soma ljudi i to već sada, pred njeno poslednje izdanje, zvuči kao naučna fantastika. Ali ne želim da sve ove reči počnu da zvuče kao kakva žal za mladost (mada verovatno to jeste) niti ne d’o bog priča nekog čuvara vatre o tome kako Beograd umire i kako je ovo njegov poslednji plamičak, nakon kog se nikad neće ponoviti ova količina mladosti, energije, dobre priče i zezanja. Hoće, desiće se, i to vrlo brzo, odmah tu negde iza ćoška, jer Beograd je taj stari vampir koji se ne da upokojiti.
Fotografije: Kišobran arhiva
0 Comments