Trenutno sam u Kentakiju i već mesec dana uopšte ne stižem da budem melanholičan.
Ne stižem ni da mi neko nedostaje, a dogodilo se zamalo u Zapadnoj Virdžiniji, kad smo se vozili kroz šumu, a ptice lepo cvrkutale, magla se spuštala i dizala, delovalo je kao da smo istovremeno i u samom središtu i na obodu sveta, a onda je jedna glupa ptica zacvrkutala na istoj frekvenciji kao notifikacija za vocap i uplašio sam se da sam dobio poruku od bivše devojke. Za njene poruke sam namestio da zvuče kao ptica, misleći tada da je to slatko, a sad je to samo još jedna dodatna komplikacija u životu i, uostalom, razlog za moj sukob s pticama Zapadne Virdžinije koje se usuđuju da tako bezobrazno zvižde. Učinilo mi se, evo ga, dogodiće se jedno nedostajanje, ali je ubrzo pala kiša i ubrzo je pao mrak, a svetla na jugu su prestala da rade.
Ne stižem čak ni da se umorim, obzirom da ne stižem ni da se odmorim, a dogodilo se zamalo u Ohaju kada sam sanjao neke neobjašnjive nebuloze u koje ne želim da ulazim, pa sam samo nastavio da vozim dalje i dalje i dalje. U pokretu su stvari jednostavne, ništa ne traje dugo, čitav jedan život stane u dva sata razgovora, čitav grad u tri bloka, čitavo prijateljstvo u jedan izlazak, čitava veza u dve kafe.
Ne stižem čak ni da mi bude lepo, niti stižem da mi bude ružno, ne stižem da budem srećan, niti stižem da budem nesrećan – o svemu tome ću misliti posle. Ali dogodilo se zamalo, na jezeru u Viskonsinu, dok sam gledao u vodu i pomislio, ovo je to što jurim. Mogućnost da gledam u jezero, na mestu do kog nikad nisam mislio da ću stići. A onda znam, lepo mi je, zato što znam da ovo mesto napuštam, tužan sam, zato što znam da ovaj osećaj neću ponoviti i onda opet sednemo u kola i idemo dalje, dalje i dalje, kao da je to jedino što postoji na celom svetu.
Ne stižem ni da se zaljubim, niti stižem da se odljubim, ali ne bih sad time ni da se zamaram, to svakako dođe, nevezano za mene i moje odluke. Baš sam o tome razmišljao u selu Dvajt u Ilinoju, snimajući romantičnu scenu dva juga, ali odmah nakon toga smo otišli u restoran i dobio sam odličnu opciju da uz dupli čizburger naručim dva priloga. Nije mi se jeo pomfrit, obzirom da mesec dana jedem pohovanu hranu, pošto Amerikanci pohuju sve živo i neživo, od krastavaca do maslina i šampinjona, tako da sam se odlučio za supu, a kad je došla, pogledao sam u Karlosa i zazviždao u supu, objasnivši mu da u Srbiji, kad želimo da ohladimo nešto, mi ne duvamo u to, već zviždimo. Onda smo nas dvojica zviždali i smejali se, ja sam prednjačio, kao ptica, ali na drugoj frekvenciji od one nepoželjne, a konobarica u praznom lokalu je odjednom podviknula: ovde ne smete da zviždite! Molim, šta, pitali smo je, a ona je nastavila da briše pod.
I onda opet, dalje i dalje, ovo mora da se snimi i ovo mora da se zapiše i ovo mora da ostane – tu, u glavi, na ekranu, u priči.
A ne stižem ni da razmišljam o priči, niti da je sklapam, kad je i dalje živim.
Već sam u Nešvilu i čini mi se, kad bih nastavio da se krećem, bez stajanja, samo da se krećem, prekoračio bih čitavu planetu, preskočio, kao u filmu, traženje parkinga i otključavanje vrata, pranje zuba i širenje veša, plaćanje računa i uličnu svetiljku koja mi tačno udara u oko, prašinu ispod knjiga i povremene probleme sa bolom u stomaku, preskočio bih duboke ljubavi i samo se sastajao i rastajao, samo bih tražio i istraživao, obletao bih i preletao, sve dok ne budem opet spreman da pogledam malo dublje, ispod stalnog traganja, da pogledam malo dublje šta je to što mi zapravo nedostaje.
Ali do tad, ima vremena. Idemo dalje i dalje, sve do Los Anđelesa, odakle ću vam opet pisati razglednicu iz Amerike br. 2.
I niko mi neće faliti i ničemu se neću nadati. Osim da put još malo potraje, još malo, sve dok i to ne postane navika.
Fotografija: Aleksa Borković
Divno i tuzno