Na samom početku devedesetih godina kamen temeljac za izgradnju kuće u Sremskoj Kamenici postavio je moj deda, zajedno sa mojim ocem. Poslovi su se raspodelili po ulogama u porodici – deda i otac su odlazili u Beočin da nabavljaju povoljne kamene blokove, a babin zadatak bio je da kuva velike porcije paprikša za sve radnike, uključujući i njih dvojicu. Pretpostavljam da je i ona jela, ali to već ne znam; domaćice jedu neprimetno. Jednom prilikom video sam snimak koji je moj otac zabeležio. Ništa nije postojalo na mestu gde je sada kuća, samo iscrtani okviri za temelje. Na snimku se vidi i moj deda u beloj potkošulji, takozvanoj siledžijki, sa izraženim dekolteom, kako nosi stvari, a u pozadini se čuje glas mog oca. Ono što sam posebno zapamtio je boja njegovog glasa – dečačka. U uglu je jedna debela mačka, mrko gleda u kameru. Moj otac je doziva i smeje se.
„Moco, zašto si tako nesrećna?”
Kroz godinu dana uspeli su da izgrade kuću, jednu veliku dvospratnicu sa sve pomoćnom prostorijom sa unutrašnje strane dvorišta i garažom. Moj otac je zasadio drvo na ulazu u kuću, glomaznu trešnju; jednom sam ih pojeo previše i ležao nepomičan od bolova.
Postojala je ideja da to bude velika porodična kuća. To se, ipak, nije dogodilo. Nakon dedine smrti, ostala je samo baba. Kako je ona postajala sve manja, tako je kuća izgledala sve veća.
„Šta će ona u tolikoj kući?” pitao sam jednom prilikom oca.
„Gde će drugde? Znaš kakva je.”
„U dom? Nije to tako loše, imala bi društvo, možda bi bila manje usamljena.”
„Ne želi u dom. Samo bi zanovetala tamo, prvo bi volela sve, a onda bi krenula onako umilno da se smeje – e tad, kad se tako smeje, tad znaš da nešto nije u redu, a onda bi bilo kasno da je iščupamo odande”, odgovorio mi je otac.
„Meni je rekla da bi volela da ode.”
„Kad ti je to rekla?”
„Ne znam, pre mesec dana možda.”
„Sad da je pitaš, sasvim bi obrnula ploču. To je luda kuća sa njom. Luda kuća.”
Iz mog ugla, kuća je predstavljala par stvari.
Ručak nedeljom, uvek od jedan sat, pun sto hrane koji, uz svu ješnost naše porodice, nikako nismo umeli da obrstimo.
„Ko će sad sve ovo pojesti?” pitala bi baba kad shvati da je samo delić hrane pojeden, a otac bi se nervirao što je opet toliko kuvala, da bi mi kasnije govorio da razlog tome leži u činjenici što je čitavog života bila gladna.
„U logoru je volela jednog čuvara Italijana, koji joj je davao ostatke hrane, kao psima, a ona mu je bila zahvalna. Zbog njega je i naučila italijanski”, rekao bi mi, a već sledećeg trenutka se posvađao sa svojom majkom, govoreći joj da mora da nauči meru. Čitao sam nedavno, od nekadašnjeg logora, sada su izgradili hotel sa pet zvezdica, na istom mestu, istog imena. U znak sećanja, svakako ne.
„To je najlepši jezik. Italijanski. A ne engleski. Prva reč koju sam naučila bila je mountain. Kakva ružna reč! A kad čuješ italijanski, odmah ti bude toplo oko srca. Kao pesma. I ona njihova himna. Pevali smo je svakog jutra u logoru. Prelepa himna. Znam je i dan-danas napamet.”
Nije ni deda mnogo zaostajao; rođen je u rudaraskoj porodici, a to znači – nije mu bio stran koncept gladi. Da nije bilo rata, da nije bio prvoborac, golobradi dečak, nikad ne bi video dalje od rudnika.
Ali šta mogu da kažem o dedi, a da nije rečeno o drugim dedama?
Možda ovo: prema meni je bio izrazito nežan (prodavali smo novine, šiljili štapove, farbali kućice), kao da je želeo da nadoknadi sve što je propustio sa svojom decom. Otac mi je rekao: kakav je bio prema tebi, takav nikad nije bio prema meni. Lakše je voleti unuke. Ponekad je dovoljno postojati za nekoga, biti tu. Ništa više. Čisto prisustvo.
I možda još: voleo je da pleše, da nosi kravate (uvek ih je zvao mašne), da trguje i da vara svoju ženu. Obrnutim redosledom.
„Ali nemoj da misliš da je bio loš čovek”, rekla bi mi. „Uvek smo imali hranu na stolu. I voleo je životinje. Ne može loš čovek da voli životinje. Zar ne?”
Deda se u penziji, nakon godina provedenih u diplomatiji, gde je radio šta je radio, kako kaže baba, vratio svom prvom zanatu – stolarstvu – i sumanuto gradio i farbao ograde. Iz toga je proizišla i velika kućica za pse. U početku je tamo spavao Laki, veliki pas, kojem sam mogao da stavim čitavu šaku u usta, a on bi zbunjeno stajao, pustio me da se izigram i čekao da prođe.
Kad bih došao, uvek sam tražio da se igram bombardovanja sa babom i Lakijem.
Evo kako je igra bombardovanja izgledala: baba stane na verandu, a mi stanemo ispod nje, u dvorište. Zatim baba isprazni sve flaše sa vodom i pogleda nas.
„Jeste spremni?” upita mene i psa, a samo ja odgovorim potvrdno. Pas, ipak, ima svoj način komunikacije, uglavnom ne previše smislen.
U tom trenutku počinje igra.
Prazne flaše vode, uvek Prolom, zbog babine bubrežne bolesti, stoje već spremne na stolu, ona ih uzima i gađa nas sa verande, ali tako da nas promaši, a pas Laki i ja ih izbegavamo i iz sveg glasa vičemo: bombardovanjeeee, a Laki plače od sreće. To mi je bila omiljena igra.
Laki je, prirodno, vremenom uginuo i mesto u kućici je ostalo prazno.
Na njegovo mesto je došao Bekam. Nije se čekalo ni mesec dana. Kakva je to kuća bez psa? Bekama smo uzeli iz ulice iznad, bio je plav i živahan. I bio je lep, baš kao Bekam. Jedini problem je bio što je grizao sve i svašta i nije se moglo živeti od njega, a kad je ugrizao i dedu, baba je odlučila da je Bekam završio svoje. Odnela ga je kod veterinara i dala da se uspava. Morala je da ga likvidira, kaže, iako je deda danima plakao i proklinjao je da mu je oduzela jedinu sreću, iako je bio sav krvav od ugriza. Za neke ljude se ne bi bunio; uvek je voleo pse više od ljudi.
Posle Bekama, u istu kućicu, uselio se Gara.
Bio je to izuzetan pas, koji je krvavog repa, rasečenog na pola, dopuzao do naše kuće. Očigledno su ga negde dobro namlatili, a on se dovukao do vrata u nadi da će ga neko primiti. On je bio tu čitavih sedam godina, do samog kraja. Ja sam dolazio tamo jednom nedeljno, a pas je bio tu svakog dana. Spavao je kad se spavalo, jeo kad se jelo, tugovao kad se tugovalo i radovao čak i kad nema mnogo razloga. Usred noći, tu je. Pored fotelje. Pored kreveta. Da ublaži strah.
„Gara me jedini voli”, uvek je govorio deda. „On uvek dođe kod mene.”
„Dođe, kad ga hraniš”, rekli bi mu.
„I vas sam hranio”, odgovorio bi.
Kad je Gara uginuo, moj otac je rekao da se boji da deda to neće preživeti.
Bio je u pravu.
Za mene i za babu i dedu psi su predstavljali dve sasvim drugačije stvari. Ja sam ih gledao zadivljeno i zaljubljeno, kao nešto nepoznato, kao predmet istraživanja i učio sam uz njih da se pustim, da se igram. Gledao sam ih kao da će tu biti uvek, zato što nisam znao da stvari samo mogu da nestanu. Odnosi, kuće, ljudi, pa i psi. Za babu i dedu psi su bili tu, da popune veliku porodičnu kuću. Da ne budu sami jedno s drugim. Dovoljno su već bili, a premalo su se voleli za to. Zato se ta ljubav preusmeri na druge stvari. Na pse, na unuke, ponekad i na decu. Zato su psi u detinjstvu uzbuđenje, a u starosti mir.
Na kraju, kuću smo prodali, kad više nije bilo razloga da se u njoj ostane. Sad su u njoj neki drugi ljudi i neki drugi psi.
Rastu i umiru, ispočetka.
0 Comments