Od svih Gen X stvari koje smo voleli, koje su nam dosadile, koje smo prerasli, Before trilogija možda odnosi pobedu kao jedna od onih koje svi volimo. I to je zato što je gotovo nemoguće da joj odredimo generacijsku odrednicu, jer svi volimo da vidimo na ekranu dobru romantiku i smuvavanje dvoje lepih i pametnih ljudi. A ako već moramo da izaberemo jedan film iz cele trilogije, naravno da ćemo se opredeliti za onaj prvi što se završio sa prvim zracima sunca koji ovih dana slavi svoj 30 .rođendan.
Film koji je izašao zvanično 1995. danas je star 30 godina, a isto toliko je tad bio udaljen od svih mogućih uticaja 60-ih. Kako logoreičnih filmova Bilija Vajdlera, tako i apstraktno-filozofskih Alana Renea.
Mislim da sam više puta na stranicama ovog portala ponavljao, ali što da to ne uradim opet – za dobru romantiku na filmu nije potrebno da su dvoje likova mnogo lepi (iako je poželjno), ni da su mnogo duhovti (još poželjnije), već da postoji iskra prirodnosti koja deluje kao da su se dvoje likova zaljubili tu pred nama, na naše oči, a da se onda mi sami zaljubljujemo u njihovo zaljubljivanje. A to ovaj film sa sobom donosi.
Naravno da znate o čemu se radi u filmu. Njih dvoje, Džesi i Selest se upoznaju u vozu u Austriji. On je natera da se skine sa voza u Beču i da provedu dan zajedno dok on ne uhvati avion za Ameriku, a ona za Pariz. U tom danu se tako mladi i tunjavi vodaju na neke gistro komplikovane razgovore da bi opravdali jedno drugome neki svoj intelektualizam, a ustvari bi se, da su imali prilike, zatvorili u sobi i je*ali na plafonu. Onda se rastanu ujutru, i obećaju da će se ponovo videti za 6 meseci na tom mestu. Nije spojler ako kažem da će se videti tek 9 godina kasnije u drugom delu, ali pustimo sad to.
Pomalo je bolno kad vidimo koliko su bili klinci Itan Houk i Žuli Delpi dok su snimali ovaj film. Ali to što su bili klinci i željni dokazivanja su iskoristili na pravi način jer su prepravljli scenario koji su im napisali reditelj Ričard Linkalater i njegova kolegenica Kim Krizan. Delpi će posle u kasnijim intervjuima sve više i više prisvajati scenario, govoreći da je sve što je konačno snimljeno izmenjeno. Bezobzira, Ričard Linklater će ovim filmom zacementirati svoju poziciju u američkom nezavisnom filmu, koju će nekim kasnijim radovima samo ojačavati, Svoje vremenske eksperimente sa praćenjem jednog para na svakih devet godina će ipak možda zaseniti film koji je snimao punih 12 godina. Ali to je neka druga priča.
Ipak, u Before trilogiji, ali pogotovo u Sunrise delu, leži ta istinita priča u kojoj je Linklater mladi student filmske režije na proputovanju svratio do Filadelfije i tamo upoznao Ejmi Lehrhaupt (zvuči izmišljeno prezime, ali nije). Proveo je sa njom sjajan dan i noć. Pričali su o filmovima, poeziji, filozofiji, smrti i ljubavi. Znate već, klasične stvari o kojima svi pričamo sa ljudima koje upoznamo tog dana, je li tako. Za razliku od Džesija i Selin, njih dvoje su probali da održe kontakt i vezu na daljinu, i naravno, nisu uspeli da upadnu u onih 0,5 odsto ljudi u istoriji kojima je to uspelo. Na kraju se Ričard okrenuo nekoj drugoj i nije se Ejmi nikad više javio.

Naravno, nadobudni umetnik kakav jeste, tangirala ga je cela ova priča i na koji način bi mogao da je ispriča, pa je rešio da je pretvori u film. Naravno, nadajući se da će, baš kao u nastavku, Ejmi doći na premijeru i reći mu – što si snimio film o meni, šabane? Ejmi se nije pojavila, a tek mnogo godina kasnije će od njene prijateljice saznati da je poginula u saobraćajnoj nesreći par meseci pre početka snimanja prvog dela. Tako da, nažalost, nikad nije videla film koji je inspirisala. Čisto ako niste dovljno plakali uz ovaj film, eto vam ova informacija da vam se potpuno usere u život.
Hteo sam, dok sam razmišljao o tome šta ću da pišem, da napravim listu red flegova u ovom filmu. Kontao sam, nisam dugo gledao, a i film je sniman u danas problematičnim devedesetim, sigurno ima nešto, ali ponovnim gledanjim nisam ih previše našao. Neko mlađi će sigurno imati više zamerki. Mislim, realno, ja u stvari nemam nijednu, osim toga da je ona malo previše nadrkana, ali to valjda ide uz francuski sentiment, a on je malo previše štreber, ali to valjda zato što hoće da joj se dopadne, ali hej, takvo je bilo vreme, a i oni su takvi ljudi.
Međutim, ako bih baš hteo da se pravim kao da sam se ja tu nešto uvredio i da prihvatam da ovde ima uopšte red flag-ova – eto, ona je realno baš mnogo lagano sišla sa voza sa nepoznatim tipom da provede dan. Mislim, nije on baš toliko odavao samopouzdanje tipa koji neće biti manijak. To dokaže što, čim siđu s voza, prvo je pita o prvom seksualnom iskustvu. Na kraju će valjda oboje samo potvrditi šta su sve vreme želeli od ovog druženja. I nisu otišli na predstavu o kravi, koja im se ponudi na početku dana. To bih voleo da vidim umesto onog pesnika koji im piše pesmu o milkšejku, svakako.

Before sunrise u konstelaciji sa ostalim delovima predstavlja savršenu fantaziju. Sunset bi predstavljao bajku, a Midnight bi predstavljao život, ili barem onu gorku pilulu koju isti ume da pruži s vremena na vreme. Fantazija ipak najviše privlači gledaoce kao takve već, evo, trideset godna jer nudi potpuno jednostavnu priču koja može svakome da se desi, a verovatno je i svako od nas mogao da izmašta da baš njemu može da se dogodi da ima da ubije vreme između letova u nekom evropskom gradu sam i da će baš tu negde iza ćoška naleteti njegov par s kojim može da rekreira Before Sunrise.
Film je svakako izrodio generacije padavičara koji su pomislili da bi se neka lepa devojka zbog njih skinula sa voza jer vole iste knjige i slušaju istu muziku. Spojler alert: nijedna nije, jer svi ti mlađahni padavičari nisu izgledali kao Itan Houk. Uglavnom su izgledali kao Josif Tatić. Stari Josif Tatić.
P.S. Sam film ima smisla i volite ga ako ste ga pogledali u određenim formativnim godinama života ili za vreme raskida, svađe, mentalnog lomljena zbog pada ispita ili promene faksa, ili svih tih nekih velikih problema koji danas izgledaju sitno i malo. Srećni, zaljubljeni, ili matori gledajući ovaj film po prvi put ste sigurno umeli da kažete wtf je sa ovim svetom i šta je ovde ljudima dobro. Ali dobro, vi sigurno niste ni klinkuli na ovaj link, niti stigli do kraja teksta o ovom divnom filmu.
0 Comments