(Svežanj pisama vraćen je Britancu koji ih je napisao 1960. godine, nakon što je u vremenskom okviru od šest decenija prošao kroz ukupno pet država – Veliku Britaniju, Irsku, Francusku, Mađarsku i Bosnu i Hercegovinu)
Kada sam u januaru 2020. godine obilazeći mađarske antikvarnice pronašla svežanj pisama, već sam prestala verovati da u prašnjavim prodavnicama mogu pronaći suvenir koji je dovoljno privlačan da krasi neku od mojih kućnih polica. Manja hrpa koverata ležala je u jednoj od ispucalih korpica; pažnju mi je privukao naziv velikog britanskog medija.
„Svaka čast, The Guardian će objaviti tvoj tekst! Moj otac ga čita svako jutro…”, pisalo je na ispresavijanom papiru na vrhu hrpe. Zbog vrlo urednog rukopisa sam pomislila da je pismo napisala devojka, ali je umjesto ženskog imena na dnu papira potpisano kratko – Alan.
„Pogledaj ovo“, rekla sam prijateljici oduševljeno podižući košaricu punu požutelih koverata: „Datiraju iz šezdesetih, napisao ih je umetnik iz Kenta, a primio Peter Haley-Dunne iz Dublina.“
Vlasnik antikvarnice je na vrlo lošem engleskom izjavio kako je kupovina besmislena, smatrajući kako postoji mnogo interesantnijih stvari u koje mogu uložiti novac. Ipak, fascinirana činjenicom da je prije šezdeset godina neko pisao o stvarima koje svakodnevno pratim – ostavila sam novac i izašla iz antikvarnice.
Čitajući pisma, otkrila sam da govore o svakodnevici 19-godišnjaka koji odrasta u Kentu i Londonu i crtaju sliku života u Velikoj Britaniji šezdesetih iz perspektive tinejdžera čiji je fokus čvrsto prikovan za umetnost u njenim najlepšim oblicima – teatru, muzici, slikanju, književnosti i filmu.
U dobro očuvanim kovertama smeštene su karte za predstave, koncerte i izložbe – neke pocepane, a druge nikad iskorišćene. Pojedini papiri i koverte su ukrašeni crtežima, drugi su napisani u žurbi uz izvinjenje: „Nemam puno vremena, javiću se za nekoliko sedmica“, treći su, pak, ispunjeni dugim opisima različitih doživljaja.

Dečaci su pisali o novogodišnjim proslavama, simpatijama i drugarstvima, susretima na železničkim stanicama u Londonu i Dablinu, ozbiljnim stvarima poput prve selidbe iz porodičnog doma i onim običnim tinejdžerskim – kada je neko od njih prisustvovao trenucima kada nemarni član društva razbija očev automobil.
Među njima su i papiri na kojima je pečat „Nobel Award“ zbog kojih sam, misleći da pisma pripadaju Nobelovcu, pisala čuvenom Nobelovom komitetu. Odgovor je stigao nekoliko dana kasnije: „Iako priča o pismima deluje interesantno, nažalost – ne možemo Vam pomoći. Komitet nikada nije izdao papire s takvim pečatom. Osim toga, mi našu nagradu zovemo ‘Nobel Prize’. Sretno u daljoj potrazi!“
Prvo pismo je poslato 1960, a poslednje 1965, kada priču zaključuje kratka poruka. Uz neuredno napisanu novu adresu je i objašnjenje da se, sada već 24-godišnji, Alan seli u London, gde će studirati umetnost i, kako se nada, dobiti profesorsku poziciju.
Navikla na konkretne završetke u filmovima, serijama i knjigama, bili oni dobri ili loši, završila sam s čitanjem poslednjeg pisma pitajući se šta se dogodilo s dečacima nakon 1965. Osećajući da je važno da pisma budu vraćena vlasniku i da priča dobije preko potrebni epilog, pokrenula sam potragu koja je neretko izgledala potpuno beznadežno. Upustila sam se u prvu od, pokazaće se, nekolicine avantura gde ću po prašnjavim bibliotekama, internetu, virtuelnim grupama i prljavim pijacama tražiti izgubljene komadiće informacija koje su mi potrebne da slagalicu sastavim do kraja i pisma vratim na adresu kojoj pripadaju.
I ako neko želi saznati zašto sam marila za tako nešto, odgovor je kratak. U stvari, više je pitanje, nego odgovor. Da li biste vi voleli da vam neko za šezdeset godina pokuca na vrata i u ruke gurne svežanj pisama, fotografija, karata i drugih sitnica koje ste nekad pažljivo skupljali i slali svojim ljubavima i najboljim prijateljima? Ako ne, onda ova priča i nije za vas.

No, nastavimo dalje. Od trenutka kada su iz mađarske antikvarnice pisma otkupljena za sitniš od 500 forinti prošlo je, po realnom vremenskom računanju, gotovo devet meseci do momenta kada su se na horizontu ukazali prvi konkretni rezultati pretraživanja.
Kombinacija mađarskih reči, ključnih detalja iz pisama i komentara sa različitih mađarskih, britanskih i irskih stranica, rezultirala je pronalaskom imena Hazel Ellis.
Zlatokosa privlačna devojka, kako je opisuje kratka biografija njujorškog Mint teatra, tridesetih godina prošlog veka radila je u velikom irskom pozorištu kao glumica. Od karijere je odustala početkom četrdesetih, kada se se udala za mladog glumca Terrencea, s kojim je zatim dobila sina – Petera Haleyja-Dunnea.
Nakon muževe smrti, Hazel se vratila prvoj ljubavi – teatru, ovog puta kao rediteljka i autorka predstave „Women Without Men”. S londonskim i dablinskim pozorištima ostala je povezana do 1992. godine, kada umire od žutice. Predstavu je 24 godine kasnije pronašao i, uz Peterovo odobrenje, producirao njujorški pozorišni reditelj Jonathan Banks.
„Petera sam upoznao 2015. godine, kada sam u arhivu irskog pozorišta u Čikagu slučajno pronašao scenario koji je napisala njegova majka. Pričali smo gotovo godinu dana, učestvovao je u pripremi predstave za naše pozorište, ali se prestao javljati u junu 2016. godine. Ne znam šta se dogodilo, nekoliko puta sam ga pokušao nazvati – ali nije bilo uspeha. Jedan od mojih prijatelja Mađara je posetio Peterovu zgradu nekoliko meseci kasnije i na njegovim vratima ugledao policijsku traku: ‘Zatvoreno 8. februara 2017’. Volio bih saznati šta se desilo s njim”, ispričao je Banks, javljajući mi se iz Njujorka.
Sve priče o potragama u poslednjih dvadeset godina počinju drugačije, ali većina se završava isto – na društvenim mrežama. Fejsbuk grupa „Mame iz Kenta” okuplja 10.000 žena koje svakodnevno razmenjuju savjete i druže se u virtuelnom svetu. Raspoložene da pomognu, komentarisale su moju objavu koja govori o Britancu čija su pisma izgubljena u Budimpešti. U mnoštvu odgovora isticao se kratak komentar:
„Moj otac Douglas je istoričar, čitav život je proveo u Kentu. Možda može pomoći”, kratko je napisala Fiona Wade, dopisavši e-mail adresu.
Sedamdesetogodišnji Douglas odmah je primetio da se Alanova stara adresa nalazi u najimućnijem delu grada. Upozorio je da vlasnik pisama možda nije zainteresovan za komunikaciju ili, u krajnjem slučaju, više nije živ: „Ali imam nekoliko ideja ko bi to mogao biti, javiću se.”
U tišini koja je nastupila poslije Douglasove poruke, potraga za Peterom i Alanom izgledala mi je poput hoda po tankoj liniji između pesimističnog „Ovo je nemoguće” i pomalo suludog verovanja da Alan ili Peter još uvijek žive negde u svetu, raspoloženi da ponovo preuzmu pisma.
No, ipak, dva meseca kasnije, tvrdoglavost i optimizam su dobili bitku i u Douglasovo elektronsko sanduče isporučila sam još jednu poruku: „Jeste li uspeli pronaći Alana?”
„Rekao bih da sam uspeo! Čini se da nije dobio moj prvi e-mail, pa sam juče opet kontaktirao s njim. U potpunosti je zbunjen i šokiran, ali je potvrdio da je on čovek kojeg tražite”, kratko je odgovorio Douglas.
Početkom 2021. godine, tačno godinu dana nakon što su pisma otkupljena iz antikvarnice, klupko istrage se gotovo u potpunosti odmotalo. Alanov e-mail doneo je odgovor na pitanje šta se nakon 1965. dogodilo dečacima iz pisama.
„Peter i ja nismo u kontaktu već nekoliko godina, ne znam da li je živ. Upoznali smo se u Dablinu početkom šezdesetih, kada sam kratko studirao na Trinity koledžu, nakon čega sam se vratio studiranju u Britaniji. Sada imam 79 godina, a Peter je nekoliko godina stariji. Družili smo se do kraja sedamdesetih, kada je on dobio posao u Parizu. Kasnije smo razmenjivali čestitke i pisma, ali smo izgubili kontakt početkom 2000″, napisao je.
U nastavku je opisao kako je uspio ostvariti želju, postao je profesor slikanja i organizovao je svoje izložbe širom sveta. Dodao je kako je srećno oženjen od osamdesetih, kao i da trenutno boravi u karantinu sa suprugom i dva sina.


Crteži na kojima se nalazi Peter
Nekoliko sati kasnije, par iz Budimpešte odgovorio je na jednu od mojih mnogobrojnih objava na društvenim mrežama, objašnjavajući kako je Peter preminuo 2017. godine. Za godinu dana od pronalaska pisama, prikupila sam dovoljno informacija pomoću kojih mogu sasvim pristojno opisati 82-godišnjeg Irca.
Sve njegove strasti bile su dio kruga čiji je centar dubok i iskren kontakt sa ljudima. Rodio se u Dablinu, odakle se sredinom šezdesetih preselio u London. Deset godina kasnije, dobio je izuzetno kvalitetan posao u Parizu. Francusku prestonicu napustio je vozom početkom devedesetih, nakon što je jedan letnji vikend iskoristio da vozom ode na izlet u Budimpeštu. Zaljubio se u grad na Dunavu i iznajmio prvi stan koji je pronašao u oglasima.
Do 2006. godine je radio kao profesor književnosti i jezika. Dve godine nakon što je otišao u penziju, obolio je od karcinoma i zatim ga uspešno savladao.
„Godine 2015. sam otišao operisati oko, kako bih koliko-toliko vratio vid. Hirurg me je upitao želim li da ga namesti tako da mogu čitati ili da mogu izlaziti i šetati. Odabrao sam šetnje, nisam se mogao odreći obilazaka svega što Budimpešta ima da ponudi”, napisao je Peter prije nekoliko godina u e-mailu za Jonathana Banksa.
Svakodnevno je komunicirao sa prijateljima iz svih delova sveta, čitao onoliko koliko mu to zdravlje dopušta i redovno pio čaj sa susedima. Otvoreno je govorio o činjenici da je homoseksualac, nikada se nije oženio i do svoje smrti je živeo sam u istoj ulici u koju se uselio 1992. godine.
Država je nakon 2017. godine rasprodala njegove stvari na aukciji. Otkupile su ih mađarske antikvarnice iz kojih su ih turisti odneli u različite delove sveta. Pisma koja je pažljivo čuvao, putujući kroz četiri države nedavno su vraćena na početnu adresu odakle ih je pre šest decenija poslao njegov najbolji prijatelj.
Preuzeo ih je 79-godišnji Alan Young, starac mnogo drugačiji od dečaka koji je pisao redove pisama: „Nije mi čudno što je čuvao pisma, jer i ja još uvek imam sva njegova, kao i ona od drugih vrlo bliskih prijatelja. Drago mi je što sam saznao šta se dogodilo s njim, Peter je bio sjajan čovjek i prijatelj. Mnogo mi nedostaje. Srećan sam što priča o pismima ima ovakav kraj.”
Umesto Peterove fotografije, koju, nažalost, nikad nisam uspela pronaći, dobila sam nešto mnogo vrednije za ovu priču. Alan mi je u jednoj od svojih poruka poslao dva portreta koja je nacrtao na samom početku svoje uspešne karijere, kada je tek uvežbavao slikarske veštine. Nedovoljno da zamislim kako je zaista izgledao Peter, ali dovoljno da u glavi imam jasnu sliku dva dečaka koja sam godinama kasnije, kako-tako, uspela ponovo spojiti – bar na papiru.
0 Comments