Ta tuga od koje svet može da živi vekovima / okeani da se hrane / nije moja
Ognjenka Lakićević, Ustanak svitaca
Radnja Šekspirovog Hamleta započinje scenom u kojoj Francisko, jedan od vojnika, pri pokušaju da identifikuje priliku koja mu se približava, izgovara reči: „/…/ stand, and unfold yourself“. Ova toliko slojevita fraza – unfold yourself – na srpski jezik prevedena je kao jednostavno „reci ko si“. Zapovest koju Francisko izgovara treba da posluži identifikovanju onoga ko mu prilazi. Ipak, kada bismo tih par reči preveli nešto slobodnije, čuli bismo da u njima postoji još jedno, daleko dublje značenje: „otkrij mi se“. Tek sada razumemo da identitet sa kojim treba da budemo suočeni nije onaj površni, ime i prezime, broj godina, zanimanje – „reci ko si“, već se od imena i prezimena, broja godina, zanimanja zahteva da nam kaže ko je iza, ili ispred, svega toga – „otkrij mi se“.
Izložbe su proces otkrivanja: umetnik se otkriva publici, otkriva se kritici, otkriva se svima koji ne žele da budu isključeni iz tog čina. Međutim, izložbe koje podrazumevaju intenzivnu saradnju nekoliko umetnika uključuju još jedan proces: otkrivanje drugome i otkrivanje drugog. Unfold yourself tako postaje imperativ – bez potpunog otkrivanja ne može da se ostvari sinergija dela različitih autora. Jasno ispoljavanje svog identiteta i polja značenja pojedinačnog umetničkog rada postaju ključni za mogućnost razumevanja zajedničke snage dela koja treba da (po)stoje jedna do drugih, a čiji su autori različiti.
Rad Nadežde Kirćanski
Izložba Crna ti Nadežde Kirćanski i Sanje Latinović više je od još jednog pokušaja presecanja i jukstapozicioniranja dve umetničke prakse. U postupku odabira i predstavljanja radova, ona nas suočava sa delima koja su ili do sada bila viđena u drugačijem kontekstu ili su tek nedavno nastala, pa ih upravo ova postavka kontekstualizuje. U oba slučaja, bilo da se radi o izlaganim ili neizlaganim radovima, nivo njhovog povezivanja jednak je stepenu poverenja da će upravo to spajanje dva umetnička stava omogućiti da se stvori novi, koherentniji komunikacioni prostor u kojem bi poruka zadržala svoju autentičnost, a dobila novu snagu.
Od samog naziva izložbe, umetnice uvode posmatrača u stanje pripreme za ono što će doživeti: Crna ti kao uzvik zaprepašćenja ili kao tiho promumlane reči tuge ili kao izraz razumevanja. Šta god ove reči znače i kako god da su izgovorene, one u našoj kulturi imaju snagu statement-a, definitivnog suda posle kojeg se ništa ne dodaje – izrečene su da bi nešto nepovratno obeležile. U tom pogledu, Crna ti je sasvim odgovarajući naziv za suočavanje sa umetničkim delima posle kojih ćemo razumeti da smo svi obeleženi slojevima značenja koja ona nose. Crni mi.
Iako različite u vizuelnom izrazu, i Nadežda Kirćanski i Sanja Latinović u svojim radovima istražuju fenomene života i osećanja savremenog čoveka. Ukoliko se oslonimo na jednu od teorija o savremenoj umetnosti koja kao njenu suštinsku oznaku izdvaja sposobnost da nam upravo umetnik ukaže na različite aspekte postojanja u današnjoj situaciji ili da nam pokaže kako bismo mogli da živimo, radovi obe umetnice čine za nas – i za umetnost – upravo to. Dok iz svojih neposrednih iskustava i uvida o društvu razvijaju odgovore na pitanja koja ih zaokupljaju, umetnice ne gube iz vida činjenicu da njihova umetnost nije samo njihov odgovor, već da ima potencijal da postane nešto zajedničko, svojevrsni krik svih onih koji će prepoznati savremeni svet u njihovim delima.
Objekti, ispisi i instalacije Nadežde Kirćanski upućuju posmatrača na razmišljanje o potrebi za pronalaženjem svog mesta u savremenom društvu: neki sasvim direktno i očigledno, kao rad ništa spec 2.0 BETA koji samim izmeštanjem predmeta iz njegovog uobičajenog okruženja od jednog poznatog prizora čine nesvakidašnji i navodi na istraživanje svakog dela ove instalacije, na pokušaj razumevanja njenog, možda čak i doslovnog, utemeljenja; drugi to čine posredno, ali dovoljno snažno, poput Jusqu’ici tout va bien, skoro nepregledne hrpe blistera pretvorenih u umetnički predmet izvođenjem u porcelanu. Pogled usmeren ka sebi neizbežan je kada se posmatrač susretne sa radom 3 godine, 3 meseca i 23 dana, ali pogled koji bi mogao da nas ogoli, da nas zaista uveri da je potrebno da se otkrijemo kako bismo bili kadri da se suočimo sa objektima čije stanje, zamrznuto u vremenu i zaustavljene propadljivosti, sugeriše količinu lične istorije sadržane u tako svakodnevnim predmetima. Ispisi, poput Urlam iz štitne, izvedeni skoro kao usputne zabeleške rečenica koje smo svi jednom čuli, istovremeno deluju i teskobno i oslobađajuće i prodiru u samu srž našeg (ne)razumevanja tog mesta koje nam i pripada i stalno izmiče unutar savremenog društva.
Rad Nadežde Kirćanski
Sanja Latinović o sličnim fenomenima progovara kroz svoje performanse i video performanse. Kompleksnosti naših odbrambenih sistema koji mogu da prihvate i iznesu istinu o našem nestalnom mestu u svetu tek kad u sebe ugrade dovoljno prepreka za bol tema su moćnog video performansa Abandoned. O sličnoj vrsti borbe sa nestalnim, onespokojavajućim i neočekivanim koje želi da nas pomeri sa mesta za koje smo pomislili da je konačno naše, Latinović govori u performansu Akvarijum, na izložbi promišljeno postavljenim u zajedničkoj ambijentalnoj celini uz rad ništa spec 2.0 BETA Nadežde Kirćanski. Performans Movements: White, izveden sa Rankom Đankovićem, na ovoj izložbi predstavljen je kao serija uramljenih „ostataka“ zida ispred kojeg se odvijao čin prenošenja vajarskog peska sa jednog na drugi kraj zida. I baš kao što je u originalnom izvođenju performansa težište bilo na količini sadržaja koji se gubi u procesu prenosa informacija (ili možda i emocija), sabiranje fizičkih aspekata prostora performansa na jednom mestu kao da svedoči o mogućnosti čuvanja i ono malo preostale informacije kroz aktivno sećanje. Naposletku, Upotreba noža kao da u inverziji ponavlja osnovni motiv rada Abandoned, ovoga puta kao volja da se za sebe izbori taj nužan prostor delovanja i preokretanja situacije koja će dovesti do potpune kontrole nad onim što se, pred nekim zidom, dešava.
Rad Sanje Latinović
Promišljeno spajani, radovi Nadežde Kirćanski i Sanje Latinović otkrivaju nam se kao duboki rez i precizna intervencija u osećajno tkivo savremenog društva. Njihova vrednost nije samo u onome što teorija umetnosti zahteva od istinski savremene umetnosti: da govori o mestu, slici sveta i povezanosti. Njihova vrednost je i u bespoštednom svedočenju o onome kako živimo, u šta se pretvaramo i u podsećanju da su sve tuge toliko ljudske, toliko zajedničke.
Piše: Nela Tonković
0 Comments