Hej Mimi,
Toliko dugo razvijamo ovu ideju da pišemo jedno drugom, i toliko sam joj se radovala, da ne mogu da verujem da svoje prvo „pismo” započinjem ovom temom. Želim da ti pričam i pišem o svemu što mi se dešava u Londonu, kako je preseliti se u inostranstvo, kakav mi je komšiluk i koliko je sve skupo, na kojim sam sve koncertima bila od kada sam stigla i kako ovde često deluje kao da sunce ne postoji, ali ne mogu, jer su mi misli fokusirane na nešto drugo.
Prošlo je tačno 13 dana otkako se urušila nadstrešnica na železničkoj stanici u Novom Sadu i četrnaestoro ljudi (među kojima su deca) je izgubilo živote. Znam da sve znaš i znam šta se sve trenutno dešava zbog toga, da su u toku protesti, da ljudi izlaze na ulice i pokušavaju da izraze koliko su nezadovoljni (što je eufemizam, da se razumemo), da se hapse aktiviti, kao i da praktično niko iz vladajućih struktura nije preuzeo odgovornot za to što se desilo, a kamoli da je uhapšen ili nešto slično. Sve mi je jasno šta se dešava, i sve me boli što boli i druge građane i građanke Srbije, iako trenutno nisam tu.
Novi Sad jako volim i celog života ga vezujem upravo za taj voz Beograd – Novi Sad. Putovanje vozom mi je uvek bilo kao neki novosadski ritual i svaki dolazak u Novi Sad mi je u prethodnih 20 godina života bio obeležen prolaskom kroz tu stanicu. Poslednji put kada sam prolazila njome, ona se, ponovo, raspadala i bila je u nekim skelama, i sećam se da sam pomisila – Bože, šta se ovde više dešava. Nisam ni pratila prethodne vesti o rekonstrukciji, otvaranju, jer mi je više dosadno da razmišljam o takvim stvarima, kao što je, na primer, problem nepostojanja ikakve funkcionalne saobraćajne infrastrukture, a posebno mreže vozova (mislim, stvarno) u 2024. godini ili da pratim stalna otvaranja nečega što se najčešće zatvori ili raspadne u narednih nekoliko meseci. Sećam se da sam jednom, davno, kada sam još radila kao reporterka na radiju, išla da radim uključenje sa nekog društvenog centra za stare na Topčideru koji je „svečano otvoren” mesec dana pre toga, da bih 15 minuta pred uključenje na licu mesta shvatila da centar ne postoji, ili je zatvoren, i da mi je propalo uključenje. Valjda mi se, zbog takvih iskustava i priča, kojih nije malo, čini da smo u velikoj meri i odustali od tih tema (ili barem ja), jer ne možemo ništa da uradimo, šabloni su previše repetitivni, a mi se samo nadamo nekom bare minimumu funkcionisanja, a ostalo ćemo sami.
Kada sam saznala šta se desilo i videla snimke, malo je reći da sam bila potresena. Kada odeš „tamo negde” i posmatraš ovakva dešavanja sa strane, čini mi se da se osećaš još nemoćnije – nisi tu, ne možeš ništa, jednostavno, daleko si. A šta proizilazi iz nemoći uvek kao glavna emocija? Bes.
Jer zaista, zar građanin jedne države ne bi trebalo makar da može da ima poverenje u to da mu vlast države u kojoj živi obezbedi barem elementarne uslove života kao što su pravo na život i slobodno postojanje? Mada, kada pogledam političku situaciju u svetu, i ovo pitanje mi deluje glupo i smešno. Jedino što mi se čini da je u drugim državama uglavnom taj koncept nedostataka empatije fokusiran na „drugog”. Znaš, uvek se bira neka osetljiva grupa da se targetira i da predstavlja fiktivne neprijatelje – žene, migranti, neka manjinska etnička ili religijska grupa, neki susedi, tako nešto. A kod nas mi se čini da je ta podela baš velika i da je traženje neprijatelja usmereno ka unutra – ka narodu. Postoji vladajuća elita – i svi ostali. Ako ništa, možemo reći da su prilično inkluzivni – ha, ha.
A znaš šta je najgore? U svakom problemu koji te sačeka nespremnog, uglavnom isprva imaš osećaj da ne možeš da ga uhvatiš ni za glavu, ni za rep i ne razumeš gde mu je početak i kraj, ali pokušavaš da pronađeš neku logiku, neki rezon, neki sled kako je tako nešto moglo da se desi. Kao što i sam znaš, moj bivši dečko je građevinski inženjer, pa mislim da sam, u odnosu na prosečnog građanina Srbije, u životu imala malo više prilike da slušam o statici, stabilnosti konstrukcija, šipovima, proračunima (nevoljno hehe), ali i o malverzacijama koje se dešavaju u oblasti građevinarstva i tome kako izgleda njena realnost, od dogovaranja, preko planiranja do izvođenja građevinskih projekata, makar u Beogradu (što se ne razlikuje mnogo od ostatka Srbije). I upravo u toj oblasti sam pokušala da pronađem neko objašnjenje kako je ovo moglo da se desi, čitajući izjave stručnjaka na ovu temu, kao i pretpostavke šta se desilo (jer bez jasnog uvida u projekat sve je nagađanje), ali ono ne postoji. Postoje samo greške i odgovornost, a svi znamo gde je ona smeštena. I situacija uopšte nije komplikovana, vrlo je jasna, i znamo odakle počinje i gde se završava. Samo kad nam se malo izoštri pogled i postavimo stvari kakve jesu – crne ili bele.
Vidim da su ljudi besni i da traže upravo – odgovornost. Vidim da se ponovo okupljaju, da su glasni i hrabri i bojim se samo da se ponovo ne dogodi isto što se već godinama događa – iniciranje borbe koja na kraju, zbog izostanka strukture i konkretnih mogućnosti, samo izbledi i stane. I još više, ponovo, razočara ljude. I ja, veruj mi, nemam odgovor na pitanje kako se ova situacija rešava. Ne znam kako se to započinje, ali znam kako mora da se završi. I mislim da nam je to sada već svima jasno.
Javljaj mi šta se dešava, i nadam se da ćeš moći da doneseš makar neke vedrije teme. Ja od vedrih tema imam da prijavim da sam bila na koncertu Vaccinesa koji je bio baš osrednji (delovalo mi je kao da sam na koncertu Van Goga ili tako nečega) i Interpola, koji je bio jedan od najboljih koncerata na kojima sam ikada bila, mada nisu pevali moju omiljenu pesmu (Go Easy), pa me je to malo povredilo.
Ovde je ovih dana bilo baš tmurno, čini mi se kao da su Englezi, jadni, osuđeni na to da ne znaju šta je sunce. A opet, kada se promoli, ceo grad bude drugačiji. I promeni ti se perspektiva. A mi, u Srbiji, imamo puno sunca, ali znam da, kada je tmurno, teško je setiti se toga. Ali ono uvek nekako izađe.
Šaljem puno, puno zagrljaja iz Londona,
M
Naslovna ilustracija: Sadmics
0 Comments